Nogomet je, kao i sve što privlači veliku pozornost masa, do srži prožet politikom. Ovih dana kada je nogometna euforija obuzela svijet, to se vidi najbolje. Mene je svjetsko prvenstvo u Rusiji još jednom podsjetilo na to koliko je Jugoslavija bila promašena i loše posložena država.

Uobičajilo se u našoj javnosti da se rasprave o ustašama i partizanima optužuje za izostanak brige za važna pitanja suvremenog života hrvatskog društva. Tko god ne zna što bi pametno rekao o problemima koji muče suvremenu Hrvatsku, okomi se na besplodne rasprave o ustašama i partizanima. Pri tomu i sam zaboravi reći kako bi on riješio taj problem koji je, po njegovom mišljenju, zapostavljen uslijed rasprave o ustašama i partizanima.

Prije nego je Plenković nakon pobjede HDZ-a na izborima počeo sastavljati vladu, Furio je Radin rezolutno ustvrdio: ''Neću podržati vladu u kojoj je Hasanbegović''. A poznato je još od Sanaderove izdaje tuđmanovskog nasljeđa da nema hrvatske vlade bez Pupovčeva i Radinova blagoslova.

Kako dugi niz stoljeća nisu imali svoju državu, Hrvati još uvijek ne poimaju stvarnu važnost nacionalnih institucija. A ni hrvatski nacionalne institucije nisu jasno i jednoznačno određene kao nacionalne, hrvatske, te stoga ne mogu odigrati onu ulogu koju bi trebale. Uostalom, naša je Akademija nastala kao JAZU, a naša je Matica nastala kao Matica ilirska. 

Još u vrijeme dok je Hrvatska zdušno pomagala u hvatanju generala Gotovine, uvriježila se u javnom prostoru rečenica kako ''Hrvatska ne može biti talac jednog čovjeka''. Otada se diskurs ''talačke krize'' ustalio u hrvatskom političkom govoru. Kad se rušilo Karamarka u optjecaj je ušla inačica kako ''stranka ne može biti talac jednoga čovjeka''.

Po kršćanskom učenju poviješću ravna Providnost i povijest nije ništa drugo nego događanje Spasa, to jest uspostave Božjeg kraljevstva. Vrag je, držali su stari kršćanski mislioci, oponašatelj, nesposoban za kreaciju, Božji majmun. Vrag parazitira na Božjem djelu, ali i na ljudskom od Boga inspiriranom stvaralaštvu – tako da ga kvari, izopačuje, navodi na zlo.

Već odavno podjela na lijeve i desne ne opisuje dobro podjele na političkoj sceni, ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Svi osjećamo da se da se ta podjela istrošila, ali ne nalazimo odgovarajuću zamjenu. Držim da je to stoga što je u postmodernom društvu postalo sasvim normalno, štoviše poželjno, spajati nespojivo, miješati ono što ne ide zajedno.

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu.

Kolumnu u Hrvatskom tjedniku pišem posljednjih trinaest godina. U tih trinaest godina gotovo sam nepogrješivo predviđao trendove i rasplete hrvatskih tranzicijskih zapleta. Na vrijeme sam tako prozreo Sanadera, upozoravao na loše strane ulaska u EU, predvidio nepovoljan razvoj teritorijalnog spora sa Slovenijom, a, bogme, i Plenkovićev zaokret ulijevo.

Svaka politička stranka ima neki program. Iza tog programa obično stoji neki konzistentan i prepoznatljiv svjetonazor. Politika je, kaže se, umijeće mogućeg, stoga se u političkoj praksi rade razni kompromisi, to jest odstupa se od proklamiranih načela. Međutim, to odstupanje ipak ima neke granice, prelazak kojih neku stranku čini neprepoznatljivom, a u konačnici i izlišnom.