Dok bivši premijer Ivo Sanader leži u austrijskom pritvoru zbog sumnje da je organizirao milijunsku pljačku vlastitog naroda, dok sadašnja premijerka Jadranka Kosor izaziva nezadovoljstvo javnosti neprikladnim izjavama poput one da se u Hrvatskoj živi nešto relaksiranije jer je porastao broj prodanih automobila, dok mogući premijer Zoran Milanović uglavnom poskrivećki čeka da mu vlast padne u ruke, dok hrvatski branitelj i srbijanski logoraš Tihomir Purda čami u sarajevskom pritvoru zbog srbijanske tjeralice, dok različite društvene skupine organiziraju prosvjede protiv vlasti, čini se da se Hrvatska raspada.

Dvadeset godina Hrvatska postoji kao država, a sad joj popuštaju šavovi i svakog dana pojačava se dojam da će frustracije tako eksplodirati da ćemo se svi ugušiti. U takvom kontekstu čini se potpuno nestvarno da postoji netko tko javno iskazuje ljubav prema Hrvatskoj, tko je brani, tko govori da se ne odriče Franje Tuđmana jer bez njegove politike ne bi bilo ni Hrvatske ni BiH. Učinio je to Slobodan Praljak, ratni general HVO-a, kojemu se sudi u Haagu jer je, navodi haaški tužitelj, bio dio zločinačkog plana hrvatskog predsjednika Tuđmana, kojemu je bio cilj stvoriti "veliku Hrvatsku", uništiti BiH i pobiti sve nehrvatsko na što se usput naiđe. Snaga i poruke kojima se Praljak obratio sucima u Hrvatskoj se više ne mogu čuti.

Iskazivanje ljubavi prema Hrvatskoj i govor koji odudara od tonaliteta haaških optužnica s hrvatske je javne scene odavno protjeran. O tome ne govori oporba koja na čelu sa SDP-om želi doći na vlast. O tome ne govori ni vlast. Štoviše, ona ostavlja dojam da ne želi nekom suvišnom riječi iziritirati Hrvatskoj nesklone europske dužnosnike, jer strepi da bi neki disonantan ton mogao ugroziti finale grozničave utrke prema članstvu u EU.
Hrvatska (odnosno državna vlast) za taj je cilj puno žrtvovala. Između ostaloga, pristala je na šutnju o delikatnim temama koje se dotiču rata. Između ostaloga je prije četiri godine pristala na to da Srbija raspisuje međunarodne tjeralice za hrvatskim braniteljima zbog ratnih zločina u Vukovaru, što je apsurdno samo po sebi jer je srbijanska paravojska i JNA dirigirana iz Beograda nekažnjeno razorila Vukovar i pobila Vukovarce pred očima svijeta.

Između ostaloga, pristala je i na to da i u Hrvatskoj budu glasniji oni koji se slažu s haaškim tužiteljem u ocjeni da je Franjo Tuđman bio zločinac, njegova politika zločinačka, njegovi suradnici zločinci, njegovo zapovijedanje akcijama oslobađanja Hrvatske zločinačko, njegova uloga u BiH zločinačka... Oni koji na bilo koji način zagovaraju Tuđmana automatski se tretiraju kao primitivni desničari koji ispod za broj većih cipela još skrivaju opanke.
Prebrzo je zaboravljeno sve što je bilo u ne tako davnoj povijesti.

Domoljublje je prezreno. Mnogi ljudi u Hrvatskoj koje odlikuje umjerenost imaju problem s definiranjem i iskazivanjem svoga domoljublja, jer u radikaliziranim društvenim konfliktima koje povremeno producira politika najprepoznatljiviji simbol domoljuba postao je Thompson, a oni se u tome ne pronalaze.

U razdoblju mira hrvatsko je društvo toliko psihički oboljelo da se domoljublje ponovno počinje poistovjećivati s nacionalizmom. Ljubav prema domovini ne bi smjela biti tako tretirana, ali oni koji tako misle uglavnom o tome javno ne govore jer se ne žele konfrontirati i izlagati posprdnim komentarima.

Govoreći o kvalifikacijama tužitelja, koje kao da su se ukorijenile i u dobrom dijelu domaće javnosti, Praljak kaže: "Ono što tužitelj naziva nacionalizmom, u Hrvata je bila potreba za slobodom, i nacionalnom i građanskom.

U tom smislu ja sam hrvatski nacionalist." Mogu samo reći: i ja!

glas-slavonije.hr