Udario zvizdan, a ljeto nekako još ne počinje. Ja još radim, a rade i političari. Od Nerežišća i Svetog Martina na Muri, preko Zagreba do Bruxellesa radi se punom parom. U dobra stara vremena, a takva su sva vremena kada prođu, s početkom ljeta sve bi se ozbiljne aktivnosti svele na minimum, a pošten bi se svijet prepustio čarima ljeta.

Dugo sam, kao i većina običnih Hrvata, odbijao prihvatiti evidentnu činjenicu: oni ne namjeravaju prihvatiti ruku pomirenja. Oni nas mrze i učinit će sve da nas unište iako bez nas ne mogu ni oni postojati. Tko su oni? Prostodušni domoljubi ih s ogorčenjem nazivaju ''mrziteljima svega što je hrvatsko'', a oni se sve češće cinično tako i međusobno nazivaju.

Dosta se u posljednje vrijeme govorilo i pisalo o lošim rezultatima Plenkovićeva HDZ-a na izborima za Europski parlament, no nitko, čini mi se, nije primijetio da je Plenković na ovim izborima izborio čak nekoliko pobjeda. Rekoh Plenković, ne nužno i HDZ. Naravno, ne mislim pri tomu na relativnu pobjedu na samim izborima, koja je toliko tanka da je svi tumače kao svojevrsni poraz, nego mislim na Plenkovićevo uspješno demontiranje mrskih ''populista'' Živog zida i Mosta te strateško očuvanje Bernardićeva SDP-a od potpunog urušavanja, koje bi uništilo mogućnost velike koalicije ako se za tim pokaže potreba.

U HDZ-u se situacija ne smiruje. Mudro vrhovništvo, naoružano proračunima stručnjaka za crne labudove, zaključilo je da određenim sredinama nisu dobili onoliko glasova koliko su očekivali, to jest koliko su nekada dobivali, što je pouzdan znak, drže oni, da je bilo opstrukcije u stranačkim redovima – netko mora da je nagovorio ljude da ovaj put ne glasuju za HDZ.

Još uvijek su u medijima aktualne postizborne analize, a crni je labud definitivno ušao u hrvatski politički vokabular. Kako je do predsjedničkih izbora ostalo manje od pola godine, zahuktava se i predizborna ''predkampanja''. Projekt ''Škoro predsjednik'' za sada sjajno napreduje, očito je dobro pogođen trenutak i čovjek, no do izbora se još dosta toga može promijeniti.

Kad sam prije nešto manje od mjesec dana u intervjuu za portal HKV-a na pitanje o predstojećim predsjedničkim izborima odgovorio da će vjerojatno pobijediti gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, ali da bih ja rado u utrci za Pantovčak vidio Pervana ili Škoru, htio sam se, zapravo, našaliti i tako predsjedničkim izborima oduzeti nešto od one pompe i ozbiljnosti koja im je ostala još iz tuđmanovskih vremena iako su predsjedniku faktično oduzete gotovo sve ovlasti.

Iskreno, malo sam se začudio kada sam pročitao da je Milorad Pupovac angažirao Miroslava Ćiru Blaževića da kroz promidžbeni spot pomogne SDSS-u u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Ne zbog Ćire, jer taj pomalo zahrđali limeni pijetao i dalje nepogrješivo pokazuje otkuda vjetar puše, nego zbog Pupovca.

O aktualnom papi i Hrvatima pametnije bi mi bilo ne pisati. Napredni me antifašisti ionako ne mogu smisliti, a nakon ovog teksta zamjerit ću se i konzervativicima, i neću nigdje prispjeti. Ipak, šutjeti se više ne da. Papinu teološku misao nekako ne uspijevam pohvatati od početka, a nakon što je zapeo mijenjati Očenaš, potpuno sam odustao.

Svibanj je, između ostaloga, i mjesec zastava. Oštroumna Imoćanka, Barbara Jonjić, stvar pojednostavljuje do kraja i kaže: ''U tome misecu mi iđemo u Bleiburg/ Oni u Kumrovec.'' Pojednostavljenje je to u funkciji oštrine uvida, a zastavama se maše i na jednomu i na drugomu mjestu. Ta žalosna rascijepljenost hrvatskoga društva iz svibnja u svibanj ne jenjava, nego biva sve većom, izrazitijom.

Regionalni književnik s regionskim ambicijama, Damir Karakaš, konačno je donio na svijet rastegnuti romančić od stotinjak stranica. Po opsegu zapravo pripovijest, ali za samostalnu se knjigu hoće roman pa to što se izleglo, hoćeš – nećeš, moraš nazvati romanom. Kako nevolja nikada ne dolazi sama, Karakašu osim veličine probleme zadaje i reakcija njegovih Ličana iz Brinja.