Od suvremenih naprednjaka često čujemo da je sekularizam jedna od najvažnijih vrijednosti te da je svako javno zalaganje Crkve za kršćansko učenje zapravo sumnjivo. Tako se na perfidan način odvajanje Crkve od države tumači kao povlačenje Crkve iz javnog prostora, a možda s vremenom i njezino protjerivanje natrag u katakombe. No, ne bih sada o tomu, nego ću e pozabaviti pitanjem je li sekularizam uistinu sekularan.

Ovih su se dana dramatičnim pozivom javnosti obratili Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske: ''Stvari su izmaknule kontroli. Govor mržnje koji se do sada uglavnom zadržavao u sferi društvenih mreža prelio se u stvarni svijet. Problem govora mržnje…'' I sve u tom tonu da bi na koncu pozvali ''da u petak, 23. 10. od 11 do 13 sati, mediji onemoguće objavljivanje komentara ispod tekstova na portalima i društvenim mrežama te objave objašnjenje da je do zabrane došlo zbog upozoravanja na govor mržnje.''

U bajkovitom srednjeeuropskom gradu na tri brijega uz običan svijet obitavaju i dva neobična bića, koje su Jorge Luis Borges i Margarita Guerrero propustili uvrstiti u svoj Priručnik fantastične zoologije samo zato što u vrijeme kada su ga sastavljali ova dva bića nisu postojala. Socijalistički represivni sustav nije dopuštao da se tako osebujna bića razviju i dosegnu punu zrelost.

Otkako je Zoran Milanović ustvrdio da Žarko Puhovski ''umirovljeni mudroslov, propali političar'' te '' druker i ništarija'' ne prestaju napori zdravih snaga da spasu ''vojnika Žaru''. Brane ga i lijevi i desni, a i oni protiv kojih je svjedočio prije pedesetak godina. Tako Čičak i Budiša ne žele ni potvrditi ni opovrći da se u njihovu slučaju ponio kao druker i ništarija. I tako ga de facto opravdavaju.

Dok smo mladi, očekujemo puno, kasnije prilagodimo očekivanja okolnostima. Moram priznati da sam i sam svojedobno od hrvatske politike i hrvatskih političara očekivao više, neki minimum, primjerice da barem prestanu sumnjati u opravdanost postojanja države za čije se najistaknutije pozicije natječu. Ukratko, bio sam mlađi i očekivao sam, kako se pokazalo, puno, previše.

Premda naslov može koga navesti na pomisao da je riječ o kakvom novom prilogu priručniku Figurae veneris, riječ je o još jednom osvrtu na našu političku zbilju.

Hrvatsku i nas njene zatočnike, čini se, prati zla kob da se stalno vraćamo na isto, kao u onoj Tinovoj pjesmi: Mi smo išli putem. Put je bio dug./ Kasno opazismo da je taj put krug. Ili, zapravo, kao loši đaci stalno ponavljamo razred. Pripadnici vojske koja nas je prije tridesetak godina nesmiljeno napala jer smo iskazali želju za slobodom i nezavisnošću kada nam se za to pružila prilika, imali su crvenu zvijezdu petokraku na kapama.

Mediji izvještavaju da će autori filmova koji se žele natjecati za Oscara morati ispuniti nove kriterije zadane zbog “poštivanja različitosti i inkluzivnosti”. Tako je objavila Američka akademija za filmsku umjetnost i znanost koja Oscara dodjeljuje. Nova se pravila svode uglavnom na to da, kako se kaže u naslovu na jednom od ovdašnjih portala, ''nema Oscara za najbolji film bez homoseksualaca, rasne i spolne raznolikosti.''

Večernji oduševljeno javlja ''Hrvatski istospolni par okončao pravnu bitku: Udomili su dvoje djece!'' Eto, sretno je završila i ta saga, pod Plenkovićevom palicom, čini se, sve slične priče u ovoj zemlji sretno završavaju. Pupovac polako zaposjeda ispregovarana mjesta u vlasti i državnim tvrtkama, kako je krenulo – falit će mu ljudi, projekti lijevih aktivista glatko prolaze kod Nine Obuljen Koržinek, a konačno su i Ivo Šegota i Mladen Kožić dobili dvoje djece.

Neka vas ne odbije učen naslov jer o ono o čemu ću ovdje pisati obično je i svakom bistrijem oku razaznatljivo, a pisat ću jezikom jednostavnim, nekićenim, tek tu i tamo posuđujući po koju figuru, misao ili prispodobu iz filozofsko-teološkog vokabulara. I pisat ću o državi vražjoj kao kontrapunktu Države Božje – kako nastaje, što ona jest i što trebamo činiti kako bismo joj se suprotstavili.