Nenajavljeno ali očekivano val izbjeglica iz Azije i Afrike zapljusnuo je obale Europe. Na pomolu je naoko nekontrolirani pokret žrava tamošnjih ratova, a zapravo mješavina ljudskih tragedija koje zahtjevaju suosjećanje i pomoć uz istodobno isplaniranim ubacivanjem ekstremista koji provode politiku destabilizacije Europe.

Dugo će ostati neodgovoreno pitanje je li kretanje milijuna ljudi s kontinenta na kontinent spontano. Malo je vjerojatno da milijuni preuzimaju toliki rizik puta za sebe, a još manje je objašnjivo da tom riziku izlažu djecu. Tim više, jer nemaju nikakva jamstva ne samo za preživljavanje, nego ni za uspješnu integraciju u sasvim različitu kulturu. S druge strane, Europi slijedi nesigurnost koju stvara prihvaćanje više milijuna ljudi čija integracija zahtjeva godine i desetljeća, ako je uopće i moguća. Ovisno o ekonomskoj situaciji u pojedinim europskim državama, dolaze veliki izazovi koji mogu biti gospodarski, ali i politički te sigurnosni. Najveći je problem u tome, da pojedini europski državnici postavljaju ozbiljne sumnje kako netko zloupotrebljava ljudske tragedije u ostvarenje političkog cilja rastakanja europske civilizacije. Konkretno, govori se o sumnjama da neke islamske militantne skupine i njihovi mentori šalju maskirane đihadiste prema precizno utvrđenim planovima. Tako talijanski ministar policije Filippo Bubbico obznanjuje da su naišli na članove skupine Islamske države (ISIL) koji pripremaju terorističke napade. U sjeni straha od stravičnih metoda javnih smaknuća iznosi čak i zaključak da „Europa ulazi u dugačko razdoblje polurata“. Europa za sada nema strategiju odgovora na nastalo krizno stanje. Reakcija mora biti humanitarna ali istodobno i obrambena.

Najprije treba reći da među izbjeglicama ima onih koji se spašavaju od ratnih strahota iz nestabilnih zemalja poput Sirije, ali i onih koji dolaze iz relativno stabilnih zemalja zbog boljeg života. Treća i najvažnija skupina su mogući ciljano ubaćeni ekstremisti. Problem prve skupine je dugogodišnji rat nastao zbog interesa velikih sila od kojih jedna skupina podržava Asada, kojega opozicija smatra diktatorom. Zato je ISIL kao otpor diktatoru imao puno simpatija, ali se je izrodio u niz agresivnih interesnih grupacija koje imaju podršku određenih svjetskih krugova. Bitka svjetskih centara moći za stratešku prevlast u tom dijelu svijeta vodi se pomoći trgovine naftom, opskrbom oružja i medijskim ratom a sada i planiranim raseljavanjem ljudi. Arapski svijet sam ne može riješiti situaciju jer je podijeljen u interesne sfere kapitala, politike i vjere. Zbog toga je danas od 23 mlijuna stanovnika koliko je Sirija imala prije ratnih sukoba preko 9 milijuna izbjeglo iz zemlje. Od toga broja samo Njemačka ima namjeru prihvatiti za sada 800 000, a u skoro vrijeme i milijun izbjeglica. Treba očekivati sve veći priljev izbjeglica iz Iraka, gdje je 4 milijuna ljudi napustilo svoje domove, a očekuje se do kraja godine povećanje tog broja za nova 2 milijuna. U Africi je trenutno u izbjeglištvu oko 15 milijuna ljudi. Ozbiljnost problema oslikava podatak UN-a da trenitno u azijskim i afričkim zemljama ima oko 60 milijuna ljudi koji imaju namjeru ili se već kreću prema Europi. Prvi je zadatak među njima prepoznati one koje treba spašavati od pogibelji, od onih koji predstavlaju ekonomsku emigraciju u trenutku ozbiljne ekonomske krize u većini europskih zemalja. Da slika problema bude cjelovita, treba istači da su zemlje rubnog prihvata uočile krivotvorene putovnice, ali i namjerno uništavanje dokumenata kako bi se onemogućilo razlikovanje onih koji bježe jer su im životi ugroženi od onih koji idu za boljim životnim standardom. Tako izmiješana masa ljudi zatekla je Europu potpuno nespremonom. Dok ih u Njamačkoj dočekuju sa cvijećem, besplatnim boravišem i mjesečnom pomoći od 360 eura za odrasle i 170 eura za djecu, Mađarska zbog njih podiže zid. Gdje je Hrvatska u tom nedostatku razumne zajedničke europske poltike?

Najprije treba razsjasniti zašto Europska unija ne može dati zajednički odgovor. Zato jer je nekadašnja ideja ekonomske zajednice pretočena u političku grupaciju s ciljem brisanja državnosti i identiteta zemalja članica. Uništavanjem subjektiviteta države Europa je onemogućila zaštitu nacionalnih interesa pojedinih zemalja. I mi smo naivno od Europske unije očekivali sigurnost, iako smo iskusili europsku nezainteresiranost za strašna razaranja srpskog i crnogorskog agresora devedesetih. U želji odmaka od takvog Balkana težili smo Europskoj uniji. Proteklih godina uvjerili smo se da nam ta organizacija ne pomaže ni u gospodarkoj krizi, kao što nam nije pomagala ni kada smo bili napadnuti, kada nam je trećina zemlje bila okupirana a preko dvijesto tisuća Hrvata protjerano sa svoje zemlje i ubijeno osam tisuća hrvatskih civila. Zato nije za očekivati europsku pomoć ni u izbjegličkoj krizi sada već pomalo mitskih razmjera. Zaključak može biti samo jedan, pomoći si kao i tada možemo jedino sami. A upravo u tome nailazimo na nepremostivi problem sadašnje nesposobne vlade. Cijeli mandat kukuriku koalicije najbolje može biti oslikan s odgovorom premijera Milanovića na pitanje novinara ima li Hrvatska strategiju za nastalu izbjegličku krizu. Odgovor je bio zastrašujući: „Nemamo strategije, kako bi ju imali mi kad je nema ni Europska unija?“. U tom odgovoru sažeta je sva neodgovornost za vlastitu državu, potpuna nezainteresiranost za sudbinu Hrvatske koju on naziva slučajnom državom. Jasno je da Hrvatska nije slučajna, nego posljedica silne želje hrvatskog naroda da odlučuje sam o svojoj sudbini. Slučajan je premijer, koji je ni kriv ni dužan došao u poziciju da odlučuje o našoj sudbini. Omogućio mu je to prethodnik koji se je poigrao i s državom i s narodom i poljuljao povjerenje Hrvata u vlastitu državu tako da smo u veliku europsku zajednicu i istodobnu krizu ušli obezglavljeni.

Svojom izjavom Milanović uništava obilježje države kao temeljne jedinice koja pruža sigurnost jednom narodu. Ubijanjem države ubija se i narod. Trend koji slijedi Milanović je iznjedren u lijevo-liberalnim krugovima čiju razornu politiku uništavanja nacionalnih interesa iz neznanja ili straha prihvaćaju i neki desno orjentirani političari. Čine to u strahu da ih ne proglase ksenofbima, nehumanima, asocijalnima. I zato dovode u opasnost svoje države i svoj kontinent.Ova izbjeglička kriza pokazuje svu tragediju internacionalizacije državne sigurnosti. Bez obzira na europske integracije, mudro vodstvo domoljubnih država zadržava pravo brinuti se za sigurnost svojega naroda.

Hrvatska treba učiniti ono što je trebala Europska unija. Na svojim prilazima Europa je trebala podići prihvatne kampove u kojima se provodi temeljito utvrđivanje identiteta svakog pojedinca. Današnja tehnologija to omogućava u vrlo kratkom roku. Temljem identifkacije razlikuju se oni koji bijegom spašavaju goli život i njima treba pomoći svaka država u okviru svojih mogućnosti. Udio naše države u tome mora biti ograničen objektivnim ekonomskim poteškoćama. Hrvatska još nije riješila ni svoje prognanike iz razdoblja srpsko-crnogorske agresije, sjetimo se samo kampa u bilizini Petrinje. Nisu riješene ni izbjeglice Hrvati s Kosova koji su pobjegli spašavajući goli život 1999. godine. Ne treba zaboraviti da Hrvatska još uvijek liječi rane od 400 milijardi dolara šteta koje joj je nanijela srpsko-crnogorska agresija a isplata ratne štete još nije ni na vidiku. Usput, za one koji sumnjaju u visinu navedene štete navodim samo podatak da je ukidanje turizma na deset godina oštetilo Hrvatsku za oko prihod od 70 milijardi eura! U takvim uvjetima Hrvatska u prihvaćanju izbjeglica ne može dijeliti sudbinu zemalja koje su se razvijale u miru desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Potpuno je jasno da Hrvatska ne može biti utočište ekonomske emigracije jer je i sama žrtva velikog odljeva svojih ljudi iz ekonomskih razloga. Hrvatska ima tri stotine tisuća nezaposlenih čiji je broj prividno smanjen posljednjih mjeseci zbog njihova odlaska na rad u druge zemlje. Posljednje ali najvažnije pitanje je sigurnosno koje Europska unija nije u stanju riješiti. Po tom pitanju je Hrvatska specifična zbog dugačke granice s nestabilnim državama kakve su Bosna i Hercegovina i Srbija. Sve su to elementi za hitnu izradu hrvatske strategije za izbjegličku krizu bez čeknja na odgovor Europe.

Što treba učiniti Hrvatska odmah danas, bez obzira što će učinit Europa sutra? Organizirati prihvatne kampove uz granicu gdje se predviđa najveći val ulaska izbjeglica. U kampovima im treba pružiti uvjete života dostojne čovjeka, u tome imamo golemo iskustvo. Boravak u kampovima ima za cilj identifikaciju svakog pojedinca. U taj posao treba uključiti obavještajne službe, vanjske poslove i policiju. Daljnje postupanje ovisi o   identifikaciji pojedinca. Ratne stradalnike treba proslijediti u ostale EU zemlje a udomiti po dogovoru s EU i s objektivnim mogućnostima dio koji nam pripada. Za njih treba pripremiti precizan plan integracije. Sve one koji dolaze zbog ekonomskih razloga kao i one bez mogućnosti identifikacije treba vratiti u zemlju iz koje su došli ili u dalje prekomorske zemlje. Istodobno treba pojačati zaštitu države na svim razinama, jer se za opisane sigurnosne postupke može predvidjeti politička i svaka druga osveta centara zaduženih za širenje tzv. islamske revolucije ili pak onih zaduženih za rastakanje europskog duha i europskih država. Ovakva kombinacija humanog postupka prema stradalnicima i zaštite vlastitih nacionalnih interesa je imperativ za svaku vlast. Svaka pogrješka i kašnjenje može biti sudbonosno po budućnost države.

Najvažnije je ne čekati europska rješenja već hitno djelovati. Da smo čekali europsku pomoć devedesetih i slušali njihove savjete, danas bi bili porobljena zemlja koju bi vodili neki Vučići ili Nikolići. Na našu žalost danas zemlju vode oni koji nisu sudjelovali u njezinu stvaranju i oslobađanju, pa i ovu situaciju koriste da nam pokažu kako nam je država slaba i nemoćna. Ne smijemo dozvoliti da svojim čekanjem na rješenja iz vana upropaste ono što nisu ni stvarali. Zato trebamo stvoriti vlastitu strategiju razlikovanja žita od kukolja među izbjeglicama koje nadiru. Kako sada stvari stoje, to ćemo moći tek ako razdvojimo žito od kukolja u vlastitim redovima. Vjerujem da će u tome pomoći dolazeći izbori.

 

Andrija Hebrang

Share
0