Ako slučajno upitate nekog Hrvata čije je narodno ime Sava ili Savo, sigurno ćete dobiti odgovor: srbijansko. To nam upravo otkriva koliko poznajemo hrvatsku antroponimiju.

Slično će se dogoditi ako nekog Hrvata upitate čije je narodno ime Amir, Emir ili Mujo. Za većinu Hrvata ovo su muslimanska imena. Međutim, sva ova imena su izvorno hrvatska, a preko latinskog jezičnog i kršćanskog uticaja su postala Mira i Mija, odnosno Miro i Mijo. Štoviše, imena Amir i Emir se pojavlju kao Samir i Semir. Ova imena u Turskoj se pojavljuju kao Čamir i Čemir, odnosno, Čamil i Čemil, a ovo su bila izvorno haravačka imena. Susrećemo ih kao Kamil i Kemal. Dakle, Hrvati ne poznaju nastanak svojih antroponima niti poznaju svoje prijašnje religije, dakle, ne poznaju svoje starije religijske identitete. Istina, Hrvati danas jesu katolički kršćani, ali nitko se ne pita: Što si Hrvati bili prije kršćanstva? Religije i identiteti se mijenjaju, ali običaji ostaju.

Rijeka Sava je nekad cijelim svojim tokom bila hrvatska rijeka. Po svemu sudeći ona se izvorno zvala Savača. Nije li možda ovaj naziv nastao od naziva Carvača, odnosno, Harvača ispuštanjem suglasnika r, dakle, riječi cavača. Tako su nastajale mnoge današnje riječi. Nije li od riječi cavača nastala i dalmatska riječ cavata. Nije li etnik Cerve postao etnik Servi ili Serbi? Na temlju rijeke Save možemo zaključiti da su imena Sava, Save ili Savo izvorno hrvatska. Kako ni latinsko ni grčko pismo nije imalo slovo za glasove č ili c, ova dva slova su ispuštana. Dakle, izvorna prezimena su bila Savaca i Saveca, odnosno, Savac i Savec. Prezime Savac postaje Svačič, a pod uticajem drugog pisma pojavljuje se još kao Šokac. Šokac promjenom religije postaje Šokčevič. Od prezimena Savec nastaje prezime Savič, koje se još održava i kao Savičevič. Slično, dodavanjem sufiksa vič imenu Savo dobivamo prezime Savovič. Ovako su nastajala hrvatska prezimena, a glas č ili c zamjenjen je glasom ć dolaskom Osmanlija. Prije toga, Hrvati nisu imali glasove ć i đ, niti su imali glasove lj i nj.

Svatko upućen u antroponime zna da su imena Anta, Ante i Anto hrvatska, a od njih su nastala prezimena Antača, Anteča i Antiča koja moraju biti hrvatska. Ona su se kasnije odrazila kao Antac, Antec i Antič. Od imena Antiča nastaje prezime Antičevič. Nema nikakve sumnje da su ova imena i prezimena povezana sa etnikom Anti, a Anti su bili jezični i religijski Hrvati jer etnik Ant je povezan sa religijom. U Bosni Petar Zoranić ih je zvao Inci, što znači da su još bili poznati kao Anci i Enci, dakle, Anti, Enti i Inti. Ovi nazivi su povezani sa etnkom Inka u J. Ameriki. Međutim, svi ovi pojmovi su povezani sa etnikom Vanac, Venec i Vinič, a kako je u latinskom pismu slovo v stala za glas u, u ovim pojmovima glas v je ispušten ili se pisalo Uenac, Uenec Uenic. Ovo nam ukazuje kako je nametnuto kršćanstvo. Anac je postao i Janac, a janac je simbol zemljskog rođenja. Tko su bili janičari? Odatle imena Jana, Janica, Anica, Jan, Jano, Jane, Janča i Jano, te prezimena Janac, Janec, Janič, Janičevič, Jančevič i Janovič ili Anac, Anec, Anič, Aničevič, Anovac, Anovec, Anovič. Preko latinskog jezika, prezimena Aničevič i Anovič postaju Ničevič i Novič. Od prezimena Novac nastaje prezime Novak. Od prezimena Anac nastaje prezimena Ankovič i Jankovič,

Prvi hrvatski vladar koji je prihvatio kršćanstvo se zvao Branimir. Nakon toga na prostoru Crvene Hrvatske, poznate još kao Krajina, nastaju imena Trpimir, Radimir, Velimir, Budimir i tako redom. Od ovih imena je nastalo samo prezime Trpimirovič koje je meni poznato, što ne znači da nema i drugih. Nije li možda riječ mira stala za riječ vira? Slavenizacijom Hrvata, njihovim starijim imenima se dodaje sufiks slav, ali rijeđe nego na prostoru Srbije. Prezimena nastala od etnika Slav ili Slaven su također rijetka, što znači da slavenizacija nije bila raširana na Balkanu. Slavenizacija na balkanske prostore dolazi preko ruskog pravoslavlja.

Najraširenja su hrvatska prezimena koja završavaju na ović i ević. Ona moraju biti bizantska. Evo zašto: Prije Bizanta hrvatska prezimena su završavala sufiksima ac, ec, ic i uc. Slovo c je stalo za glas č, ali se kasnije odrazilo kao glas c, a preko latinskoga još kao k i g. Kako bizantsko pismo nije imalo slovo za glas č ili c, ono je često ispuštano. Međutim, Hrvati ni njih ne prepoznaju i mnogi misle da su ranije imena bila prezimena. To su imena prezimena koja se zavrašavaju samoglasnicima a ili e. Njima je kasnije dodan sufiks vič koji se pod Osmanlijama odrazio kao ć. Isto tako glas a je postao glas o. Tako, recimo, imamo prezimeTomović koje je ranije bilo Toma i Tomac. Tomac se još odrazilo slavenizacijom u više razčičitih inačica : Tomčić, Tomičić, Tomas, Tomašević i tako redom.

Međutim, nametanjem pravoslavlja na prostoru beogradskog Pašaluka, nastaju pravoslavna imena kao Vasilij, Antonij, Irinej, Nikolaj i druga, ali prezimena od ovih imena su rijetka. Ona se najvše pojavljuju kod Rusa. Vlaška prezimena se sastoje od dvije riječi, primjerice, Gazivoda, Zloduh, Mutikaša i tako redom. Ova prezimena su nastala od nadimaka i relatvno su mlada prezimena. Dakle, prvo pravoslavlje na hrvatske prostore dolazi u Cetinje 1766. godine nakon što je imperijalna Rusija htjela izići na toplo more. Međutim, ako analiziramo pravoslavna imena, uočit ćemo da takvih prezimena nema ni u Hrvatskoj ni u Bosni ni u Srbiji. Do danas je na Balkanu i među Slavenima i nekim drugim narodima je sačuvana varijanta starih hrvatskih imena i prezimena.

Riječ haravača koje je označavala jedinstvenog boga u kršćanstvu se odrazila kao Hrist, Christ i i Krist. Preko hrvatskih imena i prezimena možemo odgonetati hrvatsku religijsku i jezičnu povijest. Međutim, sve to i danas u suverenoj hrvatskoj državi krivotvore hrvatski vukovci, komunisti i jugoslaveni jer za njih lingvistika je dogma, a najmanje znanost. Dakle, vratimo hrvatski jezik njegovu iskonu ako želimo razumjeti našu povijest.

 

Srećko Radović / Dexter, MI

Share
0