Večernji oduševljeno javlja ''Hrvatski istospolni par okončao pravnu bitku: Udomili su dvoje djece!'' Eto, sretno je završila i ta saga, pod Plenkovićevom palicom, čini se, sve slične priče u ovoj zemlji sretno završavaju. Pupovac polako zaposjeda ispregovarana mjesta u vlasti i državnim tvrtkama, kako je krenulo – falit će mu ljudi, projekti lijevih aktivista glatko prolaze kod Nine Obuljen Koržinek, a konačno su i Ivo Šegota i Mladen Kožić dobili dvoje djece.

Neka vas ne odbije učen naslov jer o ono o čemu ću ovdje pisati obično je i svakom bistrijem oku razaznatljivo, a pisat ću jezikom jednostavnim, nekićenim, tek tu i tamo posuđujući po koju figuru, misao ili prispodobu iz filozofsko-teološkog vokabulara. I pisat ću o državi vražjoj kao kontrapunktu Države Božje – kako nastaje, što ona jest i što trebamo činiti kako bismo joj se suprotstavili.

Prema Worldometeru broj žrtava Covida-19 premašio je osamsto jedanaest tisuća. No, tu su uračunati samo oni koji su umrli od zloglasnog virusa ili barem s njim. Ogroman je pak broj onih koji su stradali zbog korone, a da nisu bili čak ni zaraženi. I kako vrijeme bude više protjecalo, taj će broj sve više rasti i u jednom će trenutku premašiti broj onih čije je stradanje izravna posljedica zaraze.

Znam, nije u redu krasti čovjeku naslov, i to pokojnom! Ali što mogu kad vidim maglu i čujem gusle iz nje!? Baš gusle u magli, da mi je netko govorio ne bih vjerovao. Da je pokojni Predrag Lucić još malo poživio svjedočio bi tomu kako se njegova vizija obistinjuje i kako iz guste magle glas guslara slavi bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda.

Umro je Milovan Šibl, novinar i političar, jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika ranih devedesetih. Iako je završio pravo, Milovan se Šibl cijeli život bavio novinarstvom. Kao sin narodnog heroja Ivana Šibla, koji se razočarao u mladalačke komunističke ideale i približio stajalištima hrvatskog nacionalizma, Milovan je na neki način bio predodređen da se bavi politikom i da se politika bavi njime.

Hrvatsko-srpski odnosi su u uzlaznoj putanji. Milorad Pupovac i Andrej Plenković odlučno otvaraju novu stranicu u povijesti tih odnosa. Plenković je, čini se, na juriš osvojio i do temelja razrušio sve desničarske utvrde.

Civilne udruge za zaštitu žena i napredna javnost uvijek su imale razumijevanja za nasilje nad ženama ako je počinitelj bio naprednjak ispravnih stavova o pravu na pobačaj, istospolna partnerstva i te stvari, još ako bi žrtva kojim sretnim slučajem bila ''zatucana konzervativka'', onda je nasilje bilo gotovo pozdravljeno kao nužna pedagoška pljuska.

Još prije petnaestak godina čudio sam se u jednoj kolumni opsjednutosti vlasti zdravljem svojih podanika, opsjednutosti koja se očitovala kao promidžba zabrane pušenja. Naravno, nije to ostalo samo na promidžbi, nego je diljem svijeta, osobito u tzv. razvijenom svijetu, u zakone utkano mnoštvo zabrana i restrikcija te vrste, a cijena cigareta višestruko je porasla.

S obzirom na činjenicu da Hrvati kroz povijest uglavnom nisu imali vladara ''svoje krvi'', začudno je zamašna zamišljena knjiga hrvatske udvoričke poezije. Takvom su poezijom peru vični Hrvati obasipali austrijske careve, srpske kraljeve, jugokomunističkog diktatora, a nije ni Poglavnik ostao bez uzvišenih oda i zanosnih lauda.

Kažu da su kojim slučajem prve skupine Hercegovaca počeli silaziti s vlaka u Sisku, danas bi Sisak bio hrvatska metropola, a ne Zagreb. Kao i u svakom vicu i ovomu ima istine. Ovih je dana pak jedan drugi grad zamalo postao centar Regiona. Da se nije ispriječila huda sudba. Riječ je, naravno, o Zadru i Đoković-Ivaniševićevu turniru Adria Tour. Sve je lijepo počelo, Đoković i društvo, uvjeravali su nas, rade sjajnu promociju Hrvatske, spašavaju hrvatski turiza m itd. A onda se ispriječila korona.