Iz tiska je nedavno izašla knjiga "Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada" autorice Juliene Bušić, supruge pokojnog Zvonka Bušića, a koja se bavi analizom strategije koju je Zapad, posebno Sjedinjene Američke Države, primijenio kako bi podržao očuvanje jugoslavenskog zajedinštva, a pritom potiskivao, marginalizirao i progonio hrvatske disidente. 

"Tijekom 70-ih godina, kada su se odvijale brojne disidentske aktivnosti, od peticija vezanih uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika do događaja Hrvatskog proljeća, bilo je jasno svakom objektivnom promatraču da su te akcije ignorirane od strane međunarodnih medija i političkih krugova na Zapadu. Istovremeno, drugi pokreti i prosvjedi, poput Povelje 77 u Čehoslovačkoj i Solidarnosti u Poljskoj, uživali su široku medijsku pozornost te financijsku i moralnu podršku. Tada sam mislila da postoji svojevrsno 'prokletstvo' Hrvatske, jer ju je srpska propaganda, i to vrlo uspješno, prikazivala kao 'genocidnu naciju' nakon Drugog svjetskog rata. No, to jednostavno nije bila istina. Većina europskih zemalja na neki je način surađivala s Njemačkom, ali nisu bile tretirane tako strogo i nepravedno kao Hrvatska", rekla je govoreći zašto se odlučila objaviti knjigu.

"Naravno, bilo je poznato da je Tito 'raskinuo' sa Staljinom (što zapravo nije bilo sasvim točno, jer je s njim konzultirao gotovo svaki potez i podržavao ga u svim rezolucijama UN-a). Stoga se podrazumijevalo da će Tito biti blaže tretiran. Međutim, dok arhivi američkog State Departmenta i drugih institucija nisu postali javno dostupni, bilo je nemoguće znati razmjere suradnje Zapada s Titovim kriminalnim režimom. Bila sam šokirana mnogim dokumentima jer su jasno ilustrirali hladnokrvnost kojom se geopolitička agenda provodila nauštrb svih demokratskih načela koja su Zapad, a osobito SAD, navodno zastupali. Kao Amerikanka rođena u SAD-u, bila sam ogorčena, posebno zato što je moj suprug Zvonko osobno bio pogođen, kao i mnogi njegovi najbliži prijatelji, uključujući Brunu Bušića i druge", naglasila je.

"U tom trenutku odlučila sam istražiti što više dokumenata kako bih ilustrirala tezu knjige i uključila materijale koji nikada prije nisu bili objavljeni, poput završne riječi Dražena Budiše prilikom izricanja presude, njegove zatvorske fotografije te dva intervjua predsjednika Franje Tuđmana i Vlade Gotovca koja nikada nisu bila objavljena jer su novinaru koji ih je snimio kasete oduzete na aerodromu prilikom izlaska iz zemlje. U knjizi je također važan doprinos dvojice izvrsnih povjesničara, Luke Kneza i Zlatka Begonje sa Sveučilišta u Zadru, koji su napisali poglavlje o tome kako je međunarodni tisak bio manipuliran, nadziran, zastrašivan i spriječen u objavljivanju istine o zločinima Titovog režima. Važno je opovrgnuti lažne narative općenito, ali u slučaju Hrvatske ti narativi i dalje utječu na sve što se događa, stoga je posebno važno suprotstaviti im se", rekla je.

"Glavna tema oko koje se okupljaju sve ostale jest široko rasprostranjena i pažljivo osmišljena strategija Zapada (osobito SAD-a) za potiskivanje, marginalizaciju, omalovažavanje, pa čak i progon hrvatskih disidenata u ime očuvanja jugoslavenskog jedinstva. Ova strategija detaljno je opisana u izvješću Georgea Kennana, koji je tada bio američki veleposlanik u Jugoslaviji. Strategija je uključivala sve slojeve društva u svojevrsni grupni napor da se uguši svaka kritika Titovog kriminalnog režima i diskreditiraju ili ignoriraju njegovi kritičari. Posebno su šokantni dijelovi koji otkrivaju do koje su mjere vlasti bile spremne ići kako bi zaštitile lažni narativ Jugoslavije kao 'socijalističke', a ne represivne komunističke države u kojoj Partija kontrolira svaki aspekt života", rekla je.

"Knjiga stoga otkriva svu težinu hrvatskog nacionalnog pitanja, koje je s jedne strane zarobljeno totalitarnim jugoslavenskim režimom, a s druge strane nepravedno odbačeno od zapadnih država. Zapadne države ne samo da nisu pružile pomoć hrvatskim intelektualcima, već su ih iskoristile u međunarodnoj trgovini, a sve s ciljem ostvarenja političkih interesa. Premda je odustao od svojih ideala, Zapad je suzbijanjem hrvatskog nacionalnog pitanja platio najmanju moguću cijenu, i ostvario svoj interes", poručila je. Knjiga je objavljena kao dvojezično izdanje. "Smatram da je od iznimne važnosti da što više prevedemo i objavimo na engleskom jeziku o pitanjima od ključne važnosti za Hrvatsku", istaknula je u razgovoru.

"Također bih željela spomenuti da b, koji je suurednik knjige, ima nadolazeći članak na engleskom jeziku, zajedno sa Zlatkom Begonjom, u Journal of Cold War Studies Sveučilišta Harvard, što je sjajno postignuće. No, čak i tijekom 70-ih i 80-ih godina zalagali smo se za te prijevode. Bruno Bušić i ja osnovali smo Hrvatsko prevoditeljsko društvo prije njegove smrti. Okupili smo grupu prevoditelja, uglavnom iz Sjedinjenih Američkih Država, koji su tečno govorili engleski i hrvatski, i počeli prevoditi sve vrste tekstova, na primjer, intervjue disidenata, članke i drugo. Bruno i ostali slali bi mi materijale, a nakon što bi bili prevedeni, slali bismo ih medijima, organizacijama za ljudska prava i političarima", kazala je.

"Nažalost, premalo se naglašava važnost prijevoda od strane Ministarstva kulture i drugih ministarstava. Većinu posla obavljaju i financiraju pojedinci, na što je nedavno ukazao Nikola Knez, redatelj iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je snimio nekoliko fantastičnih dokumentaraca o hrvatskim (ne balkanskim, regionalnim ili jugoslavenskim) temama. Kada su ga pitali koliko je podrške dobio od hrvatske vlade za sve projekte, osobito za dokumentarac o Operaciji Oluja, izjavio je: 'Državne institucije 0,1 posto za film o Hrvatskoj najvećoj vojnoj operaciji. Onda možete misliti kako stoje stvari sa ostalim filmovima! Možemo li reći, pozitivna nula?", rekla je u razgovoru za Fenix.

M.M.

Share
0