Cijelokupna sinekurna kulturna scena stala je iza piskarala sa šeširom Ante Tomića, poznatijeg kao Ante od fekalija, i zbog napada na tu vlašku znamenitost traže smjenu ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića.

Ovaj put Ante Tomić nije dobio drugu porciju govana, nego je netko nepoznat fizički nasrnuo na njega i prijatelja. Prema nekim indicijama, navodno su se na javnom mjestu Ante Topić i njegov prijatelj držali za ruke, grlili i povremeno izmjenjivali nježnosti – što u Splitu može izazvati žestoku reakciju – a u nastaloj gužvi nestao je i Tomićev šešir. Vjerojatno Tomićev obožavatelj, jer i takvih ima. Nasilnici su privedeni, međutim Tomićev čuveni šešir još nije pronađen, ali se traži jednakom upornošću kao i počinitelj Tomićeva "krštenja" kantom govana od prije nekoliko godina.

I ubuduće takve incidente treba učinkovito spriječiti: i zalivanje govnima i nasilje nad kulturnim dragocijenostima. Ne treba izmišljati toplu vodu, nego to riješiti jasnim i jedinstvenim znakom raspoznavanja, a povijest je krcata dobrim primjerima. Dakle svi koji misle da su neodgodivo važni za hrvatsku kulturu, a smatraju se ugroženim od neistomišljenika, koje odmah etiketiraju fašistima, mogli bi se dragovoljno prijaviti u MUP i od policije dobiti crvenu traku na kojoj će pisati „Mučenici jugoslavenske kulture“ te je omotati oko lijeve nadlaktice. Naravno svaka bi traka imala svoj serijski broj i ugrađen GPS lokator kako bi ministar Orepčić, tj. za tu svrhu posebno formiran antinacionalistički odsjek pri MUP-u, mogao učinkovito locirati i obraniti ovu ugroženu "dragocijenost".

I ne samo njih, taj specijalni odred čuvao bi i sve njihove dragocijene predmete, znak raspoznavanja; kao Tomićev šešir recimo, ili nečiju periku, naočale, broš ili čuveni šal, kapu, kišobran... Došlo je vrijeme da policija čuva hrvatske kulturne (ne)radnike od nasilnika svih vrsta, pa i samog ministra kulture.

Ministar Zlatko Hasanbegović postat će daleko najomraženiji ministar u povijesti RH, samoupravljačima u kulturi ponudit će tržište umjesto (selektivnih) potpora, a potporu će dobiti samo nacionalno relevantne projekte. A pravo tržište, osim komitetskog uvezivanje „kulturnjaka“ u Agitprop, u Hrvatskoj od 1945. godine ne postoji. Nažalost i nakon 1991. godine nastavilo s s agitpropovskim financiranjem kulturnih projekata koji veličaju propalu Jugoslaviju, relativiziraju komunizam i povezuju različite kulture i umjetnike – u stvari obnavljaju tzv. regijon. Koliko je samo spomenika NOB-u – s izmišljenim imenima poginulih – podignuto diljem Hrvatske?! I sve je i nakon pobjede u Domovinskom ratu ostalo isto i jednako.

HDZ je u početku bio potcijenio koliko je važno imati kulturu i medije na svojoj strani, a onda su razni mesići, račani, josipovići i milanovići uz pomoć sinekurista u kulturi i kamufliranog agitpropa u medijima pokrenuli tzv. detuđmanizaciju Hrvatske, tj. započeli proces restauracije Socijalističke Republike Hrvatske i priključenje tzv. regijonu. Zar postoji bolji primjer od podoficira JNA Anta Tomića, sa svrhom unajmjenog piskarala?

Prokletstvo Lijepe naše je hrvatski jezik koji razumiju stanovnici sada suverenih država, nekad republika propale Jugoslavije, tzv. naš jezik, i činjenica da ti multikulturalci govore samo „naš jezik“ i niti jedan strani jezik. Njihovo dućandžijsko mucanje i nabadanje nekog od europskih jezika po Trstu, Londonu, Grazu, Milanu... se ne računa. Zato su svi oni što traže ministrovu smjenu najsretniji kad se rastoči rakija i kad se zagrljeni u pjesmi od „Vardara pa do Triglava“ odlično razumiju na „našem jeziku“ naroda i narodnosti. Svi su oni nesumnjivo umjetnici, intelektualci napojeni multikulturalnošću „bratstva i jedinstva“, ali kad udari bubanj i razvuče se harmonika, ruke uz cijuk polete visoko, popadaju šalabahteri učenosti – tu su kod kuće, među svojima.

Ministar pokušava zatvoriti jedno mučno poglavlje selektivnih sinekura i ideološkog protežiranja jugoslavenstva i boljševizma što traje preko sedamdeset godina i ministru nije stalo do popularnosti i populizma. S to nešto malo proračunskog novca pokušava pomoći kulturi koja afirmira i promovira Hrvatsku, a svi oni genijalci koji misle da su jedinstveni i nezamjenjivi, morat će svoju nezamjenjivost i umjetničku kvalitetu verificirati na hrvatskom ili bilo kojem drugom tržištu. To su prije svih kazališna i filmska produkcija, televizijski program i televizijske kuće, muzeji i koncertne dvorane, a na koncu nakladnički program i institucije poput LZMK – promicatelji antihrvatstva. Nominalno, po točnim popisima umjetničkih institucija i umjetnika Hrvatska je jedna previše kulturna zemlja. Jer koliko samo nacionalnih i gradskih kazališta i ansambala imamo – a gdje su gledatelji? Koliko nakladnika imamo – a gdje su čitatelji? Mnogoljudnu javnu televiziju kao poligon propagandnih poruka i sredstvo kojim se umlaćuje gledateljstvo; koliko umjetnika svih vrsta i fela..., a tek nevladinih udruga egzotičnih programa, živopisnih portala? Gotovo je s time, novaca nema, pogotovo nema za balkanski internacionalizam i „džabalebaroše", pogotovo nimalo za ukradeni Tomićev šešir.

Zašto nam samo mladi radnici odlaze u inozemstvo, inženjeri i ljudi od struke željni rada i zarade: gdje su ti nezamjenjivi umjetnici s kuferima u rukama; zašto se ovi koji smjenjuju Zlatka Hasanbegovića ne okušaju u inozemstvu, neka svijet sazna za njihovu genijalnost! Ne odlaze jer ništa ne umiju, jer su nitko na proračunskoj potpori, jer ne umiju, nisu dosegnuli umijeće, a koliko su od umjetnosti udaljeni? Ostalo im je pravo na njurganje i protest, a to se ne može staviti u lonac ili prodati europskoj umjetničkom tržištu. Ako se ne mogu realizirati na tržištu, u bolničkom i hotelskom vešeraju uvijek ima posla. Neka to shvate kao performance i epilog jednog životnog promašaja i umjetničkog umišljaja.

 

L. C.

Share
0