Krajem ožujka 1941. pala je beogradska vlada kraljevine Jugoslavije, a za kralja je postavljen još uvijek maloljetni Petar Karađorđević. Njegov opunomoćenik postao je knez Pavle.

Nedugo zatim Njemačka objavljuje rat dotadašnjem savezniku Jugoslaviji što kulminira bombardiranjem Beograda 06.travnja 1941 i potpunim slomom beogradske kraljevine, a samim time i Jugoslavije onakve kakva je postojala.

Hrvati su, nakon više od dvadeset godina krvave srbočetničke diktature, tlačenja i represije osjetili trenutak i vjekovni zov za slobodnom i nezavisnom državom Hrvatskom, osjetili su da je došao taj sretni trenutak pobuniti se i proglasiti svoju državu Hrvatsku. Nisu odgovorili na vojnu mobilizaciju kneza Pavla, naprotiv okrenuli su se u pravoj vojnoj pobuni protiv srpske, četničke vojske koja je nemilosrdno ubijala civile i seljake u Bjelovarskom kraju.

U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, sastavljen od Hrvata iz toga kraja. Pod vodstvom narednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru. Na putu im se pridružuje i 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć Hrvata i Hrvatica, seljana i građana, slomljen je otpor srpske vojske i 08.travnja proglašena je Hrvatska država prije proglašenja NDH, prije bilo kakvog fašizma, nacizma ili partizanskog pokreta druga Tita. Jednostavno je ispoljena vjekovna težnja hrvatskog naroda nasuprot jugoslavensko-četničkoj tiraniji koja je u bjelovarskom kraju još neko vrijeme nastavila činiti zločine nad nevinim seljacima.

Bjelovarski okrug s ushićenjem je dočekao proglašenje vlastite države, u nevjerojatnoj euforiji pjevale su se hrvatske pjesme, kuće su okićene hrvatskom zastavama. Desetljećima je prešućivana istina o tim slavnim bjelovarskim danima proglašenja Hrvatske države! To ne možete naći ni u povijesnim knjigama ni u školskim udžbenicima. Istina je ostala u živim i nasljeđenim svjedočanstvima, u srcima hodočasnika koji danas hodočaste i komemoriraju hrvatskim žrtvama u bjelovarskim Donjim Mostima, žrtvama koje su položile život na oltar Domovine stvarajući Nezavisnu državu Hrvatsku u krvavom otporu jugoslavenskoj hegemoniji. Dolazak poglavnika Ante Pavelića u Zagreb tri dana nakon tih događaja i Kvaternikovo proglašenje NDH uz Mačekovo priopćenje samo je povijesni kontinuitet kojemu su temelje udarili Hrvati bjelovarskog kraja proglašenjem Hrvatske države.

Omraženi veleizdajnik Stjepan Mesić u svom krivotvoriteljskom stilu nedavno je izašao s tezom i tvrdnjim „kako Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita i partizanskog pokreta“. On čak tvrdi da nije bilo Tita u Jugoslaviju bi se vratila monarhija, a predsjednik vlade te Jugoslavije vjerojatno bi, prema Mesiću, bio četnik Draža Mihailović.

Mesić Tita proglašava spasiteljem i stvarateljem Hrvatske i naivnim Hrvatima, maloumnim povjesničarima docira i Hrvatskoj prijeti četničkom kamom Draže Mihailovića. Mesić zaboravlja reči da je Titov režim Hrvatskoj i Hrvatima za vrijeme te komunističke strahovlade nanio tisuću puta više smrti, boli, patnje, žrtava, krvi i suza nego što je to četnički pokret napravio u cijeloj povijesti. To se sve događalo u Mesićevoj slobodnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, sastavnici komunističke diktatorske Jugoslavije, u istoj onoj Jugoslaviji gdje su Srbi dominirali i iza krinke antifašizma u roku od 6 godina poslije rata na robiju poslali 3 777 706 osoba i ubile ukupno 580 000 „narodnih“ neprijatelja novostvorene Mesićeve, božanstvene komunističke Jugoslavije pod vodstvom Mesićevog druga Tita. O broju zatočenih i pobijenih svjedoči, u autentičnim dokumentima Aleksandar Ranković, Titov osobni Goebbels!

Uvjeren sam da nema većeg monstruma od Tita u povijesti ovih krajeva, a Draža Mihailović je najobičniji šegrt u usporedbi s monstrumom Titom. Uostalom i Draža Mihailović je završio pod Titovom kamom, jer je i on kao i Hrvati bio prijetnja toj i takvoj Titovoj Jugoslaviji. Besmisleno bi sada bilo licitirati koji bi režim, Titova ili Kraljevine Jugoslavije nanio više boli Hrvatskom narodu. Zločinac Tito svakako je nenadmašan u svojim zločinima. Tito je i u Srbiji ubio između 50 000-67 000 srpskih neprijatelja naroda Jugoslavije, prema službenim podatcima u beogradskoj arhivi.

Zločinac Tito je nakon bjelovarskih događaja, nakon proglašenja Hrvatske, nakon proglašenja NDH, nakon sloma NDH, na krvavim bleiburškim križnim putevima trasirao i učvrstio besmrtnu čežnju hrvatskog naroda, čežnju za slobodnom nezavisnom državom Hrvatskom, a taj put završio je na Golgoti Ovčare. Iz smrti i krvi rodila se i uskrsnula Hrvatska u veličanstvenom Domovinskom obrambenom ratu. U ratu gdje nije bilo mjesta osvetničkim zločinima komunističkom ni četničkom režimu, u dostojanstvenom i čistom ratu za svoju neovisnost, u ratu u kojemu je ponovo palo more hrvatske krvi.

Da nije bilo činjeničnih, povijesnih bjelovarskih događaja, da nije bilo NDH, da nije bilo Bleiburga, da nije bilo Vukovara ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Te povijesne činjenice zvonile su u ušima onih hrvatskih međunarodnih prijatelja koji su prije priznavanja Hrvatske 14.02. 1992. godine dobro znali tko su Hrvati, tko je Tito, šta je Hrvatska, a šta je bila diktatorska Jugoslavija. Lokomotiva priznanja Hrvatske upravo je bila Njemačka koja je najbolje poznavala hrvatski narod i povijesne težnje Hrvatske. Hrvatsku svijet nije priznao napamet, nije bez pameti donešena odluka o raspadu monstruozne Titove tvorevine. Povijesno pravo i povijesni događaji odredili su političko promišljanje međunarodne zajednice, odredili su sudbinu Hrvatske koju konačno moramo uzeti u vlastite ruke.

Sudbina Hrvatske je u našim rukama!

Hrvatska i nadalje ima dva politička neprijatelja!? Titove Jugoslavene, mentalne komuniste i četničke težnje za osvajanjem hrvatskih zemalja. U sinergiji ta dva zla i u Beogradu i u Zagrebu dominantno je mentalnokomunističko zlo. To komunističko zlo još je opasnije u samoj Hrvatskoj, jer je potpomognuto četničkom petom kolonom. Imaju isti cilj! Stvaranje neke nove Jugoslavije pod velikosrpskom dominacijom kakva je već viđena u bivšim Jugoslavijama! Srbija je rehabilitirala četništvo i fašistički pokret pretvorila i antifašistički.

Ne pada im na pamet rušiti Tita koji je masakrirao četnike i četništvo, ne pada im na pamet sravniti sa zemljom Titov mauzolej u „Kući cveća“. Ni hrvatskim mentalnim komunistima ne pada na pamet zaboraviti i poništiti „mauzolej“ u Kumrovcu! Tito im koristi kao simbol i okvir za stvaranje neke nove Velike Srbije, Tito drži tu ideju u fiktivnim granicama bivše Jugoslavije. Ni Slovenija ne ruši Tita iz istih razloga, a najnovije udbaško suđenje Romanu Leljaku govori sve o dominaciji jugoslavensko-udbaške ideje u toj susjednoj državi.

Da nije bilo NDH ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Uvažavajući tu povijesnu činjenicu postojanja NDH Tito je nevjerojatnim goebbelsovskom metodama, umnožavanjem broja žrtava ustaškog režima, stvaranjem jasenovačkih mitova, ali i stim takvim metodama sakrivao je ogoman i nesrazmjeran broj komunističkih zločina. Cilj je bio poništiti povijesnu ideju postojanja bjelovarske Hrvatske, cilj je bio uništiti svaku nadu u postojanje bilo kakve nove Hrvatske.

Ipak, u vrijeme vladavine ustaškog režima u NDH počinjeni su zločini, i to je neupitno.

Ali u kojem to ratu nisu počinjeni selektivni i neselektivni zločini? Tko može oprati ruke i baciti kamen na Hrvatsku? Tito i njegovi sljedbenici ponajmanje, jer neviđeni zločini Tita i komunizma dogodili su se u miru, poslije završetka rata! Neusporedive su te dvije činjenice i notorna je glupost uspoređivati zločine ustaškog režima koji su se nesumljivo dogodili u vihoru rata s ovima koji su se dogodili nakon kapitulacije i poraza fašizma i nacizma. NDH je u tom ratu imala samo jednog neprijatelja koji se zvao Jugoslavija, a raspad te zločinačke komunističke tvorevine daje nam za pravo tvrditi, s ove povijesne distance, kako je taj neprijatelj Hrvatske i Svijeta bio apsolutno legitiman i opravdan cilj.

Hitlerova Njemačka i danas se zove Njemačka, a sve zemlje, bivše nositeljice nacizma i fašizma danas su najnaprednije zemlje Svijeta. Zašto? Zato jer nisu imale Tita! Hrvatska ga je imala, ima ga i dan danas i zbog toga smo na začelju Europe i Svijeta.

Kada se Hrvatska riješi Tita i tog zločinačkog komunističkog režima, kada se Srbija riješi Tita iz istih razloga, kada se riješi ubojice svog četničkog vojvode Draže Mihailovića, uvjeren sam da će se Hrvati i Srbi lako dogovoriti u ovoj novoj konstrukciji odnosa u zajedničkoj modernoj, krščanskoj Europi. Ako Srbija uđe u EU i NATO savez na čemu se ozbiljno radi, a prije toga „Kuću cveća“ i Tita "dignu u zrak", možemo se nadati nekim novim, međudržavnim, uvjetovano ravnopravnim odnosima Srbije i Hrvatske?

Kako kaže Šešeljev sudac Antonetti, „da je plan stvaranja Velike Srbije legitiman politički cilj“, možemo se s tim lako složiti uz tvrdnju, kako je isto tako legitiman cilj Hrvatske očuvati samostalnost stečenu u Domovinskom ratu, u konačno čvrsto utvrđenim granicama u okviru EU i NATO saveza! Rušenjem Tita i ideje komunističke diktature, nestat će one unutarnje snažne silnice koje pokreću sve negativne procese, koje ohrabruju četništvo, kako bi dokinule postojanje Hrvatske u bilo kakvom obliku. Rušenjem Tita i te nesretne jugoslavenske ideje, s četnicima kao jedinim neprijateljima i njihovom Velikom Srbijom lako ćemo izaći na kraj!

Dovoljno je šapnuti lijepi, hrvatski, obrambeni pozdrav „Za dom spreman“ i nastat će „bežanija“.

 

Kazimir Mikašek-Kazo