„Temeljni hrvatski problem danas nije Plenković već Milijan Brkić, kojem možemo pridodati i Medveda, Krstičevića, Culeja potom i Stiera, Kovača, sve legende Domovinskog rata ili korifeje hrvatstva koji su svoj simbolički kapital stavili u službu strukture koja ti uvali Plenkovića koji ovisi o Pupovcu, koji ti, pak, normalizira usporedbu današnje Hrvatske s nacističkom Njemačkom, a oni, uza sve to, niti ne pomišljaju da uskrate potporu toj monstruoznoj piramidi sazdanoj na vlastohleplju, poltronstvu, kolonijalnom sluganstvu prema gore i oholosti prema dolje. Što se dogodi s ljudima da se tako pasiviziraju i promijene? Kako tigar, vuk ili puma postanu miš, kokoš i ovca?“ – piše Nino Raspudić za Večernjak.

I odista; sve je retorički točno rečeno, besprijekorno i kirurški precizno, kako već očekujemo od našeg profesora. Međutim, ono što profesoru Raspudiću promiče, kao i cjelokupnoj „pravoj" hrvatskoj desnici jest činjenica da se trenutna hrvatska politika, odnosno njezini rezultati svode na nešto stariju filozofijsku raspru o idealizmu i pragmatizmu, odnosno realizmu.

Svi su ljudi u stanju kazati kako bi trebalo biti, od čistača, konobarice i ribara, do liječnika, sudca ili sveučilišnog profesora. Čitava povijest čovječanstva to i dokazuje; sva je sila knjiga napisana o tomu kakvo bi bilo idealno društvo, idealna zajednica, idealna politika, idealno vođenje, upravljanje i administriranje i t.d., no ideal ili ideja nikad nisu dosegnuti.

Ne bi li bilo lijepo kad bi HDZ rastjerao HNS, SDSS i ostale, disciplinirao Plenkovića i njegovu briselsku bojnu, raspisao nove izbore, osvojio dvotrećinsku većinu, povukao Istanbulsku konvenciju, protjerao srbijanskog veleposlanika, ukinuo financiranje beskrajnim antifa-parazitima kao i „Novostima“, očistio HRT od jugo kadrova, promijenio izborni zakon, proveo lustraciju, otvorio sve arhive, približio se Mađarima i Poljacima, duplirao BDP, zaustavio iseljavanje, prepolovio broj ministarstava, proglasio gospodarski pojas i dalje redom?!

Dakle, svi otprilike znaju što bi trebalo napraviti, neki čak znaju i kako bi to trebalo napraviti, ali se iz nekog razloga sve to, oko čega se slaže 95% hrvatskoga puka, naprosto ne događa. Možemo tražiti i nabrajati razloge tomu, od poltronstva Bruxellesu do institucionalne infekcije udbo-kosovskim, nelustriranim kadrovima, ili popuštanju dubokoj državi. No, to je druga i duga tema.

Trenutna vlada, ukoliko se daju neki vrijednosni sudovi, nije čak ni podnošljiva; nije pretjerivanje ukoliko bi se nazvala i protutuđmanovskom, izrazito odnarođenom. No, ako bismo je tako vrjednovali, koje bismo sve pridjeve i atribute morali iznaći u hrvatskom jeziku za Milanovićevu vladu? Je li uopće moguće uspoređivati Vesnu Pusić i Pejčinović-Burić, Ranka Ostojića i Božinovića, Medveda i Predraga Matića, Krstičevića i Kotromanovića? Sjetimo se još Marasa, Bauka, Hajdaš-Dončića, Mrsića, Mrak Taritaš…

S druge strane, pogledajmo uspjehe trenutne vlade, malobrojne, ali ključne te izrazito bitne, napose ovih ministara i zastupnika koje je prozvao Nino Raspudić, a iza kojih politički stoji upravo Milijan Brkić u svojstvu „prave“ desnice: hrvatska se vojska vratila u Vukovar, hrvatski vojnici štite jug Hrvatske, a vojska će doći i u ostale hrvatske gradove, nabavili smo izraelske zrakoplove te potvrdili čvrsto savezništvo s Izraelom i SAD-om, donesen je Zakon o hrvatskim braniteljima te uspostavljen sustav nacionalne sigurnosti. Kako to da ove godine nema požara? Započinje gradnja Pelješkog mosta, a kreće se i u projekt LNG terminala koji Hrvatsku pretvara u europsko energetsko središte. Pupovčevi i Vučićevi Srbi divljaju, HNS se već raspao a SDP je na pragu raspada, Jugoslaveni očajni, jer, unatoč „umjerenom“ i „europskom“ Plenkoviću, vide da Hrvatska ide u dobrom smjeru, a to je zasluga upravo "ovih prozvanih", a ne onih koji ne položiše ni vijenac na grob ratnog ministra obrane Gojka Šuška i generala Červenka.

Povucimo usporedbu s onim što je davno napisano: „Međutim, u pogledu filozofije sada, kako izgleda, vlada predrasuda da je svatko u stanju neposredno filozofirati i ocjenjivati vrijednost filozofije, jer mjerilo za to posjeduje u svome prirodnom umu, mada svatko priznaje da nije u stanju izrađivati cipele, premda ima i oči i prste i može dobiti konac i alat, kao da on mjerilo za cipelu ne posjeduje u svom stopalu.” (Hegel, Fenomenologija duha, str. 39.)

Politika nije umijeće na razini filozofije, ali je umijeće. Imamo to što imamo te se radi najbolje što se može u danim okolnostima. Što gore okolnosti, to više treba cijeniti uspjeh onih koji zaista rade u hrvatskom nacionalnom interesu. Ako je uvjet za to biti pri odnarođenoj vlasti, onda je to podnošljiv kompromis u okolnostima koje nemaju alternativu. Alternativa je Živi zid ili koalicija SDP-HSS-Glas-IDS, osnosno spašavanje posrnulog SDP-a.

Kritizirati kritike radi je samo suvremeni oblik eristike; kritizirati one koji usprkos Plenkoviću, Vrdoljaku i Pupovcu čine sve za boljitak naroda i domovine je ili zloća ili idiotizam. Stoga, profesora Ninu Raspudića i sve koji ne ispeku, a reknu, ako im je Hegel presložen, valja podsjetiti na onu narodnu – tiha voda brege dere – jer je ona ključ razumijevanja ovakvog političkog djelovanja.

Tko ima uši, neka čuje.

 

Mila Marušić

Share
0