Povod za današnji tekst je jednostavan - naime, u Münchenu je, nakon ljetne stanke, 27. kolovoza, pred Višim pokrajinskim sudom nastavljeno suđenje pripadnicima jugoslavenskih i hrvatskih obavještajnih službi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog suučesništva u ubojstvu hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu pokraj Münchena 1983. godine. Posebno treba izdvojiti odbijanje prijedloga da se kao svjedok sasluša Slavko Goldstein.

Prijedlog obrane Josipa Perkovića bio je da se Goldsteina sasluša zbog okolnosti rada hrvatske Komisije za žrtve rata i poraća. Obrana je tvrdila da se rad Komisije najvećim dijelom temeljio na političkim predrasudama i iskrivljavanju činjenica, da Komisija nije pristupila svom zadatku objektivno i da su prikupljeni podaci interpretirani na način da se huška protiv određenih ljudi.

Obrazlažući razloge odbijanja prijedloga da se ispita Slavko Goldstein, sudac Dauster izložio je stav sudskog vijeća da prijedlog i u njemu iznesene tvrdnje predstavljaju pokušaj negativnog vrednovanja rada Komisije, a ne iznošenje neposrednih saznanja svjedoka u vezi s predmetom suđenja što bi morala biti svrha svjedočenja. Sud naglašava da zaključci Komisije nemaju za sud nikakvog značaja jer sud mora doći do vlastitog zaključka o postojanju ili nepostojanju odgovornosti okrivljenika za ubojstvo Stjepana Đurekovića. U tom smislu, sudsko vijeće je stava da imhrvatski političar Slavko Goldstein ne bi bio od pomoći jer je smisao svakog političkog rada upravo pristrano zauzimanje za određene stavove.

Slušati Slavka Goldsteina kao svjedoka može biti prilično naporno. Recimo u slučaju pokojnog akademik Eugena Pusića, oca Vesne Pusić, koji je bio natporučnik sudac u vojsci NDH, a u njegovoj službenoj biografiji nema godina od 1939. do 1945. - iako je jasno da je u domobranskoj odori 18. travnja 1941. dao prisegu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Tu ulazi Goldstein i "djetinjom čistoćom duše i očinjom dobrotom" svjedoči: "S mojim vrlo bliskim prijateljem Eugenom Pusićem družio sam se dugi niz godina, a po želji njegove obitelji bio sam zadnji govornik na pogrebu kada smo se opraštali od ovog iznimnog čovjeka i intelektualca. Sasvim pouzdano tvrdim na temelju brojnih razgovora s njim, kao i s njegovim najbližim prijateljem, umirovljenim generalom i slavnim kardiologom Stjepanom Steinerom, da je Pusić u vrijeme rata bio u stalnoj suradnji s pokretom otpora. Nije išao u partizane, već je djelovao s tog položaja gdje je bio koristan. Kad je krajem rata Pusić bio uhićen zbog sumnji u kolaboraciju s domobranima, osobno se potrudio da ga izvuče iz pritvora general Rukavina koji je od 1943. bio komandant Prvog hrvatskog korpusa."

Najzanimljivije sociološko istraživanje Vesne Pusić, provedeno 1989.-1991.(?!), bavilo se analizom da li se upravljačka elita velikih hrvatskih firmi (dakle komunisti!) može transformirati u političku elitu (dakle komuniste!)?! To je besmisleno postavljen problem, jer u Jugoslaviji se nije moglo doći na čelo veće firme bez pripadnosti komunističkoj stranci. Knjiga je bila objavljena pod naslovom "Vladaoci (ccc!) i upravljači" ("Novi liber", Zagreb, 1992. - dakle kod prekaljenog komuniste Slavka Goldsteina). I tu se zatvaraju istinita svjedočenja u formi Uroborosa – zmije koja grize svoj rep! Ipak vrhunaravno svjedočenje Goldsteinovih može se u naći u njihovoj knjizi o Josipu Brozu Titu. Knjiga je bila predstavljena u 14. lipnja 2015. u Novinarskom domu u Zagrebu. O knjizi su govorili književni kritičar Ivan Lovrenović, novinar Miljenko Jergović, povjesničari s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić i Goran Hutinec, te autori.            

Lovrenović je ocijenio kako knjiga nije samo biografija Josipa Broza Tita, nego i knjiga o hrvatskoj i povijesti južnoslavenskih naroda. "Broz je za Hrvate hrvatožder i izrod, a za Srbe ustaša", rekao je Lovrenović. Dodao je kako pak kod skupine koja nekritički podupre sve što je Tito radio prevladava stajalište da je on najveći, najuspješniji i nepobjedivi sin "naših naroda". Po Lovrenovićevim riječima, knjiga Ive i Slavka Goldsteina ne njeguje hagiografski i idolopoklonički stav prema Josipu Brozu, nego ga prikazuje u njegovim različitim razdobljima života.

Profesor Filozofskoga fakulteta Hrvoje Klasić ustvrdio je da je Tito bio vizionar sa strategijom te je još od svoga djetinjstva bio hrabar čovjek. Imao je osjećaj za 'tajming', rekao je ustvrdivši kako mu je najveća mana bila ta što je bio tašt. Smatra kako su Goldsteini napisali "knjigu dijaloga" jer u njoj polemiziraju i sami sa sobom. Ističući Brozove vrline, Klasić je ustvrdio da je Jugoslavija 60-ih godina 20. stoljeća bila na trećem mjestu u svijetu po broju studenata po glavi stanovnika. "Daj nam Bože svima u regiji što više političara kao što je bio Tito", rekao je Klasić.

Po Jergovićevim riječima, knjiga je kronika o Jugoslaviji ispričana na jedinstven i uzbudljiv način. Ona predstavlja svojevrsni "viteški pledoaje" za vrijeme koje je stalo 1941.-1945., napomenuo je Jergović dodavši kako "treba konačno osloboditi vrijeme da krene". Predstavljanju knjige Ive i Slavka Goldsteina "Tito", uz ostale, nazočili su i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, bivši ministar vanjskih poslova bivše SFRJ Budimir Lončar, predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac, episkop Srpske pravoslavne crkve i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić.

Samo laž komuniste spašava – i dobra umreženost! Ja svjedočim za tebe – ti za mene i to postaje istina! Posve je razumljivo da njemački sudac nema ni vremena, ni živaca za partijska svjedočenja i argumente tipa "keve mi"! Možda članovi komunističke partije priznaju samo sud svoje partije, no to u današnjem svijetu ne znači ništa! Pisati partijsko svjedočanstvo o "najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti" u najmanjuje je ruku anakrono, pogotovo nakon Stjepana Dedijera koji je to odradio posve solidno - u granicama svojih mogućnosti. On je još 1953. izdao knjigu o Titu i to je bilo zgodno vrijeme za reklamiraje miroljubivog diktatora koji se upravo spremao započeti Treći svjetski rat u borbi za Trst! Dobri naš i voljeni Broz! Dakle, ne smije se zaboraviti vertikala zla: Lenjin je 1917. započeo jednu od najvećih pljački u povijesti koja je zgodno nazvana Oktobarska revolucija! Staljin je razradio ludilo svog uglednog prethodnika, s kojim je, u paru, pobio tridesetak milijuna Rusa (i inih), uključujući i niz komunista s područja Jugoslavije, koje je cinkao "naš voljeni Vođa" u hotelu "Lux" u Moskvi. Irina Aleksander, šefica Kominterne u Zagrebu, stvorila je Tita 1934., a Ivan (Stevo) Krajačić, vječiti Staljinov čovjek, omogućio je Titu da ostane posljednji živi čovjek u bezumnom samoistrebljenju komunista. Goli otok je Titova posveta strahu koji je preživljavao svakog dana u hotelu Lux!

Tito je, možda, najveći bravar u povijesti, no u osnovi riječ je o provincijskom, neškolovanom diktatoru, koji je imao samo jednu dobru stranu - bio je nasmiješeni diktator, odnosno "volio je sve što vole mladi"! Slavko Goldstein nesumnjivo je loš svjedok, no treba se prisjetiti jednog nešto pouzdanijeg partijskog svjedoka – Augusta Cesarca. Taj čovjek koji je umro s bizarnim pokličem "Živjela sovjetska Hrvatska!", ostavio je iskreno svjedočanstvo o početku svih komunističkih užasa. Slušao je Lenjinovo izlaganje, na njemačkom, na IV. Kongresu Kominterne u Moskvi i potom zapisao:  “Gledam taj Lenjinov smješak, uživljavam se u to njegovo unutarnje zadovoljstvo i sjećam se njegovog posljednjeg govora izrečenog nekoliko mjeseci prije, u martu, kad je bez ikakve sentimentalnosti davao parolu protiv sabotera ekonomske obnove; treba ih postrijeljati. Zar je doista krvolok taj diktator? Iz svakog pokreta, iz svake riječi, iz naglaska i pogleda, izbija uvjerenje u svoju ideju i djelo, i najviše još ironija za protivnika ali i spram sebe, te – kad nužda ne bi stvarala zakon, zar bi pustio ičiju krv? Osnovni utisak koji sam o njemu u sebi tražio, našao sam i duboko sam uvjeren da se ne varam: to je djetinja čistoća duše i dobrota očinja.” (Književna republika, br. 5-6, Zagreb, 1924., str. 241-243)

Dok Goldsteini - i njima slični! - ne shvate da nema ničeg dobrog u Titovoj Jugoslaviji i dok ne prestanu biti krivokletnici jednog zločinačkog režima, Hrvatska će morati čekati povijesne korekcije njemačkih sudaca!       

 

F.Pe.

 

Share
0