Ono što je nedavno izgovorila sisačka gradonačelnica i novopečena vedeta SDP-a, gospođa Ikić – Baniček u šumi „Brezovica“ (povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe), doista može iznenaditi i začuditi samo naivne i potpuno neobaviještene...ili one koji namjerno zabijaju glave u pijesak i ne žele priznati realnost.

Može li se u govoru bilo koga, pa i biskupa Vlade Košića pronalaziti opravdanje za pozive na nasilje, prijetnje smrću i najave klanja svih onih koji misle drugačije nego to današnja Partija želi?

Neostaljinistički mentalni sklopovi nisu podložni promjenama i prava je rijetkost da se pojavi poneki (iskreni) konvertit s te strane, što je činjenica dokazana u praksi u posljednjih 72 godine i možemo taj fenomen elaborirati do mile volje, ona je neumitna i nepobitna – nažalost. Kažem, nažalost, zato što uistinu mislim, da nam nema pomirenja, napretka i normalnog ozračja u društvu dok takvi kao što je Ikić – Baniček rovare iznoseći svoje bolesne ideje i nastavljaju tamo gdje su stali njihovi prethodnici.

Revolucionarna retorika zamijenila je 1945. godine revolucionarnu praksu, pa se rat jugoslavenskih staljinista protiv Boga i Čovjeka nastavio verbalnom agresijom i propagandom umjesto mašingevera koje su do tada masovno ubijale „narodne neprijatelje“ i sve one koji nisu bili „na liniji“ svemoćne Partije.

Sljedbenici takve politike i ideologije ne mogu bez agresije i revolucije. Oni su nasilnici po vokaciji i sva njihova filozofija sadržana je u tomu. Bez sukoba i latentne polarizacije društva njih nema. Sami temelji njihove ideologije postavljeni su na matricu konflikta.

Dobro poznata izreka francuskog „prosvjetitelja“ iz razdoblja Francuske revolucije, Denisa Diderota, kako svijetla budućnost ljudskog roda neće biti ostvarena a revolucija okončana, dok zadnji monarh ne bude obješen crijevima posljednjeg biskupa i danas je (u donekle modificiranoj verziji) itekako prisutna u glavama naših boljševika. Monarha, doduše (barem onakvih kao što je bio Luj XVI) više već odavno nema, ali biskupi su ostali i to je ono što im smeta. A koliko se vidi i Diderot je dobio dostojne sljedbenike. Crkva je nadživjela njihovu strahovladu, dočekala kraj ocvalog imperija, a ovo što danas doživljavamo u Hrvatskoj nije ništa drugo nego očajnički pokušaj da nas se vrati u vrijeme kad su se „svijetla budućnost“ i „dobro čovječanstva“ mjerili brojem glava koje su završavale u košari pod giljotinom ili hrpama desetaka milijuna leševa razasutih od podruma moskovskog NKVD-a, preko brojnih sibirskih gulaga, ukrajinskih i kozačkih sela i gradova, do glavnjača, križnih putova, golih otoka i hudih jama.

Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji mogu opravdavati masovna ubojstva tisuće zazidanih vojnika poražene vojske i civila u rudarskim oknima, to bestijalno usmrćivanje nemoćnih zarobljenika, žena, djece, staraca koji su danima u tami, u očaju i agoniji koju ne može pojmiti zdrav razum, umirali polaganom i užasnom smrću? Demonski plan takvoga istrebljenja potjecao je s istoga ideološkog izvora s kojega su se napajali Staljin, Tito, Lenjin, Mao, Pol Pot i drugi monstrumi iz istog ideološkog tabora. Oni koji su samo tijekom XX stoljeća u ime „boljeg svijeta“ u okviru svojih komunističkih režima pobili 150 milijuna ljudi.

Samo u Kini, komunizam je prouzročio preko65 milijuna žrtava (što su još uvijek pretpostavke, mada konačna brojka može biti i veća) i gotovo isto toliko i u SSSR-u (prema podacima Aleksandra Solženjicina – a što je i potvrđeno demografskim istraživanjima provedenim zadnjih godina), a u istočnoj Europi milijun i pol.

I najveći dio njih umoren je izvan ratnih okolnosti.

Staljinove bolesne ambicije i snovi o ovladavanju svijetom poticali su ga na drastične mjere kojima je zbog “svjetske revolucije” sustavno izgladnjivao i u masama usmrćivao vlastiti narod. Sovjetska partija je, naime, odvajala golema materijalna sredstva kako bi potpomagala“revolucionarne pokrete u svijetu”.U vrijeme kada krajem 20-ih i početkom 30-ih godina milijuni ljudi umiru od gladi, SSSR je najveći svjetski izvoznik kukuruza i pšenice. U povijesti je ostalo zapisano da su Staljin i njegova Partija1932/33.godine na umjetan način izazvali masovnu glad (Holodomor – Gladomor) na područjuUkrajine, sjevernog Kavkaza i predjela oko donjeg toka rijeke Volge. Tako je metoda izgladnjivanja do smrti postala moćno oruđe za borbu protiv onih koji su nerado prihvaćali sovjetski sustav ili mu se na bilo koji način opirali. Tako je umoreno najmanje10 milijuna ljudi (a neke procjene govore čak i trostruko više), što ovaj zločin svrstava među najveća zlodjela XX stoljeća. Holodomorse (kao dan sjećanja na milijune žrtava umorenih glađu) u Ukrajini tradicionalno obilježava svake četvrte subote u studenome.

Kad se danas u nekim analizama površno i nepromišljeno govori o“nacizmu”u Ukrajini, simpatijama donskih Kozaka prema Hitleru i sl., odnosno, o razlozima zbog kojih su se neki narodi ili etničke skupine s područja tadašnjeg SSSR-a u Drugom svjetskom ratu u značajnoj mjeri stavljali na stranu Hitlera a protiv Staljina, jednostavno se mora uzeti u obzir činjenica da su iza sebe imali užasno iskustvo genocida što su ga nad njima provodili sovjetski vođa njegova vlast. Nisu dakle, s Hitlerom išli zato što su bili nacisti, nego zbog toga što je ratovao protiv zlotvora koji im je nanio toliko zla.

Treba pročitati knjigu Alaina de Benoista Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), koja je objavljena 1998. u Parizu (a prije par godina prevedena je i na hrvatski), pa da se vidi kako nacizam i komunizam niti izbliza nisu ideološki antipodi, nego u stanovitom smislu sijamski blizanci. Permanentno nasilje (uz masovna ubojstva u ime rase ili klase), gušenje ljudskih prava i sloboda, totalitarna svijest, oslonac na propagandu, jednoumlje, samovlašće, ispiranje mozga – samo su neke od osobina koje su čak i na prvi pogled, na pojavnoj razini imanentne i jednom i drugom sustavu. Konačno, savez između komunizma i nacizma koji je bio zapečaćen i s dva pisana sporazuma (u kolovozu i rujnu 1940. godine) nije bio plod slučajnosti. Glavni akteri dva podjednako monstruozna režima već su (prije invazije Njemačke na SSSR) međusobno dogovorili i dijelom proveli podjelu Europe i utvrdili liniju demarkacije.

Naše „antifašiste“ trebalo bi pitati, gdje su bili tridesetih godina, u vrijeme najveće ekspanzije nacizma i fašizma u Europi, pa preko ancshlussa Austrije, do Staljinovog napada na Finsku, podjele Poljske itd., itd. Jesu li digli glas protiv nacističko-komunističkog saveza? Kad i kako bi postali „antifašisti“ da Hitler nije prekršio sporazum i napao SSSR? Kakvu su sudbinu svijetu namijenili diktatori i mentalni bolesnici Hitler i Staljin i što bi se dogodilo da su uspjeli u svojim nakanama?

Već je i vrapcima na grani jasno da je riječ o iznuđenom „antifašizmu“, te da su komunistički „ustanci“ na Balkanu „buknuli“ po direktivi Kominterne radi rasterećivanja sovjetske fronte, a ne zbog nekog idealističkog osjećaja i humanističkih stremljenja.

Što se tiče nasilja, sličnost jednoga i drugog sustava također je očita, samo što se komunistički skrivao iza floskula o „pravdi“, „jednakosti“ i „svijetloj budućnosti“. Mnogi kažu da je to perfidnije nego ono što su radili Hitler i Mussolini, jer se nakazno lice monstruoznog i neljudskog režima prikrivalo floskulama i parolama o „višim“ ciljevima. Tako se „u ime naroda“ i za njegovo „dobro“ milijune ljudi poslalo pod zemlju.

Nije li i njihov guru i učitelj Karl Marx sulkus te ideologije sažeo u jezovitu krilaticu od koje podilaze žmarci: "Postoji samo jedno sredstvo da se skrate, pojednostave grčevi starog društva: krvave porođajne muke novog društva - revolucionarni teror"  

Otac „Velikog oktobra“ Lenjin nasilje je shvaćao kao potpuno normalnu i prirodnu stvar. Već u prvim godinama socijalističke revolucije, pisao je i govorio: “Mi se protiv barbarstva borimo barbarskim metodama”. Očito je i teror nad narodom kojemu je u isto vrijeme obećavao slobodu, socijalnu pravdu i jednakost držao nužnom “etapom revolucije”. To tko je 'barbar' (i koga, shodno tomu treba lišiti života), imao je pravo odlučiti svaki - pa i najnepismeniji i najprimitivniji pripadnik boljševičkog pokreta.

Tu su i izjave njihovih lidera o nužnosti terora i diiktature proletarijata, o maču revolucije koji se neće vratiti u korice dok cijeli svijet ne postane „savez socijalističkih republika“ itd., itd.

Ako se tko pita kakve to veze ima s nama, treba možda podsjetiti da je jugoslavenska KPJ bila samo filijala Kominterne, a njezini glavni ljudi robovi te Kominterne koji su slijepo i podanički izvršavali sve naloge, pa kad su u pitanju bili i denuncijacije i osude na smrt najbližih prijatelja, članova obitelji i partijskih kolega.                                                                                                       

Poučeni iskustvom iz 90-ih godina, kad su četnici i komunisti rame uz rame razarali Hrvatsku (slikovito rečeno: kokarda i petokraka našle su se zajedno na tom krvavom poslu), neke od mogućih dilema već bismo trebali konačno razriješiti. Je li i to bio taj njihov „antifašizam“ i mogu li se sva zlodjela počinjena s njihove strane od 1945. nadalje, uključujući i masovne zločine, podvesti pod isti nazivnik: „antifašizam“?

„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno antikomunist”, izrekla je (i napisala, ne jednom) već davno židovska intelektualka Hannah Arendt, žena čija je obitelj stradala u nacističkim logorima, a najveći dio svoga života utrošila je upravo na proučavanje Zla i totalitarističkih režima.        

Čuje li je tko, „drugovi“ s ljevice? Hoćete li i nju diskreditirati kao i sve druge koji tragaju za istinom i progovaraju o mračnim tajnama vaše ideologije?

Od njih, naravno, ne treba očekivati nikakvo priznanje krivnje niti pokajanje, pa niti žaljenje zbog svih zala i masovnih zločinina koji su počinjeni u okrilju komunizma. Oni s istim žarom brane demona Staljina i njegovog slugu Broza, kao i Brozove šegrte (Ivicu Račana i ostale). U boljševičkoj ideološkoj matrici postoji jedno načelo: da se u monolitnoj stijeni komunističke ideologije ne smije dopustiti ni najmanja napuklina, jer ona se po prirodnom zakonu širi i vodi ka njezinom pucanju.

Komunizam je pao 1989. godine – u cijeloj Europi osim u bivšoj SFRJ, a danas, na pragu trećega desetljeća trećeg milenija, možemo slobodno reći: u Hrvatskoj se, nažalost, održao u onoj svojoj najgoroj formi – u neizmijenjenim mentalnim sklopovima perverznjaka koji nam ponovno nude „ljudska prava“, „bolji svijet“ i „svijetlu budućnost“ tako što će nas klati i bacati u jame. Ili u isto tako bolesnom mentalnom sklopu sisačke gradonačelnice koja samo glasno izgovara ono što Bernardić i većina članstva i simpatizera SDP-a i srodnih stranaka misle, ali iz taktičkih razloga ne žele javno izreći.

Josif Visarionovič Staljin, Mao Ze Dong, Josip Brot Tito i ostali komunistički diktatori nisu svojim rukama ubijali žrtve, ali bili su na vrhu piramide zločinačkog sustava koji se hranio ljudskom krvlju. I jesu li ti ideolozi manji zločinci od izvršitelja? I zar bi tog Zla bilo da ga nisu institucionalno osmišljavali, planirali i provodili?

Razbojnik razapet na križu desno od Krista priznao je svoje grijehe i postao svetac (Dizma, Dismos), dok onaj s lijeve strane (Gestas) to nije učinio.

Je li ovo samo puka simbolika ili nam govori i nešto više? Osvrnimo se oko sebe, gledajmo i razmišljajmo...i nećemo morati dugo tragati za odgovorom.

Izreka o vuku i dlaci, u ovom slučaju je ne pretpostavka, nego logična i očita činjenica.

Zato, nema mjesta čuđenju...vrijeme je da se otrijeznimo i shvatimo s kim imamo posla, ako to već do sada nismo.

 

Zlatko Pinter