Organizatori ovogodišnjeg Rujanfesta, koji se od 13.- 22. rujna, održava na zagrebačkom Bundeku ostvarili su ono što su željeli. Nikakve kritike im nisu naškodile, već dapače učinile su im, ako je suditi po broju posjetitelja, odličnu propagandu. Naime, redovi za ulaznice, kad su nastupali srpski turbo-folk pjevači, poput Seke Aleksić i Miroslava Ilića, bili su dugi i po stotinjak metara. Čekalo se u redu kao za najveće sportske spektakle.

Pojedine Udruge proizašle iz Domovinskoga rata, poput HVIDR-e, protestirale su što usred Zagreba moramo slušati i gledati srbijanske cajke, pa čak i neke folk pjevače poput Miroslava Ilića, koji su u vrijeme Domovinskog rata srcem i dušom bili na drugoj, četničkoj strani.

Apelirali su na građane da se ne odazovu na ove priredbe, na ovaj „srbijanski dernek“, ali bez uspjeha.

Veliki broj ljudi, poglavito u glavnom gradu, naprosto obožava srpsku narodnu, odnosno folk glazbu i uopće im nije važno gdje su pojedini pjevači nastupali i što su radili u vrijeme rata, odnosno za koga su se borili.

U nekim anketama moglo se čuti da ne bi imali ništa protiv, već dapače, da bi došli u još većem broju kad bi gostovali i zabavljali ih četnički vojvoda Bora Đorđević i Riblja čorba te Ceca Ražnatović, supruga ratnog zločinca, inače iznimno popularni i rado viđeni diljem Srbije i Republike Srpske. (Nisu kao ni četnička kokarda i „bedževi“ Tita i partije zabranjeni u Hrvatskoj!).

Ovog puta nije bilo ni kritika tzv. ekstremno lijevih medija, ni njima sličnih političara i politikanata, koji svaki puta kad nastupa recimo Marko Perković Thompson ili neki drugi hrvatski domoljubni pjevač „grakču“ kao vrane na grani.

Čak i u Hrvatskom saboru znalo se čuti da Thompsonu treba zabraniti javne nastupe, jer neki od zastupnika naprosto ne mogu podnijeti pjesme o domovini, Bogu, ljubavi i obitelji, pa su vjerojatno sada, na Rujanfestu, došli na svoje, tim prije jer su se svih ovih dana Zagrebom orile i ore srpske narodne pjesme (sve do Katedrale), kao da smo ponovno u Jugoslaviji.

Zbog iznimno velikog uspjeha ovogodišnjeg Rujanfesta organizatori vjerojatno razmišljaju da ga iduće godine, barem na jedan dan presele i u pulsku Arenu, koja je inače zatvorena za nastupe hrvatskih domoljubnih pjevača.

Zagrepčane i njihove goste (svaka čast iznimkama) koji su napunili velike prostore Bundeka zabavljajući se uz srpske „dugmetarke“, kola, rakiju i opanke (što košta da košta) ova je glazbena manifestacija vratila u doba kojeg nisu i nikada ne će prežaliti.

To je jednostavno dernek za Srbe, bivše Jugoslavene i njima slične, kojih baš u glavnom gradu ima mnogo više nego istinskih Hrvata. To je za one koji nisu sudjelovali u obrani hrvatske Domovine, ili su pak sudjelovali, ali kao mobilizirani, koje su poput nekih saborskih zastupnika, s vojnom policijom tjerali iz podruma. A takvih ima kao šipak koštica!

Čudno je da se nitko nije sjetio pa na Bundeku ili sličnom prostoru usred Zagreba organizirao desetak dana nastupe hrvatskih domoljubnih pjevača i glazbenih skupina, da nije poput Tutića i Dujmića okupio stotinjak pjevača kao 1991. koji su pjevali „Moju domovinu“.

Kao prvo, taj koji bi to organizirao vjerojatno bi imalo gadnih muka oko svih mogućih dozvola, (propagandu bi u tzv. nacionalnim medijima imao uglavnom negativnu), a o financijama i odazivu publike da i ne govorimo. Bio bi zadovoljan ako ga ne bi usred ili nakon takvog skupa zatvorili, jer malo je čudno, a malo nije da srpska folk „karavana“ bez problema i incidenta (!?) može diljem Hrvatske, a da se hrvatske domoljubne pjesme, osobito one iz vremena stvaranja hrvatske države smatraju i dalje „nepoželjnima“ i da na svakom malo većem hrvatskom domoljubnom koncertu policija ima posla, dok na ovakvim srpskim dernecima sve prolazi bez problema, kao Sava ispod mosta.

Mladen Pavković

Share
0