Iz dana u dan slušamo besramne i blasfemične optužbe člana Predsjedništva B i H iz redova „bošnjačkog“ naroda Bakira Izetbegovića, koji se doista ponaša poput slona u staklarskoj radnji. Kao da se svim silama trudi srušiti mostove između svoga i drugih naroda na ovim prostorima.

Izjave koje u posljednje vrijeme daje negirajući postojanje Hrvata i Srba, njihove korijene na prostorima Bosne i Hercegovine i identitet ovih naroda, istodobno svoju naciju proglašavajući „najstarijom“ i „jedinom konstitutivnom“ (!?), a potom se obrušavajući na predsjednicu Republike Hrvatske, češkog predsjednika i austrijskog ministra vanjskih poslova – nazivajući ih „lašcima“, „islamofobima“ (i sl.), te sipajući usput lavinu optužbi na račun naroda s kojima bi „bošnjaci“ trebali graditi budućnost i zajednički život u B i H, mentalno nezreli Bakir pokazao se još gorim državnikom nego je to bio njegov (rahmetli) otac, Alija Izetbegović. Alija je upamćen kao kameleon, beskičmenjak, prevrtljivac i lažac, ali ipak, čini se, nije bio toliko zlurad i ekstreman kao njegov biološki i ideološki nasljednik.

Treba imati samo minimum razuma i ljudskog poštenja kako bi se konačno priznala realnost onoga što se događalo vezano za agresiju na Bosnu i Hercegovinu od 1. listopada 1991. godine do potpisivanja Daytonskog sporazuma (studenoga 1995.).

Kod Bakira Izetbegovića toga nema, a sudeći po svemu što je ovih dana izblebetao (upravo tako – izblebetao – jer to nisu izjave koje spadaju u jezik diplomacije – to je jezik ulice i kavanski žargon), on od susjeda i Europe traži da zatvore oči i šute o svemu što se događa u muslimanskim područjima B i H, pa i islamizaciji koja se agresivno provodi čak i u Sarajevu, gdje se čitave gradske četvrti protivno Ustavu i zakonima B i H i njezinoj pravnoj stečevini prodaju muslimanima iz islamskih zemalja i to samo s jednim ciljem: DA SE PROMJENI ETNIČKA SLIKA I POTISNE STANOVNIŠTVO KOJE NE PRIPADA ISLAMSKOJ VJERI. Zar protiv toga već godinama ne protestiraju – čak i javno, preko medija, pojedini novinari i intelektualci „bošnjačke“ provenijencije upozoravajući kako se radi o opasnim tendencijama koje će imati dalekosežne posljedice po B i H?

Usprkos svemu, Bakir nastavlja kurs rahmetli babe Alije i sudbinu svojih „bošnjaka“ veže za Tursku i zemlje radikalnog islama, što je politika koja vodi ravno u propast, politika sukoba čije silnice prijete ovo područje pretvoriti u svjetsko krizno žarište.

U svojim nastojanjima provođenja zacrtane (samoubilačke) koncepcije, Bakir ne bira sredstva. Onako neuk i nesposoban kakav jeste, pokušava „skrojiti“ novu povijest B i H i to na momente djeluje tragikomično, poprimajući čak oblike crnog humora.

Izmišljanje neke „etnogeneze bošnjačke nacije“ koja postoji samo u glavama ideoloških i vjerskih fanatika i opsjenara poput Muhameda Filipovića, Hakije Zoranića i njima sličnih, kod svakog razumnog čovjeka može izazvati jedino podsmijeh – cjelokupna „etnogeneza" ove nacije može se svesti na razdoblje od 1968. do 1993. godine, kad su dekretom CK SK B i H egzistirali kao „Muslimani“ i na razdoblje nakon 1993. godine, kad su se proglasili „Bošnjacima“. I to je jedina prava istina po pitanju „etnogeneze“.

Bakir se upušta i u revidiranje prošlosti i činjenica iz 90-ih godina, paušalno, švindlerski i diletatntski, optužuje, vrijeđa, laže.

Slušajući ga čovjek se upita: što s njim i njemu sličnima?

Po tko zna koji put dokazivati im već dobro poznate istine, ponavljati nepobitne činjenice i argumente, navoditi podatke i kronologiju događaja, podsjećati na ono što su o ratu u B i H i postupcima Alije Izetbegovića pisali i govorili sami „bošnjački“ političari, vojni zapovjednici (pa i vrhovni zapovjednik Armije B i H, Sefer Halilović – čije je ubojstvo odobrio sam Alija, budući da se nije uklapao u njegovu koncepciju podjele zemlje i stvaranja čiste islamske države) i priznati svjetski stručnjaci (poput Charlesa Shradera koji je napravio vrhunsku vojno-stratešku analizu hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba u B i H u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.) ili se ponajprije osloniti na same „bošnjačke“ izvore, recimo, snimku „Prvog bošnjačkog sabora“ održanog u Sarajevu 27-28. 09.1993. u hotelu Holiday Inn, na kojemu se okupila tadašnja politička, intelektualna i vjerska elita „bošnjačkog“ naroda u B i H, pojačana vojnim zapovjednicima s terena i izaslanicima Turske i Irana?

Nema druge nego podsjećati, jer to Bakir i društvo traže.

Ovaj „Prvi bošnjački sabor“, primjerice, zanimljiv je iz više razloga.

Naime, on je sazvan u vrijeme kad je Aliji Izetbegoviću trebalo pokriće za odbijanje međunarodnog (ženevskog) mirovnog sporazuma na koji je on najprije stavio paraf i potom se predomislio (ništa neobično za rahmetli Aliju – rekli bi oni koji su ga znali, jer on se nikad dogovora nije držao ni kad ih je potpisivao), kako bi taj teret skinuo sa svojih leđa i prebacio ga na „narod“. U tom smislu, „Sabor“ je organiziran tako da su pristigli „poslanici“ iz većine „okruga“ koje su muslimani smatrali „svojim“ – što je barem prividno davalo „legitimitet“ ovom sasvim novom i do tada nepoznatom mehanizmu „narodnog odlučivanja“ specijalno skrojenom za ovu prigodu.

Druga okolnost, bila je potreba da se konstituira nova „bošnjačka“ nacija, tj. da se i službeno dotadašnja nacionalna odrednica „Musliman“ zamijeni novom „Bošnjak“ i najavi uvođenje novog „bošnjačkog“ jezika.

I treće, ne manje važno, na njemu se trebala razmotriti aktualna situacija u B i H, s obzirom na rat protiv hrvatskoga naroda i otimanje njegovih prostora – što je tada već bilo u tijeku.

Ono što se događalo na tom „Saboru“ teško je ukratko prepričati – da bi se dobio pravi dojam, mora se pogledati cijela snimka – ali evo nekoliko natuknica:

-          Na njemu je manifestirano jedinstvo „bošnjačkog“ naroda i njegove vjerske, političke i intelektualne elite, uz zamjetan i naglašen ratnički i patriotski naboj;

-          Istaknuto je kako „bošnjaci“ neće prihvatiti ni jedno rješenje koje za njih ne bude zadovoljavajuće – a zahtjevi su se svodili na to da im se mora omogućiti država koja ima sve uvjete za preživljavanje, da bude teritorijalno zaokružena i samoodrživa uz obvezan izlaz na Jadransko more, optimalne prirodne resurse itd.;

-          Jednodušno je izražena spremnost da se „neprijatelje B i H“ vojno porazi (prvo „ovaj slabiji“, tj, Hrvati – pa onda „onaj drugi jači“, tj. Srbi, kako reče jedan od vojnih zapovjednika Armije B i H s područja Konjica;

-          Hrvatska i Hrvati iz B i H izjednačeni su s agresorom i zanemareno je sve ono što su do tada učinili u obrani prostora B i H;

-          Najavljeno je i to da B i H mora postati „rasadnik islama u Evropi“ i da se bi ne smijele dopustiti greške iz prošlosti koje je napravio islam („kao u Španiji, gdje više nema ni traga muslimanima...“ – kako reče poslanik s područja Trebinja);

-          „Bošnjaci“ su definirani kao jedina i najveća žrtva u ratu, s idelaiziranim pristupom o „nevinosti“ zasnovanom na čistim propagandnim floskulama, uz zanemarivanje svih groznih zločina što su ih počinili kako Armija B i H, tako i mudžahedini iz arapskih zemalja koji tada imaju bezrezervnu potporu Alije Izetbegovića i njegovog političkog vrha;

-          I na kraju, međunarodni mirovni sporazum (o ustanovljenju 3 nacionalne teritorijalne jedinice u okviru B i H) glatko je odbijen i time se velika većina poslanika izjasnila protiv mira i za nastavak rata

Posebno je zanimljivo slušati najave lokalnih zapovjednika Armije B i H, koji obećavaju skori prodor na Jadran i „oslobađanje zapadne Hercegovine, uključujući Grude i Široki Brijeg...“

Ova snimka – da ima ikakve pravde – bila bi jedan od ključnih dokaza na svakom međunarodnom sudu i nezaobilazni materijal pri svakoj analizi događaja u bosansko-hercegovačkom ratu, jer u cjelosti razotkriva pravo lice muslimana i njihove namjere.

Treba li nekoga možda podsjećati da je agresija na Bosnu i Hercegovinu započela napadom „JNA“ i četnika, odnosno, agresorskih (srpsko-crnogorskih snaga) na selo Ravno, 1. listopada 1991. godine?

A kako je na to reagirao predsjednik Predsjedništva B i H Alija Izetbegović?

„Ovo je djelo bezumnih ljudi koji ne mogu da se dogovore, koji neće da se dogovore, njihove motive ne znamo (...) Ja ovim proglašavam NEUTRALNOST Bosne i Hercegovine u ovom ratu (...) Zapamtite, OVO NIJE NAŠ RAT. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.“ (službena izjava Alije Izetbegovića „u svoje lično ime i u ime Predsjedništva B i H“ od 10.06.1992.

Alija Izetbegović, kako je vidljivo iz ove izjave iz lipnja 1992. godine, niti 9 mjeseci poslije agresije „JNA“ i četnika na područje države čiji je predsjednik bio, „nije znao“ (ili bolje rečeno nije htio znati!) što se u njoj događa (kasnije su muslimani za početak rata uzeli nadnevak 1. travnja 1992. – dan kad su srpske paravojne postrojbe izvršile pokolj njihovog stanovništva u Bijeljini, ali, eto, čak niti 2 i pol mjeseca poslije tog pokolja Alija još uvijek „ne zna što se događa“ i PROGLAŠAVA NEUTRALNOST!?).

Takvog „saveznika“ su imali Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republika Hrvatska u nametnutom ratu kojemu je bio cilj brisanje s tih prostora svega što nije srpsko. I s takvim se „saveznikom“ i „prijateljem“ trebalo oduprijeti uništenju i organizirati zajedničku obranu!?

Umjesto da se poput Hrvata, u stanju općeg rasula i potpunog nefunkcioniranja države od početka organiziraju za otpor agresoru, muslimani (zahvaljujući prije svega svojem vodstvu) otežu, oklijevaju, kalkuliraju i čekaju da se agresor smiluje i prestane s napadima, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem.

Čak što više, nakon što su potisnuti od Srba u istočnoj Bosni i Posavini, oni najprije u hrvatske enklave na području srednje Bosne šalju desetke tisuća svojih civila – izbjeglica, da bi se potom svom silinom obrušili na Hrvate otimajući im njihove domicilne prostore. U tom ratu bez milosti, situacija je posve jasna. U doslovnom smislu riječi, NEMA NITI JEDNE JEDINE MUSLIMANSKE ENKLAVE KOJA JE OPKOLJENA – SVE OD REDA U PITANJU SU HRVATSKA PODRUČJA – što je jasno vidljivo iz priloženog zemljovida i nepobitno utvrđeno i verificirano analizama kompetentnih svjetskih stručnjaka.

Na gornjem zemljovidu, plavom bojom obilježena su autohtona hrvatska područja na kojima su se Hrvati brane i kako je vidljivo, nalaze se u potpunom okruženju muslimana; Zelena bojaoznačava teritorije pod kontrolom muslimanskih snaga, i ta područja su u gotovo potpunom okruženju srpskih snaga (područja pod kontrolom Srba označena su crvenom bojom).

Tko je tu bio agresor, a tko žrtva? Kako se mogu proglasiti agresorom oni koji su u potpunosti okruženi snagama neprijatelja i to na svojim domicilnim područjima gdje čine relativnu ili natpolovičnu većinu? Nisu li po toj logici i građani Sarajeva „napadali“ snage na okolnim brdima iznad grada a ne ovi njih?

Teza o „agresiji“ Hrvata na muslimanske prostore potječe iz iste kuhinje u kojoj je nastala propagandna floskula o „agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“.

Nisu li kroz cijelo vrijeme rata pogranični prostori Republike Hrvatske sustavno i bezdušno razarani s teritorija Bosne i Hercegovine?

Samo u Slavonskom Brodu ubijen je čitav jedan razred djece – njih 28 i to granatama koje su tijekom rata upućivane upravo otuda – s područja države Bosne i Hercegovine, dok je samo u Brodsko-posavskoj županiji tijekom rata ubijeno ukupno 182 civila.

Po međunarodnom pravu, svaka država koja je izložena agresiji i napadana topništvom s područja druge, može ući 50-60 kilometara u dubinu njezina teritorija, odnosno, toliko koliko je potrebno da se neutraliziraju oruđa s najvećim dometom. Dakle, i da nije bilo nikakvih sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (odnosno dvojice predsjednika dr Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića) o zajedničkoj obrani i vojnom djelovanju na području B i H, Hrvatska je imala pravo zaštititi se od tih napada koji su gotovo svakodnevno uzrokovali civilne žrtve u pograničnim područjima.

Treba li nekoga podsjećati koliko je Hrvatska učinila za obranu B i H?

Koliko je dostavila hrane, oružja, sanitetskog materijala, koliko desetina tisuća muslimanskih izbjeglica je primila i skrbila o njima – čak i u vrijeme dok su muški članovi njihovih obitelji napadali hrvatske prostore i ubijali naš narod u B i H – koliko stotina muslimanskih ranjenika je besplatno liječeno u hrvatskim bolnicama?

Tko će i kad platiti svu onu prolivenu krv naših bojovnika iz HVO-a, one živote izgubljene u ponovnom zauzimanju prostora što ih je Armija B i H prepustila srpskom agresoru dopustivši mu okupaciju 70% B i H? Gdje je „slavna“ Armija B i H bila do proljeća 1994. godine i prve zajedničke operacije HVO-a i Armije B i H na Cincaru? Naime, do ove suradnje došlo je tek poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma, jer su sve do tada Alija i njegovo vodstvo odbijali svaku suradnju s Hrvatskom i HVO-om zanoseći se stvaranjem islamske države na hrvatskim etničkim područjima.

Zanima li koga u Sarajevu (uključujući prije svega Bakira Izetbegovića i njegovu islamističku kamarilu okupljenu u sadašnju SDA) tko i kako je dijelio Bosnu i Hercegovinu, nek prije svega pročitaju zapisnike Predsjedništva B i H iz ratnog razdoblja, naročito onaj dio koji se odnosi na prijedloge Alije Izetbegovića dr Franji Tuđmanu da „pripoji zapadnu Hercegovinu i još neke krajeve s hrvatskom većinom“ Republici Hrvatskoj, a mogli bi pogledati i što isti taj Alija poduzima na podjeli B i H u tajnim pregovorima s Miloševićem i Karadžićem već u jesen 1992. godine (o čemu detaljno piše bivši vrhovni zapovjednik Armije B i H, Sefer Halilović u svojoj knjizi Lukava strategija (dostupno na: https://www.scribd.com/doc/85774605/Sefer-Halilovic-Lukava-Strategija).

Jedan od rijetkih bošnjačkih lidera koji je rekao makar djelomičnu istinu o ulozi Hrvata i Republike Hrvatske u ratu u B i H bio je nekadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić koji je u Zagrebu, 23. travnja 2010., nakon sastanka izaslanstva njegove stranke s izaslanstvom HDZ-a izjavio:

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman“ (http://www.hazud.hr/genocid-presuda-u-haagu-pobjeda-pete-kolone/).

Bio je to i njegov sasvim jasan i nedvojben (posredan) odgovor na nebuloze predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića izrečene nekoliko dana prije u parlamentu B i H (s ciljem izjednačavanja krivnje srpskog agresora i hrvatskog državnog vrha i dr Tuđmana za agresiju na Bosnu i Hercegovinu).

Polazeći od zajedničkih interesa suzbijanja agresije i zaštite teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti dviju država, predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u Zagrebu su 21. srpnja 1992. godine potpisali „Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“. (Opširnije: http://www.dnevno.hr/kolumnisti/i-sporazum-tudman-izetbegovic-iz-srpnja-1992-potvrduje-besmislenost-teze-o-dogovorenom-ratu-68647#ixzz4NqNGoknE)

To nažalost, nije bio sporazum o cjelovitoj vojnoj suradnji, ali je omogućavao legalno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima susjedne države, što je, među ostalim bilo nužno i zbog činjenice da je Hrvatska tijekom cijeloga trajanja rata trpjela stalne topničke i raketne udare i napade zrakoplovstva s područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. U tim napadima teško su stradavali hrvatski gradovi i sela uz granicu s B i H, pogotovu Slavonski Brod, Županja, Rajevo Selo.

Svakako je zanimljivo podsjetiti kako je Alija Izetbegović opravdavao svoje izbjegavanje sklapanja cjelovitog sporazuma s Republikom Hrvatskom o zajedničkoj obrani od agresije. Naime, on je u izjavama za medije tvrdio da bi takav pristup „uznemirio srpski narod i doveo do daljnjih međunacionalnih sukoba“ – mada je najveći dio Bosne i Hercegovine već bio okupiran od srpskog agresora, mnogi gradovi i sela srušeni, deseci tisuća muslimana pobijeni, a stotine tisuća muslimana i Hrvata protjerano iz svojih domova, uz masovne zločine počinjene nad ova dva naroda.

I tek nakon što je srpski agresor osvojio preko 70% Bosne i Hercegovine (uz stalna nastojanja priključivanja tih područja Srbiji) Alija je ipak konačno, čak i po cijenu „uznemiravanja srpskog naroda“ spas odlučio potražiti u savezu s Republikom Hrvatskom i HVO i spasiti što se spasiti može, pa je tako tek 3 godine poslije došlo do zakašnjelog potpisivanja „Splitskog sporazuma“ o vojnoj suradnji s Republikom Hrvatskom na cijelom prostoru B i H.

Što bi se dogodilo u bihaćkoj enklavi da nije bilo oslobodilačke operacije HV, Oluja?

Ima li tko obraza negirati te bjelodane povijesne činjenice!?

I što je sporno oko Herceg Bosne?

Da nije bilo Herceg Bosne koju je hrvatski narod bio primoran silom prilika i uslijed ratnih okolnosti oformiti (kao privremenu administrativno-teritorijalnu tvorbu koja nije narušavala integritet B i H kao države), DANAS TAMO NE BI BILO HRVATA.

Bakiru u njegovom islamističkom vodstvu upravo to i smeta – činjenica da su Hrvati opstali i njegova patološka, perverzna potreba sotonizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata i Republike Hrvatske proizlazi iz toga.

Ako to nekomu u Sarajevu još uvijek nije jasno:

Bosna i Hercegovina može opstati samo i jedino kao zajednica tri potpuno i u svemu jednakopravna konstitutivna naroda – u protivnom slijedi raspad za koji Hrvati neće snositi odgovornost, ali će se itekako pobrinuti za sebe i svoje interese.

To trebaju znati Bakir i njemu slični.

Njihov islamski radikalizam i taktika stalnih prljavih propagandnih napada na susjede može završiti samo po onoj staroj narodnoj: Tko sije vjetar, žanje buru.

Izbor je na njima.

Ali, ako u Allaha vjeruju (a zaklinju se u njega) i imaju barem trunku časti i ljudskog poštenja, nek ne spominju više etničko čišćenje, jer narod u Bosni i Hercegovini se nagledao zvjerskih iživljavanja njihovih mudžahedina nad civilima i to takvih kakva nisu bila zabilježena ni u vrijeme najžešćih osmanlijskih osvajanja ovih područja.

(Više o djelovanju mudžahedina u B i H i potpori Alije Izetbegovića i tadašnjeg muslimanskog vodstva ovim skupinama vidi na ovih nekoliko primjera:

http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)

>>MUDŽAHEDINI SU ZAROBLJENICIMA SJEKIRAMA I PILAMA SJEKLI GLAVE

A što je sve islamski radikalizam u stanju učiniti danas i što (nažalost) i čini diljem Europe i bliskog i srednjeg Istoka zadnjih godina, znamo jako dobro. U tom kontekstu, nikakva islamska radikalizacija, pa i ona u Federaciji B i H, ne može ostati izvan pozornosti europske i svjetske javnosti.

Sviđalo se to Bakiru Izetbegoviću, njegovom taboru i mentorima, ili ne...

 

 

Zlatko Pinter

 

Share
0