Domovinski rat nije bio antifašistički, izjavio je ovih dana puno citirani i često viđeni Ivan Fumić nakon skupa u dvorani “Lisinski” organiziranog u povodu 70. obljetnice pobjede nad fašizmom, uoči kojega je skupa predsjednica Republike dobila titulu “persona non grata” jer je iz svog ureda uklonila bistu proroka. Priznao mu je, doduše, obrambeni karakter bez spominjanja agresora, ali se od njega oštro ogradio.


Oni (branitelji) su se, rekao je, borili protiv svega za što smo se mi (antifašisti) borili, prvenstveno protiv bratstva i jedinstva. Naravno, i ovo je netočno. Borili su se protiv okupacije, jedinstvo je već bilo razoreno, bratstva nikada nije ni bilo. Ovom je izjavom Fumić razotkrio pravi smisao i pravo značenje riječi antifašizam u poimanju njegovih današnjih gorljivih protagonista.

Fumić i Milanović

Antifašizam u ovim shvaćanjima nije, kao što bi naivni mogli misliti, nikakav otpor okupatoru, nikakvo vraćanje Istre i Dalmacije u okrilje domovine, nikakav ZAVNOH ni federalno uređenje zemlje. Njegova je bit u bratstvu i jedinstvu, u Jugoslaviji, a fašizam je, s druge strane, sve ono što je protiv tog jedinstva pa, dakle, u prvom redu Franjo Tuđman, HDZ, branitelji, samostalna država itd.

Drugačije se i ne može shvatiti ta halabuka, ta histerija koja se ne smanjuje, ta Liga antifašista, to Frljićevo kazalište, jasenovačka i kumrovečka hodočašća, te demonstracije i povorke, ta priča o ugroženim manjinama, taj cijeli pokret, taj juriš na vjetrenjače. To je taj strašni nesporazum i nitko i ništa ne može kompromitirati pojam antifašizma, koji sam po sebi nije sporan, kao njegovi protagonisti danas u Hrvatskoj.

I dok se Fumića nekako može razumjeti, ta on brani sebe, on je bio dio režima, bio je vojni sudac i tužitelj, rat i autentični antifašizam nije omirisao jer je imao samo deset godina na početku, dotle je apsolutno neshvatljiva mlađa generacija “antifašista” rođenih tamo šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Teško je shvatiti, primjerice, premijera Zorana Milanovića, koji na kraju svoga pozdravnog govora poneseno, uzdignutom i stisnutom šakom u stilu Dolores Ibarruri, kliče: No pasaran! Kome je upućena ta prijeteća poruka ako ne njegovim političkim protivnicima, opoziciji, narodu…? I onda će nakon svega još govoriti o toleranciji i demokraciji.

Kino Europa

Ovaj politički pokret protiv vukodlaka i vještica, protiv zmija i orlova, ima i jaku intelektualnu potporu u raznim knjigama i kolumnama. U slabo popunjenoj dvorani kina Europa u Zagrebu, u utorak navečer održan je zanimljiv okrugli stol s još zanimljivijim sugovornicima pod znakovitim nazivom “Antifašizam nakon svega: između revizionizma i ulične desnice”.

Svoja viđenja stanja stvari iznijeli su Budimir Lončar, savjetnik dvojice predsjednika i posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije u vrijeme razaranja Vukovara, Viktor Ivančić, glavni urednik opskurnog Ferala,Vjekoslav Perica, predavač povijesti na Sveučilištu u Rijeci, koji vjeruje u obnovu bivše države i za kojega je Tuđman isto što i Pavelić, Dražen Lalić, nastavnik s fakulteta čije su katedre zauzeli partijski ideolozi, zatim žestoke ljevičarke Vesna Kesić, Ana Panić, Sanja Horvatinčić, dok je moderatorom bio Dragan Markovina, puno eksploatirani predavač “istorije” splitskim studentima, novopečeni aktivist Srpskog narodnog vijeća i borac protiv Tuđmanova spomenika u Splitu.

Za “okruglim stolom” ove skupne ljudi, koji se obično eufemistički nazivaju jugonostalgičarima, govorilo se o krasnim, demokratskim jugoslavenskim vremenima i godinama mraka koji je zavladao nakon devedesete, kada dolazi do povijesnog revizionizma i uskrsnuća desnice i neoustaške države.

Pojmovi i sadržaji

Ni jedan vodeći medij nije zabilježio ovaj događaj, dok su svi objavili vijest o sukobu čistača ulica i Milanovićeva oca. Samo je jedan portal zabilježio ovaj skup, ali vjerojatno ni on mu ne bi poklonio svoj prostor da nije izbio mali incident kada je u dvoranu upala skupina pravaša na čelu s Draženom Kelemincem, prosvjedujući protiv pojedinih izlaganja, pri čemu su bili zagušeni zvižducima i pljeskanjem i nakon čega je intervenirala policija kako bi smirila atmosferu.

Lijepe riječi često skrivaju ružne sadržaje. Diktatorski režimi nazivaju se demokratskim, liberalizam je u stvari ideološki fundamentalizam. Boks se naziva plemenitom vještinom, a glavni sovjetski list zvao se “Istina”. U ime kršćanstva vodili su se okrutne križarske vojne, u ime hrvatstva počinjeni su zločini i pljačke.

Antifašizam je danas slabo prikriveno jugoslavenstvo i prikrivanje svih zločina koji su u to ime učinjeni. U povijesti ovoga naroda postoje zapravo dva tipa jugoslavenstva: onaj romantičarski koji je u savezu s drugim slavenskim narodima tražio rješenje nacionalnog pitanja i koji se pokazao iluzornim, te drugi, orjunaški, koji je to pitanje posve negirao i prema njemu zauzimao šovinistički stav.

U neojugoslavenskom, novom antifašizmu je sadržan baš ovaj drugi tip. Oliver Antić, Dražin odvjetnik i Nikolićev savjetnik, primijetio je kako mogu biti ponosni svi “čestiti Jugosloveni” rehabilitacijom vojvode, u čijim je redovima bilo i deset hiljada Hrvata, što nije daleko od istine.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Share
0