Sretan vam Dan državnosti. Taj 30. svibnja 1990. bio je onaj dan u hrvatskoj povijesti kada je nakon 45 godina jednopartijske komunističke diktature, u skladu s rezultatima prvih višestranačkih izbora, konstituiran Hrvatski državni sabor. Bio je to prvi korak u gradnji suvremene, europske hrvatske države.

Ozračje uoči glavnog nacionalnog blagdana daleko je od onog pozitivnog zanosa prije 32 godine, kada se činilo da diktatura komunista, na valu urušavanja komunističkih sustava diljem Europe, i u Hrvatskoj napokon postaje stvar prošlosti.

Predsjednik države, izvjesni Z. M., još se nije izjasnio hoće li ove godine slaviti glavni državni blagdan. Dosad ga nije slavio. Njemu kao osobi taj se datum ne sviđa. Tog je dana njegova Partija barem formalno izgubila vlast. A za svakog je mentalnog komunista jedini kriterij vrednovanja povijesnih događaja – vlast, i to njihova apsolutna vlast. Kao što svojedobni premijer Z. M. jednom povika: Ili oni ili mi!

Z. M. kao osoba danom državnosti doživljava jedan drugi datum, 25. lipnja 1991., kada je prilikom izglasavanja odluka o hrvatskoj državnoj neovisnosti njegova Partija napustila sabornicu. Jer u dokumentima nije postojala odredba da će se ta neovisna i samostalna Hrvatska ponovo udružiti u jugoslavensku (kon)federaciju.

No gledajući personalno, omiljena partija predsjednika Z. M. vlast nikad nije izgubila. Već je tada lijepa količina drugova prebjegla na pobjedničku HDZ-ovu stranu, osiguravši Partiji personalni kontinuitet vlasti, koji su u sljedeća tri desetljeća ponovo pretvorili u monopol vlasti u formalno višestranačkim uvjetima.

Sad je, čini se, došao trenutak da se i drug Tito vrati i da na sljedeće parlamentarne izbore povede sve frakcije ponovo ujedinjene Partije. U skladu sa starim partijskim sloganom: I poslije Tita – Tito. Predsjednik Z. M. već je uključen u širu političko-medijsku kampanju veličanja komunističke tajne policije (Udbe) i njezinih prvaka u stvaranju moderne hrvatske države, kao i minoriziranja ili negiranja represije koju je po nalozima Partije provodila ta komunistička tajna policija, uključujući i kolektivne ili individualne likvidacije neistomišljenika i političkih protivnika.

Vrhunac rehabilitacije trebalo bi biti predsjedničko pomilovanje dvojice bivših udbaških dužnosnika, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koje je njemački sud osudio na doživotni zatvor zbog djela državnog terorizma, odnosno organizacije likvidacije političkog emigranta Stjepana Đurekovića na osobito okrutan način – sjekirom u potiljak. Kako je predsjednik Z. M. prepoznat kao središnja figura te inicijative pomilovanja, sam čin pomilovanja isključivo je u njegovoj nadležnosti, a politički je otpor bio zbilja simboličan, uopće ne dvojim da će predsjednik Z. M. udijeliti milost.

Pitanje je jedino kada će se to dogoditi. Vjerojatno neće za Dan državnosti, koji ipak u sebi sadrži simboliku kraja komunističkog sustava. Možda neće niti za Dan antifašizma 22. 6., iako bi ta simbolična poveznica hrvatske i sovjetske Partije i trajna solidarnost, vjerojatno bila lijepo dočekana u Kremlju? Možda za onaj Z. M.-ov dan državnosti 25. 6.? Bilo kad, ovo pomilovanje bez kajanja i, još važnije, bez suočavanja i osude sustavnih komunističkih zločina, bit će simbolična rehabilitacija tog totalitarnog sustava, s formalno najvišeg mjesta u državi.

No Z. M., dakako, nije sam. Zagrebački gradonačelnik T. T., osoba koja, koliko je poznato, još uvijek ne menstruira, iako može odlučiti i drukčije, i njegova radikalno boljševička klika već pripremaju pozornicu za povratak na staro. Proslavili su uspostavu komunističke vlasti u Zagrebu s takvom priredbom i retorikom da ih se ne bi postidjeli niti napredni Titovi omladinci iz 1946. Uz Savu, duž čijih se obala samo u zagrebačkom toku rijeke, u skrivenim grobnicama nalaze tisuće žrtava poslijeratnih komunističkih egzekucija, bez suda. Ideološki pripremaju Zagreb kao veliku pozornicu za povratak na staro, napadajući i relativizirajući sve tradicionalne obiteljske i nacionalne vrijednosti. Tako je baš uoči Dana državnosti središnja hrvatska kulturna institucija HNK u sklopu zagrebačkog queer festivala ugostila umjetničko djelo argentinskih prostitutki i LGBT aktivista, uz prigodno divljenje domaćih obožavatelja i obožavateljica te vrste umjetnosti.

Ukratko, Trg Republike Hrvatske, kao najljepša pozornica u glavnome gradu, spreman je za novu predstavu. Novi šef gradske Partije V. G. može na pozornicu ponovo dovesti Maršala Tita. Sadašnju ploču s natpisom Trg Republike Hrvatske mogao bi počasno skinuti njegov ujko Zdravko Mustač, nakon što ga Z. M. pomiluje. Doduše, stari bi Maršal odmah dao zatvoriti i na prisilni bi rad poslao ove progresivne umjetnice i umjetnike iz HNK-a. Ali i Maršal vjerojatno mijenja boje u skladu s vremenima. I najpoznatiji mjerač hrvatske demokracije i tolerancije Milorad Pupovac daje do znanja da bi im se mogao pridružiti, ako Hrvatska po hitnom postupku ne osudi sve svoje živuće ratne pilote. Drug Putin sigurno će poslati čestitku.

A i meni je drago da se sljedbenici Maršala ujedinjavaju i za novu se revoluciju pripremaju pod svjetlima pozornice. Da se bolje vidi koja je to otužna, anakrona farsa.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija