Dok je još trajao rat partizansko vodstvo smatralo je istarsko katoličko svećenstvo jednim od glavnih protivnika antifašističkog pokreta i suradnicima okupatora. U napadima na račun Milanovića i drugih istarskih svećenika prednjačio je Hrvatski List, koji je Milanovića nazivao i vođom istarskih ustaša, koji se «spremaju Istru pretvoriti u polje krvavog bratoubilačkog klanja”.

Od napada na Milanovića i svećenstvo nisu se suzdržavali ni pojedini istarski komunistički moćnici, poput Ljube Drndića i Dušana Diminića. Iako ga je sve to vrijeme do kraja rata partizansko partijsko vodstvo sustavno napadalo, nakon rata je stupila na snagu politička pragmatika i sve se potpuno preokrenulo. Komunističke vlasti shvatile su da im je potrebna pomoć istarskog svećenstva, a time i najutjecajnijeg svećenika Bože Milanovića, za rješavanje istarskog pitanja, te su im do tada mrski neprijatelji, postali glavni saveznici. U tom smislu održan je i sastanak u Trstu 16. srpnja 1945. predstavnika partizanskog pokreta Dušana Diminića i Ivana Motike s Božom Milanovićem. Dogovoreno je da će istarsko svećenstvo u posebnoj izjavi dati podršku partizanskom pokretu, a zauzvrat da će nove vlasti Crkvi omogućiti takvo djelovanje, kakvo nije moguće u drugim krajevima Jugoslavije.

Božo Milanović bio je svjestan da komunističke vlasti neće gledati blagonaklono na Katoličku crkvu, koju su smatrale suradnicom ustaškog režima i ideološki neprihvatljivom u novom ateističkom društvu, kakvo su željeli stvoriti. No bio je svjestan i da antifašistička djelatnost katoličkog svećenstva u Istri, kao i njegova osobna, mogu biti dobra podloga za korektne odnose s vlastima. Smatrao je da u tom smislu treba preuzeti odgovornost i maksimalno iskoristiti navedenu činjenicu, kao i svoje prijateljske odnose s ministrom u hrvatskoj komunističkoj vladi i predsjednikom Komisije za vjerske poslove mons. Svetozarom Ritigom. U tome je vješto diplomatski manevrirao vodeći računa o crkvenoj poslušnosti, u početku još uvijek talijanskim biskupima, te vodeći računa o suradnji s protucrkvenim komunističkim vlastima u interesu hrvatske budućnosti Istre. Zbog neriješenog statusa Istre nakon svršetka ratnih operacija, komunističke su vlasti bile svjesne da im je Katolička crkva u Istri nužna kao glavni saveznik u rješavanju istarskog pitanja. Zbog toga je nastojala ne poduzimati u Istri radikalne mjere protiv Crkve, kakve je provodila u ostatku zemlje. Predsjednik komunističke hrvatske vlade Vladimir Bakarić vidio je u Milanoviću osobu koja bi trebala biti glavni posrednik u odnosima između katoličke hijerarhije i svećenstva u Istri i državnih vlasti. I sam predsjednik jugoslavenske komunističke vlade Josip Broz Tito, prihvatio je Milanovića kao važnu i prihvatljivu osobu s kojom treba računati u ostvarenju državnih ciljeva u Istri. Tito je i osobno održavao kontakte s Milanovićem. I tadašnji biskup Antonio Santin bio je svjestan da je Milanović osoba koja može najviše pomoći u crkveno-državnim odnosima. Tako je predstavku koju je 28. lipnja 1945. uputio vrhovnoj jugoslavenskoj vlasti u Istri, napisanu na talijanskom jeziku dostavio prvo Boži Milanoviću s molbom da je prevede na hrvatski jezik i proslijedi jugoslavenskim vlastima. Biskup u pismu iznosi slučajeve ograničavanja vjerske slobode i miješanja nove vlasti u čisto crkvene poslove. Kao primjer miješanja u crkvene poslove naveo je pozivanje svećenika od strane vlasti na sastanak u Pazinu koji je predviđen za 18. srpnja 1945., te je upitao: “Što bi kazala Oblast kad bi smo ja ili bilo koji od mojih podređenih sazvali u Pazinu skup svih časnika i političkih komesara iz Istre, a da ne bi smo bili obavijestili više jugoslavenske vlasti, u svrhu da se dade izjava i da se pošalje brzojavni pozdrav papi”.

Međutim ti su sastanci bili u dogovoru mjesnih vlasti s Milanovićem, u cilju davanja podrške svećenika priključenju Istre Jugoslaviji. Biskup Santin je savjetovao Milanoviću da svećenici ne potpisuju nikakve izjave u svezi s priključenjem Istre Jugoslaviji. No, Milanović je zajedno sa još 43 svećenika 31. srpnja 1945., pod vidom privatnih a ne crkvenih osoba, u franjevačkom samostanu u Pazinu potpisao izjavu u kojoj se traži priključenje Istre Jugoslaviji. U toj izjavi navodi se sljedeće: “Istarsko hrvatsko svećenstvo izjavljuje, da mora biti Istra iz etnoloških, geografskih, i ekonomskih razloga priključena demokratskoj, federativnoj Jugoslaviji. Nakon dugotrajnog narodnog tlačenja i teške borbe za oslobodjenje imadu istarski Hrvati i Slovenci pravo da dodju do narodne i demokratske nslobode u zajednici sa svojom istokrvnom braćom, kako to odgovara stoljetnoj narodnoj želji i borbi.” Kasnije će uloga Milanovića i istarskog svećenika biti iznimna u rješavanju budućnosti Istre i utvrđivanju jugoslavensko-talijanske granice. Poseban značaj u tom pogledu imala je Spomenica “Zbora svećenika sv. Pavla” i statistika o nacionalnoj strukturi istarskih župa, koje su Savezničkoj komisiji 19. ožujka 1946. predali u ime Zbora Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca, s potpisom 54 istarska svećenika. Na Spomenicu je oštro reagirao biskup Radosi, zabranivši svećenicima svoje biskupije sudjelovanje na sastancima Zbora okružnicom u kojoj svoj stav brani politički, a ne povjesno, tj. navodima o protucrkvenom djelovanju komunističkih vlasti. Iznimno važnu ulogu u rješavanju istarskog pitanja imao je Milanović koji je sudjelovao na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946., gdje se rješavao i jugoslavensko-talijanski granični spor. Posebno je iz tog vremena ostao zapažen odgovor Milinovića na upit jednog belgijskog novinara, kako se kao katolički svećenik radije priklanja komunističkoj Jugoslaviji nego katoličkoj Italiji. Milinović je na to kazao: “Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”. No, posebno je važna audijencija Milanovića i slovenskog svećenika Antona Piščanca kod pariškog kardinala Souharda, gdje su oni nošeni nacionalnim interesima ustvrdili da Crkva u zoni “B” uživa slobodu. To je bilo važno zbog toga što su talijanski biskupi ustrajavali u tvrdnji da će crkvena sloboda biti ugrožena u Istri, ako ona dođe pod komunističku vlast, čime su nastojali pridobiti katoličke političare da stanu na stranu talijanskih interesa. Iako je Milanović bio svjestan da je tome tako, smatrao je da je u tom trenutku važnije Istru priključiti Jugoslaviji, a onda se boriti za crkvena prava.

U kasnijim događajima oko rješavanja tršćanske krize, Milanović i istarsko svećenstvo, nisu se posebno angažirali, osim podrške na javnim skupovima i pisanom izjavom da podržavaju jugoslavenske zahtjeve. Milanović je smatrao da je svećenstvo svoju obvezu prema domovini izvršilo priključenjem Istre Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Takav stav državnim vlastima nije bio prihvatljiv te je Milanović zbog toga bio izložen oštrim prigovorima.

Prvi Milanovićevi zahtjevi komunističkim vlastima

Svjestan da je za budućnost Crkve u Istri, odnosno njen hrvatski karakter najvažnije stvoriti novi hrvatski svećenički kadar, koji će preuzeti mjesta koja su napuštali talijanski svećenici, Milanović je 3. rujna 1945. uputio pismo Predsjedništvu vlade DF Jugoslavije u kojem traži osnivanje hrvatskoga sjemeništa u Istri. On u pismu podsjeća da su do tada hrvatski đaci, koji se žele posvetiti svećeničkom staležu, polaziti talijanska sjemeništa u Kopru, Poreču, Rijeci, Zadru i u novije vrijeme u Lošinju, gdje su učili sve predmete na talijanskom, dok su svoj hrvatski materinski jezik učili vrlo malo ili skoro ništa. Ističe da su bili odgajani u talijanskom duhu i odnarođivani, što u potpunosti nije bilo ostvareno zahvaljujući nastojanju hrvatskog svećenstva u Istri, koje je uspjelo uzdržati ili stvoriti nacionalnu svijest. Zato izražava želju hrvatskih sjemeništarca da se oslobode tog nedostojnog stanja i spreme se za svećenički stalež poučavajući se na maternjem hrvatskom jeziku i u hrvatskom narodnom duhu. Ističe da će to biti moguće jedino, ako se osnuje u Istri za sve istarske biskupije hrvatsko sjemenište pod vodstvom priznatih hrvatskih svećenika, predlažući da to bude u Pazinu, koji je geografsko središte Istre i gdje je već god. 1913. i 1914. bila sagrađena zgrada za hrvatsko sjemenište pod nazivom “đački dom u Pazinu”. Kasnije su talijanske vlasti tu zgradu zaplijenile, a partizani su je nakon talijanskog povlačenja preuzeli. Zamolio je da se spomenuta zgrada izruči hrvatskom svećenstvu u Istri, dotično odboru njegove organizacije – Zbora svećenika sv. Pavla u Istri sa sjedištem u Pazinu; i da se preko nadležnih vlasti u Istri u dogovoru sa Zborom svećenika, poduzmu kod istarskih biskupa potrebne mjere za ustanovljenje hrvatskog sjemeništa u Pazinu. Upozorio je da će, ako se ništa ne poduzme, morati hrvatski sjemeništarci Porečke, Riječke i Zadarske biskupije učiti i dalje na talijanskom jeziku i biti odgajani u talijanskom duhu, dok će hrvatski sjemeništarci Tršćanske biskupije prema odluci tršćanskog biskupa morati učiti u Gorici na slovenskom jeziku, što će biti nepravedno za hrvatske đake i za sav hrvatski narod u Istri. Državne vlasti udovoljile su Milanovićevu zahtjevu, te je odlukom Oblasnog NO-a od 21. listopada 1945. zgrada Đačkog doma predana na upravu i u vlasništvo Zbora svećenika.

Istoga dana Milanović je na istu adresu uputio i predstavku u svezi s tiskanjem “Prve čitanke” za hrvatsku djecu u Istri. U predstavci navodi da je početkom 1945. godine dao tiskati “Prvu čitanku”, u 25.000 primjeraka za istarsku djecu prema udžbeniku, koji se rabio u istarskim osnovnim školama prije Prvog svjetskog rata, a koja je vrlo kvalitetna i pogodna i za novonastale prilike. Zamolio je da se ta čitanka tj. početnica, odobri za uporabu u hrvatskim osnovnim školama u Istri. Obećao je da će, ako bude molbi udovoljeno, umetnut u knjigu kod vezivanja pred prvom stranicom sliku maršala Tita, te da će se teme o antifašističkoj borbi nadoknaditi u drugim čitankama, jer nisu mogle biti uvrštene u navedenu čitanku, obzirom da je sastavljena i tiskana još tijekom rata. U slučaju, da se molbi ne udovolji, zamolip je da se toj knjizi dozvoli u Istri i Hrvatskom primorju barem slobodna rasprodaja za privatnu uporabu. Napominje da je čitanku izdalo “Društvo sv. Mohora za Istru”, čime je također stvaralo preduvjet za uspjeh antifašističke borbe, te bi udovoljenje navedenoj molbi, barem za vrijeme dok se rasproda navedeno izdanje, bilo ujedno priznanje tom Društvu za njegovo “teško i mnogim žrtvama popraćeno djelovanje u vrijeme ropstva pod fašističkom Italijom, a hrvatski će narod u Istri to priznanje sa zahvalnošću uvažiti”.

Milanović je 6. rujna 1945. zajedno s Ritigom posjetio Bakarića, koji je u nazočnosti ministra Krajačića, izrazio spremnost za ispunjenje svih gore navedenih Milanovićevih zahtjeva, pa i zahtjev za izdavanjem jednog vjerskog lista uz napomenu da taj list može pisati što hoće, ali ne smije napadati partizanski pokret. Milanović je o tome pismom od 10. rujna 1945. izvijestio Oblasni odbor za Istru u Labinu.

U svezi s navedenim predsjednik vlade Federalne Hrvatske, Vladimir Bakarić, uputio je 8. rujna 1945. Ministarstvu prosvjete Federalne Hrvatske dopis u kojem navodi da je uputio Vojnoj upravi Istre depešu u kojoj traži da se navedenoj Milanovićevoj molbi udovolji, radi mobilizacije hrvatskog svećenstva u borbi za Istru i da je “apsolutno nužno učiniti ovaj korak zbog daljnjeg razvijanja pozitivnih snaga kod hrvatskog katoličkog svećenstva u Istri, koje nam može mnogo pomoći u borbi za Istru”, uz napomenu da čitanka inače nije loša, i ima svega nekoliko “vjerski-tendecioznih štiva, ali je nacionalno ispravna”.

Međutim, na navedeno Bakarićevo pismo odgovorio je pomoćnik ministra prosvjete Federalne Hrvatske Ivo Frol 12. rujna 1945. dopisom u kojem ističe da je Milanovićeva molba čisto komercialne naravi i da je čitanka sastavljena je po “zastarjelim pedagoškim nazorima i u mnogome je protivna našim pedagoškim shvatanjima”. Upozorio je da bi time došlo u pitanje plasiranje državne početnice za Istru. Navedeni Frolov dopis jako je naljutio Bakarića, koji mu je 14. rujna 1945. uputio dopis sa vrlo oštrim odgovorom u kojem ga optužuje za sektašenje izražavajući bojazan da bi zbog toga cijeli pothvat mogao propasti. Zbog toga da će odmah poslati u Istru upute o upotrebi te “Prve čitanke”. Upozorio je Frola “da nam ovakve pojave niti malo ne odgovaraju i da se na taj način uopće ne može raditi. Ovo nije prvi put, da vaše ministarstvo pokazuje ovakva nerazumijevanja političkih problema i mislim, da bi tome već jednom trebalo odlučno stati na kraj. Moglo bi se inače dogoditi, da budemo prisiljeni, da vas sve skupa pošaljemo u penziju. Promislite malo bolje o tim stvarima i starajte se, da se to stanje izmijeni”. Bilo je i onih u strukturama vlasti koji su željeli spriječiti uporabu navedene čitanke, optužujući Milanovića i Društvo sv. Mohora, da su početkom 1945. od okupatorskih vlasti tražili dozvolu za tiskanje Kalendara Danice i već spomenute čitanke tj. Prve početnice i tako surađivali s okupatorima. Poslije su uz gore navedeni pritisak mjesne vlasti otkupile spomenutu početnicu, ali ih nisu dali ni u škole ni u prodaju, nego su ih prodale tvornici papira.

Već sutradan, nakon što je poslao dva prethodna pisma, Milanović je na istu adresu poslao i pismo sa zahtjevom za izdavanjem vjerskog tjednika za hrvatsko pučanstvo u Istri, kojega bi uređivali hrvatski svećenici u Istri, a izdavalo bi ga Književno društvo sv. Mohora za Istru sa sjedištem u Trstu.

Zahvaljujući Milanoviću uskoro je u Istri počeo izlaziti jedan od rijetkih vjerskih tjednika u tadašnjoj Hrvatskoj, Gore Srca. U početku je Javno tužilaštvo za Istru tražilo da se list ne raspačava dok od njih ne bude pregledan i odobren. Međutim tome se Milanović oštro usprotivio pozivajući se na Titova i Bakarićeva obećanja, da će list slobodno izlaziti, pa je tužilaštvo odustalo od navedenog zahtjeva. Poslije je tiskanje navedenog tjednika prebačeno zbog tehničkih problema u Zagreb, gdje će brigu o njemu preuzeti Hrvatsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, a uređivati kanonik Pavao Lončar. Tjednik je u Zagrebu počeo izlaziti 30. studenog 1947., no vlasti nisu dugo tolerirale ni ovaj list, već su stalno tražile razlog da ga zabrane, te je nakon više zabrana krajem 1952. prestao izlaziti.

U siječnju 1946. Milanović je zajedno s ministrom Ritigom posjetio Josipa Broza. U pismu Bakariću od 28. siječnja 1946. Milanović je izrazio zadovoljstvo razgovorom s Brozom, te je zamolio Bakarića, da odobri redovniku Mirku Usmianiu propusnica za Pazin, jer bi on ondje bio nužno potreban kao profesor slavistike, a s obzirom da je on svećenik-glagoljaš, to bi bilo važno za rad oko budućeg uvođenja glagoljice u svim hrvatskim župama u Istri. Napominje da je Usmiani bio domobranski duhovnik, ali da tu službu nije prihvatio dobrovoljno, nego je bio mobiliziran i kasnije se osjećao tako nevinim i tako vezanim uz novu Jugoslaviju, da se dobrovoljno vratio iz Francuske, premda je tamo mogao ostati bez poteškoća.

S obzirom da je rješavanje graničnog pitanja s Italijom, bilo u punom jeku, ministar unutrašnjih poslova NR Hrvatske Ivan Stevo Krajačić na sjednici Politbiroa CK KPH 6. veljače 1946. kazao je da uoči dolaska međunarodne komisije za Istru treba angažirati svećenike, časne sestre i klerike, da podupru jugoslavenske teze. Međutim, da je pomirljiva politika prema Crkvi u Istri samo privremenog karaktera, potvrdio je Bakarić na sjednici Politbiroa CK KPH 1. svibnja 1946., kazavši da tamo svećenike ne treba dirati, dok se stvari oko razgraničenja Istre, ne riješe na mirovnoj konferenciji u Parizu.

To ne znači da je odnos vlasti prema Katoličkoj crkvi u Istri bio u potpunosti korektan. Na neprimjereno ponašanje prema Crkvi u Istri upozorio je Milanović, u ime Zbora svećenika u pismu Oblasnom NO-u u Labinu od 25. veljače 1946. Upozorio je da se na raznim mjesnim sastancima sve otvorenije i bezobzirnije govori protiv vjere, Crkve i vjerskih obreda, te se svećenicima prijeti da će biti likvidirani čin se riješi pitanje granice s Italijom. Sve se više vrši pritisak na vjernike da se odreknu vjere uz razne prijetnje, a Crkva i vjera se sustavnu izruguju. Na djecu se vrši pritisak da se upisuju u SKOJ bez znanja roditelja. Sve to unosi nemir među narod, baš u trenucima kad se rješava budućnost Istre, te se stvara nepovjerenje u Jugoslaviju i njenu vlast.

Milanović i crkvene prilike u Istri 1947.-1950.

Božo Milanović imenovan je u siječnju 1947. honorarnim službenikom Komisije za vjerske poslove NR Hrvatske, te je vjerojatno u tom svojstvu 20. siječnja 1947. poslao Komisiji “Izvještaj o sadanjim crkvenim prilikama u Istri”. U tom izjvešću Milanović, među inim navodi: „Odnošaj izmedju hrvatskog svećenstva u Istri i narodnih vlasti ostaje i nadalje dobar i nepomućen. Talijanski svećenici, ukoliko ih imade u hrvatskom dijelu tršćanske biskupije i u čitavoj porečko-puljskoj biskupiji, spremaju se naglo, da ostave Istru već prije potpisa mirovne pogodbe s Italijom te su već dobili od svojih biskupa dozvolu za odlazak. Takodjer porečko-puljski biskup Mons. Radossi kani što prije otići. Ovih dana mu je pogranična milicija kad je htio preći bloka u Pulu, našla nekoje sakrivene stvari (pisma) pa ga je zadržala dva dana u župnom stanu u Vodnjanu, nakon čega ga je ispustila. Riječki biskup Mons. Camozzo kani takodjer otići, ali on se toliko ne žuri, dok polagano ne obavi sve potrebne poslove. O Zadarskom nadbiskupu Mons. Munzaniju doznaje se, da je teško bolestan.
I porečki i tršćanski biskup izjavili su, da će sv. Stolica imenovati posebnog administratora za krajeve, koji će spasti pod Jugoslaviju. Naše je svećenstvo u Istri zamolilo obadva biskupa, neka savjetuju sv. Stolici da bude imenovan jedan te isti administrator za tršćansku i porečko-puljsku biskupiju, da bi tako lakše pokrio ispražnjena mjesta raspolažući čitavim svećenstvom tih dviju biskupija, ukoliko se nalazi u Zoni B.
Porečko-puljski biskup već je zatvorio u svrhu podpune likvidacije svoje sjemenište u Poreču /sa 5 razreda gimnazije/, a djacima je ostavio na volju, da podju kuda koji hoće. Radi se o djacima talijanske narodnosti dok su hrvatski djaci porečke biskupije svi u pazinskom hrvatskom sjemeništu. […] Veze svećenstva u tršćanskoj biskupiji u Zoni B. postaju silo[m] prilika sve rjedje sa biskupom Mons. Santinom.“

Daljnji razvoj prilika bio je u skladu s navedenim Milanovićevim Izvješćem. Do početka 1947. od 40 talijanskih svećenika u Istri, njih se 35 odlučilo za iseljenje u Italiju. Hrvatsko svećenstvo nije reagiralo na iseljavanje talijanskih svećenika, te je nastojalo spriječiti odnošenje crkvenih dragocjenosti u Italiju. Mjesta koja su napuštali talijanski svećenici popunjavana su mladim hrvatskim svećenicima. Mons. Ritig se u Vatikanu zalagao za imenovanje jednog apostolskog upravitelja za cijelu Istru. No Vatikan je odugovlačio s rješavanjem tog pitanja dok se ne donese konačna odluka o granici između Italije i Jugoslavije. Tijekom 1947. talijanski biskupi Radossi i Camozzo odselili su u Italiju, a 1948. i zadarski biskup Munzani, te s njima i većina preostalog talijanskog svećenstva. Sveta Stolica je za apostolskog upravitelja u Rijeci i Pazinu postavila Jamnika, za jugoslavenski dio Tršćanske biskupije Nežića, a za Porečku biskupiju Toroša. Nakon smrti Jamnika apostolskim upraviteljem u Rijeci 1949. imenovan je krčki biskup Srebrnić. Biskup Toroš razriješen je dužnosti porečkog apostolskog upravitelja te je Nežić imenovan apostolskim upraviteljem Porečke i pazinske biskupije.

Sve to vrijeme mons. Ritig se zalagao da nakon odlazaka talijanskih biskupa iz Rijeke i Poreča u Italiju, Milanović postane apostolski administrator za Istru. Tako je tražio od svećenika konventualaca iz Istre, kojima je pomogao 1918. kada su protjerani iz svojih samostana u Istri, primivši ih u crkvu sv. Marka u Zagrebu, da se založe kod svog subrata šibenskog biskupa Jeronima Milete da poradi za Milanovićevo imenovanje. Isto tako mons. Ritig u jednoj “Promemoriji” (vjerojatno vladi NR Hrvatske) izvješćuje da su se sastali on i B. Milanović s ministrom unutarnjih poslova Ivanom Krajačićem, te predlažu da se ustanovi jedna apostolska administratura, koja bi obuhvaćala područje koje je do tada bilo u granicama Tršćansko-koparske i Porečko-pulske biskupije, te da bi trebalo poraditi da administrator novog istarskog područja bude Božo Milanović. Tada su se Milanović i Josip Pavlišić sastali i s apostolskin nuncijem J. P. Hurleyem, kojem je Pavlišić savjetovao da u Istri administratori budu svećenici Hrvati, a vjerojatno je među njima vidio i Milanovića. No, to je bilo nerealno očekivati, s obzirom da talijanski biskupi nikad ne bi podržali Milanovića za administratora, jer su smatrali da je preveć protutalijanski raspoložen. Tako je prednost dobio Nežić, vjerojatno i na preporuku nadbiskupa Stepinca, kojemu je jedno vrijeme bio i tajnik. U jednom UDB-inom elaboratu u čijem se jednom djelu govori o stanju u Istri, navodi se da je u prosincu 1947. apostolskom administratoru Nežiću nuncij Hurley, za tajnika pridodao Božu Milanovića, kojega je inače do tada odbijao kao Ritigovog povjerenika. Tom prigodom Milanović je nunciju predložio da se u Istri uspostave dvije biskupije, od kojih bi jedna obuhvaćala hrvatski dio dotadašnjih istarskih biskupija, dok bi slovenski dio primorja bio ujedinjen pod jednim slovenskim biskupom. No, nuncij, odnosno Vatikan, tada još nije želio mijenjati status, dok se pitanje statusa Istre konačno ne riješi.

Iako su vlasti još uvijek bile suzdržane u nastupu prema Crkvi u Istri, na partijskim sastancima se sve više kritiziralo djelovanje istarskog svećenstva, pa čak i samog Milanovića. Bakarić je na sjednici Politbiroa CK KPH 17. siječnja 1947. kazao da su svećenici u Istri sve aktivniji, u Pazinu drže seminare, izdaju list Gore Srca, pripremaju kalendar uperen protiv državnih vlasti i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Izvijestio je da je poručio svećeniku Boži Milanoviću da se ogradi od tih koji napadaju vlast i da bi u tisku trebalo neke crkvene osobe napasti. Izvješćujući o stanju u Istri, Marko Belinić je na sjednici Politbiroa CK KPH 13. veljače 1947. kazao da se kod tamošnjeg komiteta osjeća da “jaše na repu neprijatelja, prvenstveno popova – među kojima je Milanović vrlo vješt te napada komuniste kao bezbožnike”.

Milanović je pismom od 28. veljače 1947. izvijestio Komisiju za vjerske poslove NR Hrvatske da je bio pozvan od javnog tužioca Motike u Labinu, zajedno sa svećenikom Tomom Bankom. Tom prigodom im je rečeno da će državna vlast nastupiti protiv svećenstva, ako ono u narodu bude stvaralo posebnu oporbenu skupinu. Odgovoreno mu je da je svećenstvo uz NOP, ali da predstavnici vlasti stvaraju loš odnos s Crkvom, odvajajući narod od vjere i Crkve, na što ni narod ni svećenstvo ne mogu ostati indiferentni. Izvijestili su Motiku o nekim slučajevima protucrkvenog ponašanja nekih predstavnika vlasti, a ovaj je kazao da se nije moglo izbjeći da an neke položaje u vlasti dođu nesposobne osobe.

Međutim predstavnici vlasti u Istri sve su se teže suzdržavali od napada na svećenstvo u Istri. Na takvo ponašanje mjesnih vlasti požalio se i sam Milanović u pismu Komisiji za vjerske poslove NRH od 16. svibnja 1947. On navodi da se 10. svibnja na izvanrednom zasjedanju Oblasnog Narodnog Odbora za Istru, održanog u Pazinu, u svom govoru Josip Šestan, predsjednik navedenog NO-a, protiv hrvatskih svećenika izrazio sljedećim riječima “Nažalost moram spomenuti protunarodni rad nekih svećenika ne samo talijanskih nego i hrvatskih, koji čak i crkvu upotrebljavaju za klevetanje narodne vlasti. Ovakvi svećenici ne zaslužuju da ih se zove narodnim svećenicima”, a podržao ga je i saborski zastupnik svećenik Srećko Štifanić. Milanović je iznio podatke o tri slučaja na koje se optužbe odnose, ali staje u obranu svećenika ističući da se osobno potužio jednom od glavnih odbornika Oblasnog NO-a u Labinu zbog ispada raznih aktivista u Istri protiv vjeri i svećenstva iznoseći mu konkretne slučajeve. Na to mu je taj odbornik rekao: “Mi znamo, da nam naši aktivisti mnogo štete, ali vjerujte, da ih mi ne možemo disciplinirati”. S obzirom na navedeno Milanović u pismu zaključuje, da nije opravdano stvarati u javnosti utisak, da hrvatsko svećenstvo u Istri pogoršava položaj.

Na sjednici Politbiroa CK KPH 1. kolovoza 1947. izvješćujući o stanju u Istri, Antun Biber – Tehek je upozorio da je zbog slabosti u radu po raznim linijama, kao što je UDB-a, upravni aparat, sudstvo i slaba briga o prehrani stanovništva, ojačala pozicija svećenika i aktivnost drugih neprijateljskih elemenata. Predložio je da se u borbi protiv svećenika i raznih drugih neprijatelja povede oštriji kurs, te da se svećenike prisili na poštivanje zakona i ostalih državnih propisa. Ustvrdio je da borba protiv svećenika ne može biti uspješna tako dugo dok partijskoj organizaciji ne bude jasan stav u svezi s religijom.

U “Elaborat o političkom stanju i aktivnostima NF u 1947.” priređenom za potrebe Politbiroa CK KPH, u poglavlju “Utjecaj i uloga klera u Hrvatskoj”, o prilikama u Istri navedeno je da svećenici u Pazinu djeluju preko Biskupskog sjemeništa, nemaju nastavnog plana i služe se nepropisnim udžbenicima iz doba NDH, u pisanim radnjama učenici pišu “Poslije rata pojavio se komunizam”, “Ljudi su očekivali slobodu, ali većina tom slobodom nije zadovoljna”. Navodi se da je Društvo sv. Pavla na čelu sa Milanovićem, svoje sastanke koristilo u protunarodne svrhe, kao npr. dogovor za provokacije u Lanišću. Ističe se da su svećenici u Istri bacili težište rada na povezivanje sa inozemstvom u svrhu špijunaže i davanja neprijatelju raznih podataka, te je njihov rad imao utjecaja za napuštanje Talijana iz Istre.

Zaoštravanje odnosa komunističkih vlasti prema Crkvi u Istri kulminiralo je ubojstvom svećenika Miroslava Bulešića prigodom podjele krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947. Djelitelj krizme Jakob Ukmar teško je pretučen, a komunističke vlasti su svu krivnju prebacili na svećenstvo. Milanović je o sveme što se događalo navedenog dana u Lanišću izvijestio Komisiju za vjerske poslove NR Hrvatske, pismom od 28. kolovoza 1947. i dopunom pisma od 17. rujna 1947., uz upozorenje da je zbog navedenih događaja narod u Istri postao skrajnje očajan. Međutim, državne vlasti u istrazi navedenoga slučaja u potpunosti su ignorirale Milanovićev izviješće.

Bez obzira na sve, Milanović kao i većina svećenika, iako svjesni da je država izigrala povjerenje istarskog svećenstva, odlučili su se ne zaoštravati odnose s vlastima, nego nastojati održati koliko toliko podnošljive odnose. Čak se ni na sastanku s nuncijem Hurleyem 6. rujna 1947. u Zagrebu nije požalio na stanje u Istri, te je samo spomenu ubojstvo Bulešića i osudu župnika u Lanišću Stjepana Ceka na 6 godina, ističući da je to jedini istarski svećenik koji je u zatvoru. Milanović se očito bojao da bi oštrije reakcije izazvale još žešći obračun države sa Crkvom u Istri, te je nastojao smirivati situaciju. Za pomilovanje župnika Ceka Milanović se pismom od 2. siječnja 1949. obratio ministru Krajačiću, što je kasnije ponovio više puta. Molbi nije udovoljeno, a Milanoviću je predlagano da se odrekne Ceka, pa će za Crkvu u Istri sve biti u redu, no on je tu ponudu odbio.

Zbog događaja u Lanišću Vojna uprava JA u Opatiji izvijestila je 29. kolovoza 1947. Milanovića da je raspušten Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Kao razlog navedeno je to da su svećenici po direktivi Zbora branili bivšim partizanima i onima koji su radili na pruzi Šamac-Sarajevo kumstvo na krizmi. Istoga dana Milanović je negirao te tvrdnje u pismu koje je uputio Bakriću, ističući da je samo preporučeno roditeljima da za kumove biraju dobre kršćane, a da nitko nije spominjao ni partizanske borce ni radnike na pruzi, dapače da su mnogi partizanski borci nesmetano bili kumovi djeci na krizmi. Prosvjedujući protiv zabrane rada Zbora podsjetio je na njegove iznimne zasluge za pripojenje Istre Jugoslaviji.

U studenom 1947. Dragutin Nežić je preuzeo vršenje poslova apostolskog administratora u jugoslavenskom dijelu Tršćansko-koparske biskupije sa svim pravima i ovlastima rezidencijalnih biskupa. Imenovan je za izvršitelja poslova jer Konzistorijalna kongregacija još nije bila razriješila dužnosti upravitelja Franca Močnika. Nežić je početkom 1948. imenovan “punim i pravim administratorom” navedenog dijela Tršćansko-koparske biskupije tj. Pazinske administrature.

Biskup Mihovil Toroš, izvijestio je pismom od 9. veljače 1948. Komisiju za vjerske poslove NR Hrvatske da je 16. studenoga 1947. primio dekret, kojim je imenovan apostolskim administratorom Porečko-pulske biskupije. S obzirom da je mirovni ugovor s Italijom stupio na snagu sredinom rujna 1947., angloamerička uprava napustila je Pulu, a s njima su otišli u inozemstvo biskup Rafael Radossi te svi talijanski svjetovni svećenici, a među njima i mons. Antun Angeli, župnik Stolne crkve u Puli. Toroš navodi da su biskup Radossi i župnik Angeli otišli, a da nisu nikomu prije izručili inventar pulske stolne crkve ni izvršili predaju njezine imovine, pa se ne može nažalost utvrditi što je od tamo odneseno u Italiju. Nedugo prije ovog Toroševog pisma tj. 14. siječnja 1948. biskup Nežića uputio je Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske pismo u kojem izvješćuje o odnošenju crkvene imovine u Italiju i moli dozvolu za Božu Milanovića, da smije što prije poći na tršćansko područje u svrhu ustanovljenja imovine, koja se nalazi kod Biskupskog ordinarijata u Trstu, a pripada istarskim crkvama.

Milanović je u lipnju 1948. u Zagrebu u razgovoru s Bakarićem i Krajačićem iznio neka važna istarska pitanja. Zatražio je da se, zbog nedostatka prostora, iz zgrade pazinskog sjemeništa isele talijanska sedmoljetka i oblasna menza. Upozorio je da slovenski franjevci rade na tome da preuzmu franjevačke samostane u Istri i na Trsatu, ali da su to spriječili hrvatski franjevci kod franjevačkog generala u Rimu. Izrazio je sumnju da se to radi u dogovoru sa slovenskom vladom, koja inače preko Beograda pokušava ishoditi priključenje Istre Sloveniji. Zatim je napomenuo da iz hrvatskih gradića u Istri odlaze skoro svi Talijani i da bi bilo pogrešno u tome ih sprečavati, te da bi se u ta mjesta trebali useliti Hrvati iz Istre ili Hrvatskog primorja (čakavci), a ako to nije moguće, onda Dalmatinci. Također je zatražio da se požuri odobrenje talijanskom svećeniku Renzi Pietru da napusti Hrvatsku, ali i da se odobri trajna potpora ili mirovina talijanskom kanoniku Bronzinu, zbog starosti i bolesti. Zatražio je da se umjesto slovenske škole u mjesta, koja su pripala Hrvatskoj, Crnica, Pregara i Gradina, uvede hrvatska škola. Napomenuo je da neki svećenici u Istri dobivaju državnu novčanu potporu i da bi bilo potrebno da tu potporu dobivaju svi svećenici.

Stanje crkveno-državnih odnosa u Istri sve je više poprimalo obilježja stanja u ostatku Hrvatske. Ometan je i zabranjivan vjeronauk, otežavan rad sjemeništu, oduzimana i zaposjedana crkvena imovina, otežavana izdavačka djelatnost, provođena porezna represija i sl. Odnos vlasti prema svećenicima bio je sve više neprijateljski, pa je Milanović pismom od 9. kolovoza 1949. prosvjedovao kod Komisije za vjerske poslove NRH zbog nedoličnog ponašanja mjesnih vlasti u Istri prema pojedinim svećenicima (Mirku Koliću, Antunu Prodanu, Josipu Cukariću i drugima). Državne vlasti su optuživale istarsko svećenstvo da djeluje kod naroda protiv izlaska na izbore, što je Milanović oštro opovrgao u pismu ministru Krajačiću 18. travnja 1950.

Milanović je sve češće, kao i biskup Nežić, morao prosvjedovati kod državnih vlasti zbog ometanja vjeronauka u školama, ponajprije zbog neizdavanja dozvola svećenicima od strane mjesnih vlasti za poučavanje vjeronauka. No, vlasti su odgovarale da svećenici, koji nisu dobili dozvole imaju negativan stav prema socijalističkom sustavu. Takvo stanje se zadržalo sve do izbacivanja vjeronauka iz državnih škola u siječnju 1952. Tada su državne vlasti donijele i odluku da polaznici vjerskih škola moraju završiti državnu osnovnu školu do navršenih 15 godina starosti. U svezi s tom odlukom Milanović je pisao i Kabinetu Josipa Broza, napominjući da sjemenište u Pazinu zbog toga dolazi u težak položaj, te da je u pitanju i sam njegov opstanak.

“Društvo svećenika sv. Ćirila i Metoda”

Poslije presude nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu u listopadu 1946., odnosi Katoličke crkve i države bili su u prividnom razdoblju zatišja. Zbog problema u rusko-jugoslavenskim odnosima 1948., država se više bavila tom i drugom međunarodnom politikom. Čak je i nadbiskup Stepinac u jednim trenutku smatrao da se stanje počelo smirivati. No to je bilo samo prividno jer je država krenula u pripremu svoje najveće akcije, s ciljem razbijanja crkvenog jedinstva, koje je trebalo oslabiti moć crkvene vlasti, a Katoličku crkvu, ako već ne službeno odvojiti od Svete Stolice, onda je bar politikom stvaranja tzv. “narodne crkve” staviti pod svoj utjecaj. Da bi to postigla država je uz pomoć vlasti lojalnih svećenika poticala osnivanje staleških svećeničkih udruženja.

U postupku stvaranja katoličkih staleških svećeničkih udruženja, krenulo se prvo u onim krajevima gdje je crkvena vlast i veći dio svećenstva bio skloniji suradnji s vlastima, kao što je to bilo u Istri, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Udruženja su osnivana i u drugim vjerskim zajednicama, ali je to imalo drugi karakter, jer je ostale vjerske zajednice vlast već imala pod svojim nadzorom. Glavninu operativnih poslova u osnivanju udruženja imale su komisije za vjerske poslove, a posebno predsjednik hrvatske komisije mons. Svetozar Ritig, koji je ujedno bio i začasni doživotni predsjednik Društva katoličkih svećenika Hrvatske.

Prvo Staleško udruženje katoličkih svećenika osnovano je u Istri, na poticaj istarskog svećenika Bože Milanovića. Iako je u Istri još u ljeto 1945. osnovano svećeničko društvo nazvano “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, ono nije imalo onaj karakter, koji su imala kasnija udruženja i iza njega nije stajala državna vlast. To udruženje je nastalo zbog posebnog stanja u Istri, gdje su još uvijek, u to vrijeme, znatan broj svećenstva činili talijanski svećenici na čelu s talijanskim biskupima. Državne vlasti su navedeno udruženje odobrile tek 1946. Međutim i tada su talijanski biskupi (Santini i Radossi) bili protiv tog udruženja iako su poslije popustili. Nakon događaja u Lanišću Vojna uprava za Istru 28. srpnja 1947. raspustila je društvo “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru” i odlučila da se imovina društva da na čuvanje Oblasnom NO za Istru, do mogućeg kasnijeg osnivanja sličnog društva, ako bi se osnovalo u vrijeme od jedne godine. Da ne bi prošao taj rok Milanović je 18. siječnja 1948. uputio pismo Ministarstvu unutrašnjih poslova NRH, s molbom da se odobri ponovno osnivanje tog ili sličnog društva, uz možebitne promjene koje bi vlasti zahtijevale. Osnovan je inicijativni odbor na čelu s Milanovićem i počele su pripreme za osnivanje novog udruženja. Već tada je Milanović insistirao kod Ritiga na posebnosti istarskog udruženja u odnosu na slično udruženje čije je osnivanje planirano u Ritigovim krugovima.

Staleško udruženje katoličklih svećenika za Istru, osnovano je 16. rujna 1948., pod novim nazivom “Društvo svećenika sv. Ćirila i Metoda” u Pazinu, poslije u crkvenim krugovima nazivani ĆMD ili ĆMD-aši. Za predsjednika društva izabran je Božo Milanović. Pravila društva prihvaćena su na sastanku hrvatskog svećenstva još 15. i 16. srpnja 1948. održanog na prijedlog Bože Milanovića i Pavla Lončara u Rijeci, gdje su i potaknuta osnivanja udruženja. Ministarstvo unutrašnjih poslova NRH rješenjem od 7. lipnja 1949. odobrilo je osnivanje i rad Društva svećenika sv. Ćirila i Metoda. Pravila Društva potvrdio je 14. srpnja 1949. apostolski administrator Dagutin Nežić, čime je Društvo dobilo i nužno odobrenje crkvenih vlasti. Na temeljima tog udruženja poslije su osnivana sva druga udruženja u Jugoslaviji. No zbog svoje posebnosti, ali i zbog programa po kojem su u potpunosti poštivali crkvenu vlast, ovo udruženje je od strane crkvene vlasti prihvaćeno, ali se u njega nisu smjeli upisivati svećenici iz drugih dijelova zemlje, jer su udruženja u svakoj biskupiji trebala imati odobrenje od svojih biskupa, što je tada imalo samo istarsko udruženje.

Biskupi su 1950. donijeli odluku “Non expedit”, kojom ne preporučuju osnivanje staleških svećeničkih udruženja, bez odobrenja crkvenih vlasti. S obzirom na tu odluku, Milanović je pismom od 17. listopada 1950. zatražio od biskupa Nežića da dozvoli da se Istarskom ĆMD priključe svećenici Dubrovačke biskupije, jer za to imaju odobrenje svoga biskupa. No Nežić je u odgovoru od 18. listopada 1950. izvijestio Milanovića, da u skladu s odlukom “Non expedit”, to ne dolazi u obzir, i da je on svojim zahtjevom da se izmjeni prvi paragraf pravila Društva, po kojem bi društvo imalo dijecezanski a ne interdijecezanski značaj, zapravo omogućio Društvu nastavak djelovanja. Tim je Nežićevim potezom, potvrđena suglasnost i ostalih biskupa, da ĆMD u Istri može djelovati, ali se nije smio širiti u druge biskupije, niti su svećenici iz drugih biskupija mogli biti njegovi članovi. Dubrovački biskup Pavao Butorac objasnio je biskupu Nežiću da kod odobravanja svećenicima Dubrovačke biskupije učlanjenje u ĆMD, nije znao za Nežićevo ukidanje 1. paragrafa pravila ĆMD. Uvidjevši jedinstven stav biskupa u svezi s navedenim problemom Milanović se pokorio odluci i odustao od primanja svećenika iz drugih biskupija u istarsko udruženje. Iako je izbjegavao kontakte s udruženjima koja nisu imala odobrenje svojih biskupa, ipak je sudjelovao na osnivačkoj skupštini udruženja u Bosni i Hercegovini 1950., ali je i tom prigodom u svom govoru insistirao na poštivanju crkvene vlasti.

Kada su vidjeli da su državne vlasti ustrajne u osnivanju svećeničkih udruženja i da su pojedini svećenici bili spremniji slušati državne vlasti nego svoje biskupe, biskupi su u rujnu 1952. donijeli odluku “Non licet”, kojom se zabranjuje svećenstvu članstvo u spomenutim udruženjima. Milanović se takvoj odluci oštro usprotivio u pismu biskupu Nežiću, nudeći i svoje povlačenje. No, s obzirom da Nežić nije zabranio rad ĆMD-a, Milanović se primirio i nastavio s vođenjem udruženja.

Crkveno-državni sukob oko svećeničkih udruženja bio je jedan od glavnih uzroka prekidu diplomatskih odnosa Jugoslavije s Vatikanom u prosincu 1952. To je dodatno otežalo položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji, a time i u Istri. Naime, Milanoviću je u to vrijeme rečeno u Komisiji za vjerska pitanja, da će se svećenstvo u Istri izjednačiti sa svećenstvom u ostalim dijelovima zemlje, tj. da će izgubiti određene povlastice, koje je zbog nacionalnih zasluga do tada uživalo.

Državne su vlasti nastavile poticati svećenstvo u osnivanju novih udruženja, akciji se priključio i sam predsjednik Josip Broz, koji je na Brijunima, 27. kolovoza 1953. primio delegaciju Centralnog inicijativnog odbora za Staleško društvo katoličkih svećenika NR Hrvatske i delegaciju istarskog svećeničkog društva. Tom prigodom Milanović je pozdravio Broza u ime istarskog svećenstva istaknuvši, da je svećenstvo Istre očuvalo nacionalnu svijest i da je svakom zgodom dalo dokaza o svom domoljublju, te da će tako raditi i u buduće.

Predstavnici državne vlasti bili su ustrajni u tome da se slično udruženje osnuje za cijelu Hrvatsku, te su kod pripreme osnivačke skupštine Staleškog društva katoličkih svećenika Hrvatske u studenom 1953. poduzimali su sve da bi osnivačka skupština Društva bila što posjećenija i uspješnija. Tako Božo Milanović svjedoči da je direktor UDB-e tražio da predstavnici istarskog udruženja budu nazočni na skupštini u Zagrebu, te da će ako ne dođu doći u opasnost sjemenišna zgrada, tiskanje Istarske Danice i molitvenika u Puli. S obzirom da su svećenici udruženja u Istri poštivali odluku biskupa iz 1952. o zabrani, odlučili su da ne idu na osnivačku skupštinu u Zagreb. No s obzirom na dobre odnose Milanovića s vlastima, prijetnje UDB-e nisu realizirane, samo su biskupi Nežić i Pavlišić pozvani na vojnu vježbu. S druge strane biskupi su upozoravali svećenike da će oni koji budu nazočoili skupštini Društva ili se učlane u Društvo upasti “ipso facto u suspenziju a divinis”, kako piše u okružnici biskupa Josipa Pavlišića od 30. listopada 1953. Odmah je reagiralo Okružno javno tužioštvo u Rijeci koje je pokrenulo kazneni postupak protiv biskupa Pavlišića i donijelo rješenje kojim se nalaže oduzimanje svih primjeraka Pavlišićeve okružnice, koja su svi koji ih posjeduju morali predati službi unutrašnjih poslova.

Državnim vlastima sve je više smetala Milanovićeva suradnja s biskupom Nežićem i nespremnost na povezivanje sa središnjim udruženjem u Zagrebu. Izložen kritikama na sastanku kod Ritigovog nasljednika na čelu Vjerske komisije Ive Sarajčića, Milanović je odlučno kazao: “Mi ostajemo vjerni našim biskupima”. Uslijedili su pritisci UDB-e na istarske svećenike, da se učlane u zagrebačko udruženje, te je Milanović sve češće bio izložen napadima državnih vlasti. Vjerojatno je i optužnica protiv Milanovića početkom 1955. za navodno davanje mita ravnatelju tiskare “Otokar Keršovani”, trebala poslužiti kao dodatni pritisak na Milanovića, da promjeni stav o ujedinjenju sa zagrebačkim udruženjem. Milanović je 23. rujna 1955. održao pred sudom nadahnut govor, kojim je opovrgnuo sve optužbe. Optužnicu je sud odbacio, jer bi to očito loše odjeknulo u javnosti, ali je Milanoviću tim činom ipak poslana politička poruka. Već u proljeće iduće godine pozvan je pred suca za prekršaje jer je 9 đaka učilo u sjemeništu iako nisu završili osmogodišnju školu. Milanović se branio tvrdnjom da su đaci stekli pravo biti u sjemeništu jer su napunili 15 godina, ali je ipak je novčano kažnjen. Pritisak je nastavljen te je Milanović pozvan u UDB-u 28. ožujka 1957., gdje mu je predbačeno da je preko jedne poznanice pokušao poslati u Ameriku jednu svoju predstavku koju je pisao Bakariću 1954., ali je granična policija spriječila prijenos te predstavke preko granice. Uslijedilo je niz drugih optužbi, koje je Milanović mirno opovrgnuo. Izraženo mu je nezadovoljstvo djelovanjem istarskih svećenika u političkom smislu, ali je Milanović ustvrdio da je razlog tome stalno maltretiranje svećenstva od strane državnih vlasti. Rečeno mu je da je nekad djelovao protiv talijanskih biskupa za interese Jugoslavije, a sada se ne želi oduprijeti Nežiću u svezi s ĆMD-om. Milanović je na to kazao da se u pitanju talijanskih biskupa radilo o obrani nacionalnih interesa a da se u pitanju ĆMD-a radi o vjerskoj stvari, braneći Nežića da mora postupati u skladu sa odlukom Biskupske konferencije. Istaknuo je da ĆMD ne može popustiti u svezi s učlanjenjem u središnje hrvatsko udruženje, jer mora poštivati odluku biskupa. Prigovoreno mu je što u sjemenište prima previše đaka iz drugih krajeva Jugoslavije, te da su neki svećenici jako prkosni i ne plaćaju poreze, pa ih moraju pozivati u UDB-u i zatvarati. Pitali su ga zašto te svećenike crkvene vlasti ne opomenu, na što je Milanović kazao da su im UDB-ine kazne dovoljna opomena.

Komisiji za vjerska pitanja bilo je posebno bitno omasoviti Društvo, zato joj je bilo posebno stalo do toga da se Društvu priključe i svećenici iz istarskog udruženja koje je djelovalo samostalno i uz odobrenje biskupa. Tako je po izjavi predsjednika Komisije Ive Sarajčića, Božo Milanović ponudio preko Ježića da bi sa svećenicima iz Istre ušao u Društvo katoličkih svećenika NR Hrvatske, ali pod izvjesnim uvjetima. Rečeno je da bi navodno Milanović za to dobio dozvolu od biskupa Nežića, koji je imao informacije, da Sveta Stolica želi srediti odnose s Jugoslavijom. Međutim Komisija je podržala stanovište Savezne komisije, da je odnos prema svećenstvu interna stvar države i da odnosi sa Svetom Stolicom spadaju u vanjskopolitičke odnose, te ne mogu utjecati na unutarnje stvari. Komisija je konstatirala da svakako treba jačati Društvo, a da u odnosima s katoličkim svećenicima i biskupima treba postupati strogo prema zakonu, a sa onima koji žele kontakt treba prihvaćati vezu i razgovarati o svim stvarima, ali da se ne smije biti zadrt ni izigravati propise. U svezi s Milanovićevom ponudom na sjednici Komisije je kazano, da mu je već preko Ježića poručeno da pošalje pismeno svoju ponudu i uvjete.

S obzirom da Milanović ni narednih godina nije popuštao u svezi sa spajanjem istarskog udruženja u jedinstveno hrvatsko, koje nije imalo biskupsko odobrenje, na savjetovanju Savezne Komisije za vjerska pitanja 18. listopada 1958., Josip Gržetić je kazao da bi trebalo ocijeniti da li bi bilo zgodno minirati rad istarskog svećeničkog društva ubacivanjem više svojih članova u društvo i tako dobiti u istarskom društvu većinu koja će se izjasniti za priključenje Društvu NR Hrvatske. Međutim, nekoliko dana poslije, Savezna komisija za vjerska pitanja donijela je plan mjera, prema kojem je trebalo nastaviti razgovore s Božom Milanovićem, i pojačati akcije među članovima ĆMD u Istri.

Tajnik Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske, Zlatko Frid, izvijestio je da je prigodom službenog puta u Rijeku 4. i 5. studenog 1958. u razgovoru s Dušanom Dekanićem, iz SUP-a Rijeka, naglašeno da treba utjecati na Božu Milanovića i istarsko udruženje da pošalju delegaciju na godišnju skupštinu Društva u studenom 1958. Frid je u svom izvješću kao jedan od zaključaka naveo, da su pojedini članovi Društva legalizirali svoju vezu s organima unutrašnjih poslova, te je predložio da se na to skrene ozbiljna pozornost, jer to može ozbiljno štetiti Društvu. Komisija za vjerska pitanja NR Hrvatske nije bila zadovoljna stanjem u Društvu. U Komisiji je prevladavalo mišljenje da je članstvo Društva prilično neaktivno i pesimistički raspoloženo, te se sastanci i razni skupovi uglavnom održavaju na poticaj Sekretarijata unutrašnjih poslova i vjerske komisije. Komisija je bila zabrinuta zbog istarskog ĆMD-a kojeg su biskup Nežić i mons. Milanović postavili kao protutežu Društvu katoličkih svećenika Hrvatske. Kod istarskog svećenstva vladalo je uvjerenje da se u Društvu uglavnom nalaze “pijanice i ustaše”, a Komisija je smatrala da te informacije širi Milanović. Međutim, Komisija je ipak bila uvjerena da bez obzira na sve poteškoće i slabosti Društvo ima značajnu ulogu i mjesto u planu provođenja stvaranja nejedinstva unutar crkvenih krugova, naročito stvaranju antagonizma između višeg i nižeg svećenstva.

Svjestan zaoštrenosti odnosa s državnim vlastima zbog ĆMD-a Milanović je sa suradnicima 4. prosinca 1958. posjetio Komisiju za vjerska NR Hrvatske, s ciljem da se odnosi poboljšaju. Predsjednik Komisije Josip Gržetić predbacio je Milanoviću da se nepravilno držao i da su istarski svećenici napadali zagrebačko udruženje na svojoj Glavnoj skupštini. Milanović je odgovorio da je uvijek radio sve što se od njega tražilo ali da se ne mogu spojiti sa udruženjem u Zagrebu. Gržetić je kazao da se sve može, a da bi biskupi koji to brane mogli biti kažnjeni. Vidjevši da nije moguće poboljšati suradnju, Milanović se sa suradnicima vratio u Istru, svjestan da je sve vezano uz uvjet upisa u zagrebačko udruženje, što je njima bilo neprihvatljivo. U srpnju 1959. uslijedili su posjeti tajnika Komisije Zlatka Frida istarskim svećenicima, koje je nagovarao da se upišu u zagrebačko udruženje. Navodno su mu svi kazali da će to učiniti samo ako to učini Milanović. To je Frid kazao i Milanoviću, ali je on takvu mogućnost odbio, dok god to biskup ne odobri. Na upit što bi učinio da se neki svećenici iz Istre ipak učlane u zagrebačko udruženje, kazao je da bi to dovelo do raskola među istarskim svećenstvom. Na prigovor da ĆMD ništa ne radi, kazao je da ne može ni raditi kad mu vlasti onemogućuju da radi, naročito onemogućavanjem tiskanja njihovih radova. Uslijedili su pritisci UDB-e na pojedine istarske svećenike uz prijetnje da će zatvoriti sjemenište i da će im oduzeti motocikle zbog švercanja deviza. Milanović ih je umirivao da se radi samo o pritisku ne bi li popustili u svezi s udruženjem.

Komisija za vjerska pitanja NR Hrvatske u izvješću IV Sabora NR Hrvatske u prosincu 1959. istaknula je problematiku djelovanja ĆMD-a u Istri i mons. Milanovića. Tako je u prilogu navedenom izvješću dostavljeno i izvješće o njegovoj djelatnosti i odnosu prema Društvu. U tom izvješću je istaknuto da je dolaskom biskupa Nežića, Milanović primio visoka odličja Katoličke crkve i postao rektor pazinske vjerske škole, te je nakon toga Milanović prestao kontaktirati sa državnim vlastima, odrekao se novčane pomoći koju je dobivao od Komisije za vjerska pitanja i priklonio se potpuno biskupu Nežiću. Istaknuto je da je istarsko svećenstvo lojalno prema vlasti ali da ga Milanović i biskup Nežić drže po strani bojeći se utjecaja središnjeg hrvatskog Društva koje u Istri ima samo 4 člana.

U jednoj analizi Komisije za vjerske poslove NRH početkom 1960. iznesene su karakteristike pojedinih biskupa. Tako je analiziran i biskup Nežić, a u sklopu njegove analize i mons. Milanović. Za Nežića se kaže da je “relativno vrlo mlad biskup, ali se ne bi moglo reći da je zbog toga i agresivan. U svojoj upravi nije apsolutista, već se u svojim postupcima uvijek konzultira sa nekolicinom svojih svećenika, naročito sa Don Božom Milanovićem”. Za Milanovića se navodi da je vrlo utjecajna ličnost i to ne samo kod istarskog svećenstva nego i kod građana, zbog pozitivnih stavova oko razgraničenja sa Italijom. Ističe se da je sujetan i da je prestao kontaktirati sa državnim vlastima, zbog toga što se nisu uvijek uvažavali njegovi zahtijeva. No, zaključeno je da bi se s Milanovićem mogli uspostaviti čvršći kontakti, što bi bilo korisno, te je za izvršenje tog zadatka zadužen podpredsjednik NOK-a Pula. Istaknuto je da pored svih pokušaja da se u Staleško društvo NRH, učlane i svećenici iz Istre, nije bilo nikakvih većih rezultata. Postavilo se pitanje da li dozvoliti i dalje rad ĆMD-u u Istri i socijalno ga osigurati, ili donijeti zabranu o njegovom daljnjem radu. Partisko vodstvo iz Pule smatralo je da bi trebalo ĆMD-u omogućiti daljnji rad, pod uvjetom da ostavi jači utjecaj na Milanovića. Krajem lipnja 1960. potpredsjednik NOK-a Pula, Vojko Flego, razgovarao je s Božom Milanovićem, koji je odbio mogućnost da se cijelo istarsko društvo učlani u Društvo NR Hrvatske.

Stajališta biskupa utjecala su i na stajališta državnih vlasti prema možebitnim promjenama u pravilima i radu Društva. Na sjednici Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske 25. listopada 1961. raspravljano je o reorganizaciji Društva, te je predlagano i formiranje pododbora Društva na bazi teritorijalne crkvene organizacije, ali bez naglašavanja naziva biskupije. U tom prijedlogu isticana je i varijanta koja je predviđala da Istarsko društvo nastavi i dalje samostalno raditi s tim da postane aktivnije i zaista nezavisno od utjecaja mons. Milanovića i biskupa Nežića. Prijedlogu reorganizacije Društva po biskupijama usprotivio se Uroš Slijepčević, kazavši, ako bi se Društvo reorganiziralo po biskupijama, da bi se dogodilo kao i sa istarskim ĆMD, tako da država u nekima od njih ne bi imala nikakva utjecaja, a neki biskupi ne bi ni dali suglasnost za rad Društva. Na to je S. Iveković kazao da treba izbaciti iz elaborata biskupska ovlaštenja nad Društvom, te se treba bazirati samo na odobrenja biskupa za rad Društva, ističući da se ni sa jednom varijantom neće moći formirati Društvo bez biskupskog pristanka, te ako oni ne daju odobrenje ne treba ni raditi na reorganizaciji Društva. Zaključeno je da istarski ĆMD nastavi raditi kao samostalno udruženje.

U godišnjem izvješću Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske iz veljače 1962. u svezi s Društvom navodi se da su u Istri svih 78 svećenika članovi ĆMD, koje je preko Milanovića pod potpunim utjecajem biskupa Nežića. Po prvi put se u ovom izvješću otvoreno iznosi, ono što su biskupi uvijek tvrdili, da su svećenicima za pristup u Društvo davana razna obećanja, a mnogi su zbog pristupa u Društvo pušteni iz zatvora, ali se također napominje da je taj izvor za dobivanje novih članova gotovo iscrpljen (1961. u Društvu je bilo 46 % onih koji su izišli iz zatvora, a uglavnom su bili osuđivani zbog raznih političkih delikata i to najviše zbog suradnje s ustaškim režimom).

Božo Milanović je u razgovoru sa Stankom Seršićem, predsjednikom Komisije za vjerska pitanja kotara Pula, 28. srpnja 1964. kazao da je zbog zabrane Biskupske konferencije svaki kontakt među društvima ilegalan, te da su on i istarski ĆMD voljni provoditi svaku aktivnost u skladu s pravilima društva, s tim da se previše ne insistira na kontaktima među društvima, ističući da je bitno da društvo svećenike pravilno usmjerava i okuplja, a da je samo kontaktiranje od sekundarnog značaja.

U jednom elaboratu Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske, sastavljenom 23. ožujka 1965. godine navodi se da su svi istarski svećenici učlanjeni u ĆMD, ali da nisu dovoljno aktivni. Ističe se da je Milanović potpuno pod utjecajem biskupa Nežića, pa samim time i cijelo udruženje, zbog čega su iz vodstva izbačeni stariji “pozitivniji” svećenici, a na njihova mjesta imenovani mlađi i “ekstremniji”. Svako jačanje aktivnosti i suradnju s Društvom u Zagrebu, odlučno sprečava biskup Nežić. U drugom sličnom elaboratu iz 1968. navodi se da je u ĆMD od ukupno 91 svećenika učlanjeno njih 60. Milanović je u ožujku 1969. kazao Dušanu Dekaniću da je ĆMD učlanjeno 68 od ukupno 90 istarskih svećenika i da su se tijekom 1968. učlanila 4 mlada svećenika. Komisija za vjerska pitanja imala je 1971. podatke da je u ĆMD u Istri te godine bilo učlanjeno 56 od ukupno 70 svećenika. Po izviješću Bože Milanovića od 27. studenoga 1978. društvo je te godine brojalo 78 članova.

Prigodom razgovora s Petrom Fabrisom, predsjednikom pazinske Komisije za vjerska pitanja 27. rujna 1965. Milanović je primijetio da su kod nas odnosi između Crkve i predstavnika državnih vlasti dobri, osim što bi trebalo u buduće skrenuti pozornost pojedinim prosvjetnim radnicima koji brane djeci odlazak u crkvu za vrijeme slobodnog vremena kad nisu u školi.

Milanovićev razlaz s biskupom Nežićem

U jednom izviješću Komisije za vjerska pitanja Skupštine kotara Rijeka republičkoj Vjerkoj komisiji od 16. svibnja 1966. o razgovoru s biskupom Nežićem i Milanovićem u svezi dogovora o tome da đacima Biskupske gimnazije u Pazinu održe nekoliko predavanja društveno-politički radnici, navodi se da je Milovanović pokazao punu spremnost, pa i oduševljenje s tom idejom, dok je ovo pitanje bilo u fazi prethodnih dogovaranja, no prilično rezerve, kad je trebalo utanačiti dogovor. U izvješću se iznosi i mišljenje, da biskup Nežić priprema teren za Milanovićevo smjenjivanje sa dužnosti direktora Gimnazije, što je na liniji Nežićeve politike zamjene nastavnog i odgojnog osoblja gimnazije i sjemeništa mladih kadrom. Smjena Milanovića trebala bi uslijediti sljedeće školske godine, kada je planirano objedinjenje biskupske gimnazije u Pazinu i Rijeci, s tim da u Pazinu bude gimnazija, a u Rijeci teologija. Da je ta procjena bila ispravna potvrdio je i biskup Nežić u razgovoru s Dušanom Dekanićem 15. rujna 1966. kazavši za Milanovića: „Još ga nismo penzionirali, ali morati ćemo uskoro, jer je obzirom na njegove godine upravljanjem školom za njega veliki teret“.

Nakon što je smijenjen, Milanović se u razgovoru s Dušanom Jardasom i Dušanom Dekanićem u Pazinu 4. svibnja 1968. požalio na biskupa Nežića, da ga je smijenio s dužnosti rektora sjemeništa i ponudio mu mjesto ravnatelja gimnazije. Milanović je to odbio, jer ako nije u stanju biti rektor, onda pogotovo nije u stanju biti ravnatelj gimnazije. Nežić je kao razlog smjene naveo Milanovićeve godine (78), ali je ovaj tvrdio da to nije razlog, već da je razlog njegova akcija protiv dolaska biskupa Marijana Oblaka na Nežićevo mjesto, ako ovaj zamjeni Šepera, o čemu su kružile glasine. On se zalagao da Nežića zamjeni Pavlišić, što su podržavali i ostali svećenici. Nežić je to navodno shvatio, kao da Milanović želi njegov odlazak, bez obzira što bi to bilo napredovanje. Milanović je bio toliko ogorčen, da je najveći dio razgovora posvetio kritiziranju biskupa Nežića. Kada je 1969. skupina istarskih svećenika potpisala pimo biskupu Nežiću u kojem se kritizira njegov rad, navodno je iza toga stajao Milanović. Milanović je jedan primjerak navedenog pismo predao i Dušanu Dekaniću prigodom razgovora održanog 11. ožujka 1969. u Pazinu, zamolivši ga da nikome ne govori od kud mu pismo. Kazao je također da je pismo predano i jednom kardinalu u Kordinaciji za biskupe. Izrazio je i zadovoljstvo što je donesena odluka da Nežić mora preseliti iz Pazina u Poreč, naglašavajući da je i on doprinio toj odluci, iako je njegov savjet papinom izaslaniku u Beogradu Mariju Cagni, bio da biskup treba imati sjedište u Puli. Milanović je ustrajao u kritikama biskupa Nežića i tijekom razgovora sa predsjednikom Komisije za vjerska pitanja SRH Zlatkom Fridom 15. srpnja 1969. u Pazinu. Nedugo nakon tog razgovora Frid je dobio od Komisije za vjerska pitanja SO Pazin izvješće, u kojem se tvrdi da je baš Milanović bio inicijator potpisivanja navedenog pisma 50-tak istarskih svećenika protiv biskupa Nežića, te je obilazio svećenike tražeći njihov potpis. U tom se izvješću također otklanja mogućnost da iza pisma stoji Josip Turčinović. Navodi se i da je Milanović u sukobu s novim vodstvom sjemeništa, zbog toga što je neki njegov rođak sjemeništarac optužen za krađu novca.

U takvoj situaciji Milanović se počeo pribojavati i za svoju egzistenciju u poznim godinama života. Tako se početkom 1970. raspitivao kod Dekanića o mogućnosti dobivanja državne mirovine, ističući da nije siguran da li da to pokreće jer bi mu ostali svećenici mogli prigovarati da se on kao predsjednik ĆMD-a za sebe pobrinuo, a ostali članovi ne mogu isto dobiti. Dekanić mu je na to kazao da to ne mora mati veze s ĆMD-om, jer bi on mogao dobiti saborsku mirovinu kao zaslužni građanin. Dekanić je u prosincu iste godine posjetio Milanovića, koji mu je tom prigodom kazao da dobiva mirovinu iz crkvenog fonda samopomoći. Zamolio je Dekanića da mu se omogući bez dražbe kupnja kuće blizu župnog stana u Pazinu u vlasništvu poduzeća “Sloga”, za njega i njegovu nećakinju. Dekanić mu je obećao pomoći.

S obzirom da je očito država dodjelu mirovine uvjetovala članstvom u jedinstvenom svećeničkom udruženju, Milanović se nakon dugogodišnjih opiranja, početkom 70-tih zajedno sa još 32 istarska svećenika, učlanio u zagrebačko udruženje i dob pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Pojedini svećenici izvan udruženja tražili su od biskupa da poduzme mjere, ali je on odgovorio da će o tome razmisliti, ali nije ništa konkretnije poduzimao. Rovinjski župnik Milovan tražio je da se svim članovima udruženja oduzmu počasne titule i funkcije – kanonika, dekana i druge. Milanović je ustrajao kod državnih vlasti da i oni istarski svećenici koji nisu članovi zagrebačkog udruženja imaju ista prava na osiguranje kao i članovi. Komisija za vjerska pitanja SR Hrvatske je u siječnju 1972. predložila Izvršnom vijeću Sabora iznimno prizna i odredi starosna mirovina, za izvanredne zasluge na nacionalnom i kulturnom planu u Istri. Milanović je u srpnju 1972. dobio rješenje o stalnoj novčanoj naknadi u iznosu od 2120 dinara mjesečno, na teret Republičkog fonda za boračku i invalidnu zaštitu. Od 79 svećenika u Istri 1974. god. 75 su bili članovi ĆMD, a od toga njih 28 bili su članovi i zagrebačkog udruženja. Po podacima komisije samo su zagrebački članovi imali potpuno osiguranje a ostali samo zdravstveno, što je odvodilo do podjela među istarskim svećenstvom Od 1. prosinca 1974. Milanović prima stalnu mirovinu, a vjerska komisija predložila je, da zbog posebnih zasluga nastavi primati i ranije odobrenu stalnu novčanu naknadu.

Komisija je novčano pomogla i rješavanje Milanovićevog stambenog pitanja, odnosno njegove nećakinje. Zapravo je trebao useliti u jedan već useljeni društveni stan, te je postojećem stanaru trebalo osigurati drugi stan, za što je trebalo osigurati novčana sredstva, u čemu je pomogla Komsija.

U vrijeme političkih previranja u Hrvatskoj krajem 1971. vlasti su bile dodatno osjetljive na sve što bi moglo sličiti na nacionalizam. Tako je po prvi puta došlo i do zabrane kalendara «Istarska Danica», zbog članka «Mladi i Crkva». Protiv zabrane prosvjedovao je Milanović u razgovoru s Dekanićem i Jardasom 9. veljače 1972. Osvrćući se na zbivanja u Hrvatskoj Milanović je kazao: “Mi u Istri smo uvijek bili svjesni činjenice da van zajednice jugoslavenskih naroda za nas nema slobode. Njegovanje svijesti po nacionalnoj pripadnosti na ovom području bitni je elemenat odhrvavanju utjecajima sa onu stranu granice i smatram kad ne bi imali hrvatsku nacionalnu pripadnost i svijest, da bi morali izmisliti neku drugu. Jačanje hrvatske nacionalne svijesti u Istri ne ugrožava nego jača integritet Jugoslavije i kao takvu trebalo bi je valorizirati.”. Zahtjeve iz Slovenije za pripojenjem župa Gradina, Topolovac i Pregara Administraturi u Kopru nazvao je «nacionalističkom ekspanzijom», jer su navedena mjesta od pamtivjeka hrvatska.

Početkom 1973. Milanoviću je predloženo da prihvati članstvo u Koordinacionom odboru Predsjedništva Republičke konferencije SSRN Hrvatske za društvena pitanja iz oblasti religije i djelovanja vjerskih zajednica, ali ne kao predstavnik Crkve nego kao ugledni društveni radnik. Milanović je ponudu prihvatio, uz molbu da mu se zbog starosti (82 god.) imenuje zamjenik za potrebe putovanja na sjednice. Međutim Predsjedništvo Biskupske konferencije usprotivilo se da se u navedeni odbor imenuju svećenici kao privatne osobe, jer da su za odnose s državnim vlastima ovlašteni biskupi ili osobe koje oni odrede. Milanoviću je 1973. dodijeljen Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.

Dr. sci. Miroslav Akmadža / Bumerang prošlosti