Tomislav Bogdan samo je nastavak tužnog niza hrvatskih političara koji su hodočastili u Beograd po politička nadahnuća, zašto nije bilo hodočašćenja u obrnutom smjeru ostaje za proučavati politolozima, sociolozima i psiholozima u sklopu studije o hrvatskom političkom sindromu.

Zavladali su svakim segmentom javnog života u Hrvatskoj, afirmirali sve kadrove komunističke ere, rehabilitirali su sve „vrijednosti komunizma“, nastoje poistovjetiti komunističku revoluciju sa Domovinskim ratom, opravdavaju partizanske zločine, ali ni to im nije dovoljno. U svojoj obijesti počeli su dizati tri prsta i ponosno se slikati na beogradskim ulicama. Da je kojim slučajem protagonist foto sessiona iz Beograda, Tomislav Bogdan, na facebooku osvanuo sa petokrakom i Titovim bedžom vjerojatno bi bio promaknut u SDP-ovu Formu, a ne smijenjen. Ovako je balavac, koji je za vrijeme četničkog granatiranja Đakova početkom devedesetih bio u kolijevci, ubrzano završio svoju revolucionarnu karijeru. Većina mu stranačkih kolega vjerojatno i nije zamjerila „nestašno ponašanje“. U očima stranačkih drugova on je možda tek požurio s nečim što će biti sasvim normalno u bliskoj budućnosti. Naime, još su svježi ratni ožiljci pa se beogradski performans još uvijek ne može opravdati slobodom izražavanja. Ne vladine organizacije, ti higijeničari hrvatskog društvenog života, uskoro će pronalaziti opravdanja za slične političke poduhvate u ljudskim slobodama djelovanja i izražavanja.

Suradnja SDP-a i beogradske čaršije

Početkom devedesetih Hrvatsku su podjednako razarali i crvena zvijezda petokraka i četnička kokarda. Dosta dugo je isticanje petokrake bilo društveno neprihvatljivo te je nailazilo na javnu osudu, danas je, zahvaljujući političkoj rehabilitaciji komunistička ikonografija postala društveni trend. Možemo li sličnu rehabilitaciju očekivati i za četnički folklor i je li mladi Bogdan samo previše požurio? Brzina reagiranja SDP-a i žurna smjena Tomislava Bogdana najmanje su vezeni uz želju da se sankcionira neprihvatljivo ponašanje mladog političara. Istočni grijeh SDP-a ostaje povijesna suradnja s beogradskom čaršijom. Koliko god politički stratezi SDP-a pokušavali medijskim monopolom prekriti antihrvatsku povijest ostaje povijesna činjenica kako je SKH-SDP zahtijevao da se istodobno s procesom razdruživanja od SFRJ pokrene proces udruživanja u neku novu Jugoslaviju. Kada ovaj prijedlog nije prihvaćen tadašnje vodstvo SDP-a je napustilo sabornicu. Danas Bogdanu i novim generacijama SDP-ovaca nije dovoljno što vladaju jednom od republika, njima nikakva vlast nije dovoljna, ako je uspostavljena samo u jednoj bivšoj republici. Tri prsta su istaknuta kako bi se ponizilo „mrske nacionaliste“ i pokazalo kako je i četništvo prihvatljivije i bliže od mrskog hrvatskog nacionalizma. U svojoj osnovi četništvo ima integralno jugoslavenstvo, barem geografsko, što je organskim jugoslavenima bliže od separatističkog hrvatskog nacionalizma. Povijesna potvrda ovih teza je suradnja između Titova partizanskog pokreta i četnika Draže Mihailovića iz 1941.

Beogradska hodočašća

Žurno sankcioniranje Tomislava Bogdana vezano je želju SDP-a da se što prije zataška ovaj slučaj i ne otvaraju neugodne povijesne teme. Rehabilitiranju komunističke ikonografije kumovali su i oni koji su se izdavali za vođe nacionalnog pokreta, a sve zbog vlastitih svjetonazora koji su najmanje dodirnih točaka imali sa nacionalnom politikom. Je li posezanje za četničkim simbolima granica  koje se jednostavno ne smije prijeći ili će i oni uskoro postati sastavni dio demokratskih sloboda? Tomislav Bogdan samo je nastavak tužnog niza hrvatskih političara koji su hodočastili u Beograd po politička nadahnuća, zašto nije bilo hodočašćenja u obrnutom smjeru ostaje za proučavati politolozima, sociolozima i psiholozima u sklopu studije o hrvatskom političkom sindromu.

Željko Primorac