Neslavno je propao Plenkovićev pokušaj da unutarstranačke izbore odgodi za pola godine, do na jesen 2020., čime bi zadržao monopol za sastavljanje listi za parlamentarne izbore, odnosno doveo bi cijelu stranku pred gotov čin – budući ne bi imalo smisla mijenjati vodstvo, a kamoli predsjednika kao "najprepoznatljivije lice" pred izbore.

Čini se da su ga javni istupi vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, ali i nedavna reakcija HVIDRA-e povodom lupetanja "koalicionog" partnera Milorada Pupovca, natjerali da promisli još jednom; da je kojim slučajem ustrajavao na odgodi unutarstranačkih izbora, upitno je bi li dočekao novu godinu na položaju predsjednika HDZ-a.

Međutim, glavni cilj je ostao isti – sastavljati liste za parlamentarne izbore – a za to je potrebno ostati na čelu stranke. I tako je započela unutarstranačka kampanja te je svima osim Plenkoviću praktički zabranjeno voditi raspravu, a time i kampanju za predstojeće unutarstranačke izbore. Plenković i ekipa oko njega do maksimuma iskorištavaju situaciju u kojoj većinsko članstvo ne podržava stranački, ujedno i državni vrh, te će na tomu pokušati maksimalno profitirati. Svakomu mora biti jasno da se protiv stranke ne ide, pogotovo ne ako je stranka na vlasti; bilo je dovoljno jednom pucati si u koljeno i rušiti vlastitu vladu. Zato će većina HDZ-ovaca držati jezik za zubima, odnosno potiho i neprimjetno usmjeravati unutarstranačke procese ka nužnoj, ali i neumitnoj promjeni.

Na sjednici predsjedništva HDZ-a, održanoj u 23. rujna 2019., zatražena je zabrana rasprave o unutarstranačkim izborima, kako zbog Plenkovićevog sve slabijeg položaja, tako i zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Nesmotreni i neodgovorni istupi Mire Kovača, bivšeg ministra vanjskih poslova, navodno Plenkovićevog "konkurenta", dobro su poslužili kao argument za takvu mjeru, iako je upravo Plenković započeo unutarstranačku kampanju u Orahovici kad je izjavio da će "sigurno pobijediti na izborima za predsjednika HDZ-a", a nedugo nakon toga je iznenadio svekoliku javnost prihvaćanjem svih zahtjeva referendumske inicijative "67 je previše".

 Istovremeno, mediji su pokrenuli suptilnu kampanju promičbe velike koalicije. Svima bi trebalo biti jasno zašto je ovaj i ovakav HDZ prošao na europarlamentarnim izborima tako kako je prošao, dakle nikako, istovjetno SDP-u koji se iz drugih razloga nalazi u jednako lošem stanju. Zato su ankete počele smještati SDP, koji je unatrag pola godine bio na 15%, na nevjerojatnih 28%, nekoliko poena iznad HDZ-a, uz zaključak da HDZ i SDP zajedno imaju potporu od 50% svih birača.

Tomu treba pridodati istupe raznoraznih bivših predsjednika vlada iz 90-ih godina, te nekakvih "poduzetnika" koji sve stekoše u privatizaciji upravo tijekom "vlade nacionalnog jedinstva", odnosno iz današnje perspektive "vlade bratstva i jedinstva".

Hrvatski je narod u suvremenijoj političkoj povijesti mogao vidjeti veliku koaliciju na djelu prilikom odabira ustavnih sudaca, političkog tijela koje može poništiti bilo koju sudsku ili upravnu odluku, proglasiti referendumsko pitanje neustavnim, odnosno koje ima apsolutnu moć i apsolutnu vlast, a odgovara u političkom smislu tek dvama najvećim strankama. Trenutna hrvatsko-srpska koalicija HDZ-HNS-SDSS-HSLS te Bandićevi "žetončići" uvertira je u veliku koaliciju kojoj ćemo najvjerojatnije posvjedočiti nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

U kontekstu predstojećih predsjedničkih izbora, valja istaknuti da su upravo Bandićevi "žetončići", bez kojih bi vlada pala, sve mahom kadar predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića osobno, od Sauche preko Milanke Opačić do bivšeg ministra Varge, s bitnom napomenom da Bandić igra isključivo igru za sebe i Grad Zagreb, ali se zbog svojeg političkog genija i prepredenosti našao u ulozi poveznice između Plenkovićevog HDZ-a i Zorana Milanovića koji još uvijek skoro pa suvereno upravlja procesima u SDP-u.

 Priču je zaokružio Ivan Vrdoljak koji je u Osijeku obrazložio odluku Središnjeg odbora HNS-a da ne podrži nijednog predsjedničkog kandidata, rekavši kako HNS traži da se predsjednik države bira u Hrvatskom saboru, jer žele ojačati parlamentarnu demokraciju, a za isto se zalaže Zoran Milanović, ali potiho i Andrej Plenković te ekipa oko njega, jer su svi svjesni da će se velikoj koaliciji najviše protiviti Kolinda Grabar Kitarović, a još više Miroslav Škoro koji se nalazi na dijametralno suprotnom poimanju uloge predsjednika Republike Hrvatske.

Predsjednik nije "fikus" dok god se bira neposredno, no cilj je očito birati Predsjednika kao i Ustavni sud u Saboru te tako imati "jaku parlamentarnu demokraciju". O želji za jačanjem parlamentarne demokracije u političkim strankama je dovoljno rečeno kod izbora sudaca Ustavnog suda, ali i kad se već dva puta opstruirao referendum o promjeni izbornog zakona koji bi nedvojbeno doveo do većeg stupnja parlamentarizma.

sad se možemo vratiti priči o unutarstranačkim izborima u HDZ-u te sastavljanju lista za parlamentarne izbore. Dovoljno je pogledati rezultat glasovanja u Hrvatskom saboru prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije – takva sudbina Hrvatsku čeka ako Andrej Plenković ostane na čelu HDZ-a, i ako Zoran Milanović postane predsjednik RH. Važno je sastaviti liste jer se na liste postavljaju ljudi koji će biti odraditi posao neovisno o svjetonazoru, mišljenju, stavu, stranačkom programu ili čemu već. Važno je imati poslušnike, a la Božinovića, Bačića, Reinera i slične. Istina, stranka bi trebala biti jedinstvena i usuglašena po svim pitanjima, ali to ne znači jednoumlje, a drukčije se ne može nazvati situacija u kojoj navodno državotvorna stranka glasuje za istu stvar kao i mrzitelji i rušitelji Hrvatske.

Ovisno o ishodu unutarstranačkih izbora u HDZ-u, odnosno tko bude sastavljao stranačke liste za Hrvatski sabor, krojit će hrvatsku političku budućnost. Ostane li Plenković na čelu, neumitna je postizborna velika koalicija, a "opravdanje" za to će se već naći; možda sve izglednija ekonomska kriza ili globalno zatopljenje. Za utjehu možemo navesti da, dođe li Plenkovićev favorit na Pantovčak, ne postoji ni teoretska mogućnost za njegov ostanak na čelu HDZ-a.

 

Mila Marušić