Svibanj je, između ostaloga, i mjesec zastava. Oštroumna Imoćanka, Barbara Jonjić, stvar pojednostavljuje do kraja i kaže: ''U tome misecu mi iđemo u Bleiburg/ Oni u Kumrovec.'' Pojednostavljenje je to u funkciji oštrine uvida, a zastavama se maše i na jednomu i na drugomu mjestu. Ta žalosna rascijepljenost hrvatskoga društva iz svibnja u svibanj ne jenjava, nego biva sve većom, izrazitijom.

Regionalni književnik s regionskim ambicijama, Damir Karakaš, konačno je donio na svijet rastegnuti romančić od stotinjak stranica. Po opsegu zapravo pripovijest, ali za samostalnu se knjigu hoće roman pa to što se izleglo, hoćeš – nećeš, moraš nazvati romanom. Kako nevolja nikada ne dolazi sama, Karakašu osim veličine probleme zadaje i reakcija njegovih Ličana iz Brinja.

Još prije stotinjak godina A. B. Šimić u pjesmi Prazno nebo reče: ''Nebo je već dugo praznina/ bez Boga i serafina,/ beskrajna pustinja siva/ kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva''. Zračni promet danas je puno gušći, no ono bitno rečeno je već u Šimićevoj pjesmi: europsko nebo je opustjelo u duhovnom smislu. Beskrajna pustinja, kako gorko konstatira pjesnik.

U Hrvatskoj je ovih dana sve u znaku izbora za Europski parlament i mnogobrojne kineske delegacije s kineskim premijerom na čelu. U borbi za desetak tisuća europskih eurića već se vodi srčana bitka između trideset i tri liste s ukupno četiristotinjak kandidata. Svi bi se oni borili za Hrvatsku u Bruxellesu, radije nego ovdje u Hrvatskoj. Kineza što se tiče, navodno će ulagati u Hrvatsku. Gradit će stadion, željeznicu, luku… Lijepo, samo meni laiku, ovako na prvu, to ne izgleda kao ulaganje u Hrvatsku, nego kao kineski izvoz u Hrvatsku. Jedino ako će to Kinezi besplatno sve graditi.

Neki dan sam na portalu Net.hr naletio na naslov ''Jesu li Milijana i Milojko obmanuli regiju?''. Pomislim zlovoljno: Krasan primjer plodotvornog hermeneutičkog kruga! U pojedinačnome zrcali se opće, a tek kroz opće pojedinačno zadobiva svoj puni smisao. Ili jednostavnije - iz samo se jednoga naslova lagano iščitava sjaj i bijedu zamašnog projekta restauracije 'jugosfere', koja se nekada zvala Jugoslavija, a sada ima više imena: zapadni Balkan, 'ovi prostori', 'Region' itd.

Reketarenje države u Hrvatskoj unosno je zanimanje. Ljudskopravaške, manjinske i ''ranjivoskupinske'' udruge uglavnom se bave moralnom ucjenom, nastupajući pri tomu sve drskije. Često nakana tih ucjena čak i nije borba za popravljanje položaja ili stjecanje neke prednosti za svoju skupinu, nego jednostavno pravljenje što veće štete samoj državi.

Polako se kristalizira stanje na političkoj sceni pred predstojeće izbore za Europski parlament. Ako je vjerovati anketama, HDZ-u pripada pet, SDP-u tri, Živom zidu i Amstardamskoj koaliciji po jedan mandat, a za preostala dva mandata borili bi se HDZ, Živi zid i Most. Stanovite šanse za jedan od ta dva mandata imaju i Neovisni za Hrvatsku, no za to je mala vjerojatnost.

Pri analizi hrvatske političke zbilje uvijek treba imati na umu dvije temeljne značajke te zbilje. Prva je da hrvatski političari nikada ne govore istinu, nego sve ono što kažu treba tumačiti na suprotan način. Ako, primjerice, kažu da neće popustiti nekom međunarodnom pritisku, možemo s punim pouzdanjem zaključiti da su već popustili, samo još traže način kako da ublaže negativan odjek svog popuštanja u javnosti.

U emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 gostovao je ove nedjelje Ivica Puljak, fizičar i političar iz Splita, suprug predsjednice stranke Pametno Marijane Puljak. Iako se uglavnom ne slažem s političkim prosudbama gospodina Puljka, to me ne bi ponukalo da uopće pišem o njegovu gostovanju kod Stankovića. Razlog je nešto sasvim drugo.

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj se zaredao cijeli niz teških i bizarnih zločina: slučaj Chiare Pašić koja je ubila sina, slučaj leša u zamrzivaču u Međumurju, napad četrnaestogodišnjaka na majku u Trilju, slučaj bacanja djece s balkona u Pagu… Zajedničko tim zločinima jest i to da su se dogodili u krugu obitelji.