Najavljeni posjet pape Benedikta XVI. našoj domovini izazvao je u javnosti različite stavove i razmišljanja. Ni malo ne treba iznenaditi, jer to je nešto sasvim normalno da su pojedine javne osobe izražavale različita razmišljanja u vezi toga pitanja. Neki su promatrali taj posjet iz sociološkog aspekta, neki iz kršćansko-metafizičkog, sukladno svojim stavovima o vjeri, Crkvi i samome Papi kao poglavaru Crkve.

Gledano iz kršćansko-metafizičkog aspekta dobro je da Papa pohodi Crkvu u jednoj državi. To je teološki, a i biblijski ispravno. I sama novozavjetna Djela apostolska, a i Pavlove poslanice govore nam kako su apostoli na onim mjestima gdje su navijestili vjeru nakon određenoga vremena pohodili te zajednice koje su ustanovili, obodrili ih u vjeri i ohrabrili ih da ustraju u nevoljama jer Kraljevstvo Božje je blizu.

To bodrenje, hrabrenje i ljubav su biblijski ispravni. Kršćani su pozvani jedni druge u Kristu bodriti, donositi ljubav jedni drugima, jedni druge pohoditi, učvršćivati u pravovjerju. I tko tako razmišlja, razmišlja ispravno. Crkva je Tijelo Kristovo i normalno je da se udovi unutar toga Tijela moraju usklađivati i međusobno bodriti u snazi Duha Božjega. Naravno, najavljeno kršćansko bodrenje hrvatskoj kršćanskoj braći od nekih je dočekano neprijateljski. Don Ivan Grubišić je osoba koja nominalno jest pripadnik Isusova Tijela – Crkve, on je i svećenik, jer ima valjani sakrament svetoga reda. Ali s druge strane, on već godinama svojim izjavama, postupcima, stavovima radi na tome da se u Hrvatskoj što god je moguće više razjedini Tijelo Kristovo. Njegovi stavovi ne daju i ne pokazuju perspektivu Kristova Duha i evanđelja, nego naviještaju razjedinjavanje i latentnu šizmu unutar hrvatske Crkve koja još nije objavljena. Ali Grubišić bi, kada bi bio pozvan na odgovornost od svojih poglavara odmah od sebe u javnosti napravio žrtvu, mediji bi ga uzdigli i tako bi on javno prekršio onaj zavjet kojega je dao svojem biskupu kada se redio za svećenika – a to je poštovanje i poslušnost. A mislim da je konačno došlo vrijeme da se Grubišićevom iživljavanju u medijima kaže – dosta!

Kako bi ponizio i minimalizirao Papin dolazak, Grubišić se služi siromašnim obiteljima, radnicima i umirovljenicima i postavlja demagoško pitanje koliko će to koštati hrvatski proračun. Ovaj njegov ispad podsjetio me je na događaj u 12. poglavlju Ivanovog evanđelja kada je Isus boravio kod svoga prijatelja Lazara. Marija je uzela libru dragocjene nardove pomasti, pomazala Isusu noge i otrla svojom kosom. Juda, izdajnik se na to pobunio i rekao da se mast ne bi smjela prosipati nego bi bilo najbolje da se proda i novac razda siromasima. A Juda to nije rekao jer mu je stalo do siromaha nego jer je bio kradljivac. Znači, Juda se koristio siromasima kao sredstvom da ponizi Isusa i da izvuče materijalnu korist. Isto tako, postupak don Ivana Grubišića mogli bismo povezati sa ovim Judinim ispadom.

Već dugo godina Grubišić se služi siromasima za svoju samopromociju, govori o malom čovjeku i moralizira o negativnoj situaciji u društvu. Ako danas želite promovirati sebe i staviti se iznad drugih, kao što to čini Grubišić, dovoljno je samo prodavati demagogiju o malom čovjeku i siromasima. Plitki umovi akceptiraju takvu demagogiju, ali oni koji malo analitičnije promatraju stvarnost ne će biti prevareni od takvih demagoga i prodavača izmaglica. Don Ivane Grubišiću – djela i ljubav, a ne demagogija i riječi! Osobno poznajem svećenike koji, na osobit način po Zagrebu obilaze siromašne radničke obitelji, odvajaju od svoje plaće za siromašnu djecu, i na temelju toga su za sirotinju i maloga čovjeka napravili više nego što je to učinio Grubišić. Problem je u tome što ti divni svećenici djeluju samozatajno, a Grubišić prodaje svoju demagogiju javno.

Sve u svemu, bitno je ono što Bog vidi i ono što se čini u slavu njegova evanđelja. A Grubišićevo evanđeosko poslanje je upitno. Grubišićeva terminologija jest ona koja proizlazi iz perspektive vrijeđanja. Njegovi stavovi daju dojam da je on katolički svećenik samo po sakramentu svetoga reda i po tome što je nominalni član Crkve. Daju dojam iz toga razloga što njegovi stavovi proizlaze iz snažne dimenzije sekularističkog anticrkvenog fundamentalizma. A svaki govor iz fundamentalističke perspektive vrijeđa drugoga čovjeka. On kaže da Papin posjet „kod naroda, osim onih koji su raspoloženi fundamentalistički ne će biti dočekan sa oduševljenjem“. To je vrlo diskutabilan i opasan diskurs. Znači da smo, svi mi koji volimo Benedikta XVI., pratimo njegova teološka djela, propovjedi, koji ga smatramo svojim duhovnim ocem i poglavarom –fundamentalisti? Isto tako, njegovo dociranje da bi Papa trebao uvidjeti da nas svojim posjetom gura u trošak svjedoči kolosalnu dimenziju metafizičke bezobraštine.

Mislim da ovdje nije toliko potrebno polemizirati s Grubišićem, koliko je nužno dijagnosticirati metafizičku i anticrkvenu pozadinu njegovoga javnog diskursa. Njegovi stavovi su pokazali po tko zna koji puta da on latentno prezire crkvene strukture, da ne voli papu i biskupe i taj svoj prijezir prikazuje u obliku neke tzv. brige za Crkvu. Bilo bi dobro kada bi netko unutar crkvenih struktura provjerio neke dimenzije njegovih izjava. Grubišić kao fenomen nije samo disciplinski problem. Grubišić je osoba koja ima veliku zaštitu medija, on govori iz sekularno-fundamentalističke perspektive, koketira sa radikalnim ljevičarima koji mrze Krista i Crkvu, ne poštuje crkvene odluke, proziva, prokazuje, moralizira.

Upitno je postaviti pitanje ima li taj čovjek ljubavi prema Isusu, prema papi Benediktu XVI., prema svojim poglavarima i braći svećenicima? Juda, jedan od učenika koji je izdao Isusa „odradio“ je svoje poslanje. Izdao je! Tako isto i danas u Crkvi imamo ljude „Judinog duha“ kojim svojim riječima, ponašanjem i djelima prave latentni raskol u Crkvi i izdaju Krista koji je njezina Glava. U Crkvi su danas potrebni ljudi koji će raskrinkavati one dimenzije anticrkvenosti koje ranjavaju Krista i evanđelje – lažne proroke. Je li Grubišić onaj koji pripada tim lažnim prorocima? Ne bih htio suditi! Vi prosudite sami. Sveti Oče, Vi ćete svojom ljubavlju i pastirskom brigom obodriti hrvatski narod, pozvati ga na ljubav i posijati sjeme evanđelja u srca ljudi kao što je to činio Vaš prethodnik Ivan Pavao II. Dobro nam došli!

Zdravko Lučić / Hrvatski fokus