Ozbiljnost projektu što ga manifestira Josipović daje skupina skandinavskih diplomata, na čelu s Carlom Bildtom, a u njihovim optužbama protiv sudca Merona zbog oslobađajuće presude Gotovini i Mrakaču ne skriva se samo tradicionalni europski antiamerikanizam, nego kroz njih tinja i svojevrsni antisemitizam, usmjeren protiv države Izrael

Nakon samostalnoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju, čime je ujedno razbijen koncept balkanskoga regionalnog povezivanja,  počeo je otvoreni diplomatski sukob europskih sila za prevlast nad državama, koje su, očito zbog zaštite probitaka tih istih europskih velevlasti, sedam desetljeća nasilno držane u svojevrsnoj tamnici naroda, kojom su opet, kao njihovi sluge, gospodarili najprije monarhistički, a potom i komunistički velikosrbi.

Taj politički zaokret manifestirao se i u hrvatskoj politici, koja je samo par dana nakon ulaska Hrvatske u EU otvoreno ušla u sukob s Njemačkom pa je umjesto suočavanja sa zločinima jugoslavenskoga komunističkog terora, svoj smjer okrenula ponovno prema regionalnom zbližavanju sa Srbijom.

Tako je sadašnja vlast za realizaciju balkanskoga projekta potporu pronašla u Londonu, a ubrzo se na jedno od kultnih ljetnikovaca jugoslavenskih diktatora, na Brdu kod Kranja, gdje su se, uz slovenskoga i hrvatskog, sastali još i šefovi balkanskih države, među kojima se ukazao i francuski socijalistički predsjednik Francois Hollande, čime se političkoj javnosti željela jasno uputiti poruka o pokroviteljstvu nad obnovom versajskoga poretka na balkanskom području, uključivši zajedno, kao i 1918. u taj prostor Hrvatsku i Sloveniju.

Na tom je susretu glasnogovornik Dejana Jovića, inače predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, po već koji zna put demonstrirao kako osobno ne razabire razliku između Srba i Hrvata, odnosno Hrvatske i Srbije, diplomatskih gesta, a u konačnici ni razliku između dobra i zla.

Jednako onako, kao što mu je svojedobno u Vukovaru bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić uvalio, kao danajski dar, pretisak Micićeva časopisa „Zenit“, u kojem se na iznimno primitivan i balkanski način niječe hrvatski narod, tako ga je i u „deželi“, na Brdu kod Kranja sadašnji predsjednik Srbije, inače prisegnuti četnički vojvoda Tomislav Nikolić, provokativno triput izljubio, dajući do znanja okupljenim „državnicima“ tko je gazda još uvijek na području od Triglava pa sve do Vardara.

Ako se na novinarska pitanja u prvim reakcijama Josipović uspio izvući na svoju poslovičnu nespretnost, odnosno, svojevrsnu drskost srpskoga predsjednika, upravo objavljene najave o Josipovićevu dolasku u Beogradu na noge pred Nikolića svjedoče kako je Srbijanac svoju drskost manifestirao samo zato što su s njom bili već upoznati svi gosti na Brdu kod Kranja.

Naime, na te beogradske razgovore, kako su već objavili mediji, Josipović u svojoj torbi nosi niz ponuda Srbiji, među kojima je ponajprije povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Haagu, zatim zajedničko procesuiranje tzv. ratnih zločinaca te zajednički nastup na tržištima tzv. Trećega svijeta.

Spomenuto procesuiranje ratnih zločinaca podrazumijevalo bi da Srbija vodi procese protiv Srba, koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, što se uostalom kao i dosad ne može očekivati. Hrvatska bi pak procesuirala optužene Hrvate, čime bi se dodatno trebala relativizirati, odnosno potpuno zanijekati velikosrpska agresija na Hrvatsku, a Hrvatsku pak staviti u položaj agresorske države, koja ratovala na teritoriju Srbije.

Tako bi se zajednička učinkovitost srpskoga i hrvatskog pravosuđa na kraju svela na višegodišnju stvarnu sliku presuda hrvatskim braniteljima, koju opet ilustriraju dva slučaja – montirani proces i zatočenje hrvatskoga branitelja Veljka Marića u Srbiji te upravo objavljena presuda hrvatskom branitelju iz Karlovca Mihajlu Hrastovu, koji je Hrvatsku branio upravo od onih koji su osudili Veljka Marića.

Ozbiljnost cijelom projektu što ga manifestira gospodin Josipović daju opet ovih dana objavljeni podatci o svojevrsnoj političkoj kampanji, koju skupina skandinavskih diplomata, na čelu sa švedskim ministrom vanjskih poslova  Carlom Bildtom i tužiteljem Haaškoga suda Sergeom Brammertzom vodi protiv američkoga sudca Theodora Merona, kako bi se poništila oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

U tu kampanju upletena je i cijela mreža Sorosovih balkanskih organizacija, a posebno su istaknute skupine iz Hrvatske, koje predstavlja brat Vesne Pusić, inače aktualne hrvatske ministrice vanjskih poslova, Zoran Pusić te „šefica“ Documnete Vesna Teršelič.

U naoko paradoksalnom zahtjevu za smjenom i „poništenjem“ Meronovih oslobađajućih presuda skrivaju se dvije strateški političke koncepcije, a uz njih, kao regionalni trabanti, zbog očita žala za propalom diktatorskom Jugoslavijom, nastupaju pristaše bivšega jugokomunističkoga režima.

U skandinavsko-europskim optužbama protiv sudca Merona za oslobađajuću presudu Gotovini i Mrakaču ne skriva se samo tradicionalni europski antiamerikanizam, nego kroz njih tinja i svojevrsni antisemitizam, usmjeren ponajprije protiv države Izrael.

Sorosova pak strategija, premda uključuje skandinavsko-europsku histeriju, ona ju zapravo nadilazi u svojoj ideji o jedinstvenoj diktaturi elita nad neobrazovanim svijetom. Nije to u povijesti ništa novo! O vladavini elita pisao je još Platon, a krvavo preuzimanje vlasti avangardne elite, koje su pratili masovni zločini nad neistomišljenicima do potankosti su razradili Karl Marx i Friedrich Engels. U stvarnosti su pak to provodili Lenjin, Staljin, Hitler i J. B. Tito.

Ako se Hrvati žele izvući iz daljnjega balkanskoga i drugog političkog ponižavanja već sad moraju imati na raspolaganju ozbiljna čovjeka, koji će na slijedećim predsjedničkim izborima preuzeti mjesto predsjednika države.

Mate Kovačević