Do mene je, točnije do mog mobitela, ovih dana došao znakovit meme. Na fotografiji tipični interfon na ulazu u neku zgradu, na vrhu popisa Škrlec, a dalje zaredali Hercegovci: Zadro, Soldo, Šušak, Prskalo itd. Popratna opaska glasi: Škrlec, ne daj se!

Ovo proljeće nikako da oproljeti. Hladno je, vjetrovito, a svako malo i nešto pada… April is the cruellest month, kako reče pjesnik. Međutim, da si ne lažemo, nije stvar u mjesecu, stoljeće je u pitanju. Barem što se mene tiče. Definitivno mi nije sjelo dvadeset prvo stoljeće, u to nema više nikakve sumnje. Međutim, kada bih samo ja bio u pitanju, bila bi riječ o pehu pojedinca, jedva jedna fusnotica u knjizi vremena.

Prateći hrvatske medije odavno sam naučio da u situaciji gdje se etnonim Hrvat napadno gura u neki negativni kontekst, zaključim da se gotovo sigurno ne radi o Hrvatu, nego o nekomu tko u najboljem slučaju ima tek hrvatsko državljanstvo.

Uobičajilo se u posljednje vrijeme da nogometaši u zapadnom svijetu prije utakmice kleknu u znak podrške borbi pokreta Black Lives Matter protiv rasne diskriminacije. U tom klečanju posebno su revni Englezi i Amerikanci. Jedni najveći kolonijalni porobljivači i eksploatatori tuđih dobara u povijesti svijeta, drugi posljednji robovlasnici u kršćanskom svijetu. Kada oni kleče, valjda znaju zašto kleče. No, što u toj priči traže Hrvati?

Prije desetak godina objavio sam nepretenciozni esejčić pretenciozna naslova – Balkanluk. Studija jednog mentaliteta. Još uvijek ga se, ako koga zanima, može naći na jednom ezoteričnom portalu (http://izravno.com/hr/info/misljenja/balkanluk-studija-jednog-mentaliteta/). Nepatvoreni balkanluk koji se posljednjih dana valja hrvatskom javnom scenom ponukao me da napišem svojevrsni nastavak toga esejčića.

Nije lako pisati o hrvatskoj zbilji. Čovjeku je teško zadržati ozbiljan ton dok govori o stupidarijama koje mu svakodnevno servira domaća politička i kulturna elita, a opet ne da mu se ni sprdati s hrvatskim nevoljama. Jer kako se sprdati s onim što pobuđuje sažaljenje!?

Dugo me mučila sumnja da pad Berlinskog zida nije značio širenje slobode, nego je simbolično označio početak širenja totalitarne zaraze na Zapad. Sada me više ta sumnja ne muči: ono što se naoko činilo porazom dijalektičkog i historijskog materijalizma, bio je zapravo njegov trijumf. Sjajan primjer dijalektičkog napretka ako tajne svijeta otvaramo tim ključem. Premda je već sada razvidno da nas ništa dobro ne čeka tamo gdje nas taj napredak vodi. Zato me nimalo nije iznenadila vijest da u Chicagu namjeravaju ukloniti poznati Meštrovićev spomenik američkim Indijancima.

U Jutarnjem listu od 27. veljače pročitah razgovor sa svjetski poznatim evolucijskim biologom i propagandistom ateizma Richardom Dawkinsom pod naslovom ''Za koje stoljeće religije više neće imati nikakav utjecaj''. Ne umišljam si da ću prastarom sporu teista i ateista pridodati nešto novo ili bitno, ali kao što Dawkins i njegovi sljedbenici uvijek iznova vrte svoju jednu te istu pjesmu na starom verglu, valja odvrtjeti i protupjesmu na podjednako starom, ako ne i starijem verglu.

Nezgrapna i hrvatskom jeziku neprilagođena sintagma ''govor mržnje'' u Hrvatsku je došla s demokratskog zapada. U leksičkom je smislu kalk nastao na temelju izraza hate speech. Miriše pomalo, da ne kažem smrdi, na američke kampuse gdje se nakon Drugog svjetskog rata pomalo kalila i oblikovala ljudskopravaška ideologija. Zanimljivo je međutim da je svoj pobjedonosni marš kroz međunarodne pravne dokumente počela na uporno inzistiranje Sovjetskog Saveza.

Tražimo li jednu zajedničku nit koja povezuje sve glavnostrujaške medije u Hrvatskoj, vrlo brzo dolazimo do zaključka kako je to sumnjičav stav prema hrvatskoj državi kao takvoj. Taj se odnos kreće od sumnje u njezinu svrhovitost do jedva prikrivenog neprijateljstva.