Na udaru istočnjačkih strategija
Demografski opustošena Hrvatska, čiju unutarnju sudbinu u svojim rukama drže nelustrirane strukture bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima, teško se može sama othrvati najezdama strategija s istoka, koje su već prodrle u njezino nacionalno i državno tkivo
U pozadini dvaju migrantskih smjerova preko t. zv. balkanske rute skrivaju se različite političke strategije. Tu je ponajprije agresivna islamistička strategija sa sve intenzivnijim valovima svojih migranata s Bliskoga istoka. Navalnom taktikom Islam kolonizira „umirući“ zapad i parira zapadnim silama, koje pod svojim nadzorom nastoje održati postojeće stanje na Bliskom istoku ili pak na njemu proširiti i još više produbiti svoj utjecaj.
Kao podvrsta u sklopu tog nastupanja žustro se izborila i neoosmanska politika, čiji je primarni cilj „zavladati“ prostorom što ga je nekad nadziralo Osmansko Carstvo u jugoistočnoj Europi i srednjoeuropskim dijelovima kontinenta, a odatle onda postati pokroviteljem muslimanskih useljenika u državama Europske unije.
>>Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?
Nasuprot ovakvim islamističkim nastupanjima, europske države zasad nemaju neko suvislo rješenje. U nedostatku zajedničkoga racionalna rješenja države koje su se našle prve na udaru bliskoistočnih strategija, poput Madžarske, Češke, Poljske i Slovačke, da bi obranile vlastite identitete, moralesu ući u sukob s Bruxellesom, odnosno Berlinom.
Madžarska je pak svoje južne granice osigurala izgradnjom svojevrsne zaprječne žice te promjenom cijeloga niza zakonskih akata. Bez obzira na opće kritike, kojima je zasipana madžarska vlada, Budimpešta je praktično zatvorila prirodno najlakše nastupanjeilegalnih migranata prema srednjoj Europi i tako na simboličan način izbjegla katastrofu novoga Mohačkog polja.
Stratezi pak etničke i vjerske zamjene europskih identiteta, nakon dvije i pol godine, osmislili su novi smjer islamističkoga nastupanja prema Zapadu, koji umjesto dosadašnjih prirodnih uvjeta, ovaj put rabi etničku i vjersku dimenziju što lakše migrantske propusnosti.
Naime, umjesto puta dolinama rijeka i širokom ravnicom od Makedonije preko Srbije i Madžarske, ovaj put smjer kretanja ide preko muslimanskih dijelova u Makedoniji, Kosova i Albanije, Sandžaka te BiH, jer muslimansko stanovništvo tih država ne samo da ne pruža otpor prema migrantima, nego ih dočekuje i ispraća sa simpatijama.
Premda se migranti u tim državama ne žele zaustavljati, u slučaju BiH bošnjačka ih politika koristi i za etničku prevagu na prostorima gdje su, kao primjerice u Mostaru, muslimani manjina.
Tim smjerom migranti nastoje doprijeti do najužega pojasa Hrvatske i preko njega se dočepati Slovenije i Austrije, a onda i dalje na zapad.
Može li se Hrvatska ovaj put othrvati na svom simboličnom Krbavskom polju invaziji s istoka ubrzo će pokazati vrijeme!
Paralelno s islamističkim, odvija se i proces širenja ruskoga utjecaja na području Balkana i srednje Europe. Samo što Rusija, umjesto demografskim viškom stanovništva, nastupa onim čime u izobilju raspolaže – energentima i gospodarskim preuzimanjem posrnulih korporacija te opetovanim ideološkim pokroviteljstvom po obrascu solidarnosti s „bratskim“ slavenskim i pravoslavnim narodima, što zasad najveću potporu ima u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH, kao i među vladama država na čijem se čelu nalaze sljednici bivših komunista, poput dojučerašnje vlade u Sloveniji ili pak svojedobno Milanovićeve vlade u Hrvatskoj.
Ulaskom ruskih banaka u vlasničku strukturu Agrokora, Moskva će imati sve snažniji utjecaj i u Hrvatskoj, čije probitke u hrvatskom političkom životu, posredno pod pokroviteljstvom Beograda, zastupa predstavnik srpske manjine u vladajućoj koaliciji Milorad Pupovac.
Uloga velikosrpske politike u ruskoj strategiji, naravno, poput one islamističke, realizirana alatima liberalnih demokracija, bit će sve snažnija poluga u rukama različitih protuhrvatskih nastupanja.
Srbija je raspadom bivše SFRJ dobila južnu Ugarsku i dio hrvatskoga Srijema, što definitivno želi potvrditi simboličnim i stvarnim useljenjem četničkoga vojvode Vojislava Šešelja u nekadašnje veliko hrvatsko srijemsko selo Hrtkovce, kako bi se iz njega, ne samo potisnulo malobrojne preostale Hrvate, nego i na simboličnoj razini uputila nova prijetnja Hrvatskoj.
Na svojevrstan način Srbija je dobila i polovicu BiH, koja je po svojim geopolitičkim značajkama prvotno bila zamišljena kao svojevrsni kordon od islamističkoga nastupanja prema zapadu, a ujedno i trajna prijetnja opstanku hrvatske države, uz čije je granice i uspostavljena.
Širenjem turske gospodarske moći u Srbiji, protuislamski značaj Republike Srpske sve će više kopnjeti, a povezivanje Beograda i Sarajeva izgradnjom suvremene autoceste, koju će, po najavi, financirati Turska, dodatno će ublažit u novoj realnosti međusobne bošnjačko-srpske protimbe.
Tim više, jer je Vučić, na svoj način Srbiju gospodarski podredio Turskoj, što je Ankari omogućilo širenje utjecaja među svojim nekadašnjim osmanskim podanicima. Sve i kad bi se određena količina animoziteta među Bošnjacima i Srbima zadržala, strategije Ankare, Beograda i Moskve u njima uvijek mogu pobuditi zajedničko interesno nastupanje proti Hrvatskoj, odnosno Zapadu, kojeg u BiH ponajprije predstavljaju Sjedinjene Američke Države te Hrvatska kao članica NATO saveza.
Demografski opustošena Hrvatska, čiju unutarnju sudbinu u svojim rukama drže nelustrirane strukture bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima, teško se može sama othrvati najezdama strategija s istoka, koje su već prodrle u njezino nacionalno i državno tkivo.
Nedostatak ljudstva pokadšto u teškim stanjima nadopunjava snažna svijest cjelokupne skupine.
Mladi Hrvati upravo zbog nedostatka javne svijesti napuštaju zemlju jer u svojoj državi, koju su stvorili i obranili njihovi očevi,ne mogu biti ono što jesu – Hrvati!
Zato će ostanak biti moguć tek ako se i kad ti uvjeti promijene! Dotad bi vlast, umjesto vođenja nepotrebnih i skupih svjetonazornih ratova, a ponajprije onih o čovjekovoj naravi, bar trebala ozbiljnije razmisliti o stvaranju preduvjeta za ostanak ostataka hrvatske mladosti bez koje nema ni hrvatske države.
No vlast obično ne voli razmišljati!
Ivan Svićušić