Zamršeni odnosi u hrvatskoj emigraciji i do danas su ostali poprilična nepoznanica široj hrvatskoj javnosti, stoga je dobrodošao svaki istraživački rad koji te odnose rasvjetljuje, osobito cijele knjige koje se bave tom temom. Nedavno promovirana knjiga mladog povjesničara Wollfyja Krašića pod naslovom Hrvatski pokret otpora/ Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966., na žalost, tomu malo doprinosi.

Ona spomenute odnose nedovoljno rasvjetljuje, štoviše kao da ima nevješto skrivenu agendu – promociju samo jednog od aktera tih odnosa. Ta je tendencija toliko očita da se na trenutke čitatelj ne može oteti dojmu da je cijela knjiga nastala u svrhu stvaranja nečije bolje prošlosti. Međutim, to nije točno ili barem nije u potpunosti točno: u knjizi se zapravo hoće nametnuti jedna struja političkog mišljenja Hrvatske koja se povijesno pokazalo jalovom i neproduktivnom nasuprot struji koja se kao ispravna ovjerovila u konačnom oslobađanju i osamostaljivanju Hrvatske, koje upravo ona predvodila i ostvarila.

Problemi s Krašićevom knjigom počinju već kod naslova. U njemu se jedna od državotvornih organizacija apostrofira kao puno važnija od svih ostalih. Taj unaprijed zauzeti vrijednosni stav zrcali se u suodnosu naslova i podnaslova. Ispada da je Hrvatski pokret otpora Jakše Kušana najvažnija hrvatska politička organizacija od kraja Drugog svjetskog do devedesetih, organizacija na čijim je zasadama stvorena slobodna Hrvatska, a sam Kušan gigant hrvatske političke misli dvadesetog stoljeća. Kad govori o Kušanu, autor napušta znanstveni diskurs i zabrazdi u poeziju u prozi: ''Jakša Kušan ne samo da je bio osnivač organizacije Hrvatski pokret otpora nego (…) je bio i mnogo više od toga: čelnik, glavni motor za sve inicijative, nepresušni izvor ideja za moguće načine djelovanja, inspirator (…), ali i mlada osoba preplavljena žudnjom za samoostvarenjem i željom da bude aktivni dio društva, ukratko – spiritus movens.'' (W. Krašić: Hrvatski pokret otpora/ Hrvatske državotvorne organizacijei i skupine1945- - 1966., AGM, Zagreb, 2018., str. 160.). Predimenzionira se važnost relativno nevažne organizacije i uzdiže Jakša Kušan kao najvažniji i najumniji lider hrvatske političke emigracije, što on, naravno, nije bio. S druge strane marginalizira se karizmatični Bruno Bušić, koji je uistinu bio ono što se ovom knjigom pokušava naknadno pripisati Jakši Kušanu.

   Autor nastoji Kušanu pripisati ideju hrvatske pomirbe kao recepta za uspostavu hrvatske države: ''Najnovija istraživanja pokazala su kako Luburić nije bio prva osoba koja je iznijela takav program u javnost. Godinu dana prije njega, 1959., mladi politički emigrant Jakša Kušan u listu koji je pokrenuo, londonskoj Novoj Hrvatskoj, objavljivao je tekstove koji su komunističku Partiju prikazivali kao napola razrušenu zgradu, oslabljenu različitim sukobima, pa i onim na nacionalnoj liniji. Posve netipično za jednog hrvatskog političkog emigranta, nekomunista i protivnika jugoslavenskoga komunističkog režima isticao je kako hrvatski komunisti imaju najbolje šanse da učine 'nešto' za 'hrvatsku stvar', kada imaju prilike uvidjeti da su poruke poput 'bratstva i jedinstva' bile laž i kako se i u novoj Jugoslaviji ponavlja beogradska dominacija.'' (Isto, str. 16.) Razvidno je da navedene ideje baš i nisu bile ono isto o čemu je govorio Luburić, a pogotovo ne ono što je kao jednu od osnovnih smjernica političkog djelovanja isticao Bruno Bušić, a prihvatio tvorac hrvatske državne samostalnosti Franjo Tuđman.

   Uostalom, kada bi bilo točno da je ideja svehrvatske pomirbe Kušanova, ne bi za to ustvrditi bila potrebna ''najnovija istraživanja'', nego bi je svi od početka poznavali i priznavali kao takvu. No, svi je kao zamisao vežu uz Luburića, kao razrađenu ideju konzistentna programa hrvatskog oslobođenja uz Brunu Bušića, a njezinu provedbu u praksi uz Tuđmana. U tom nizu Jakša je Kušan nevažan. Ta nevažnost samo je potvrđena nikakvom ulogom u realizaciji stoljetne hrvatske težnje za državom tijekom devedesetih. Naravno, Jakša Kušan i njegova Nova Hrvatska imali su stanovitu ulogu u životu i političkom djelovanju hrvatske političke emigracije. Ta uloga je uglavnom bila pozitivna, no ni to ne u potpunosti. Kušanu i krugu oko njega najmanje na čast služi ponašanje nakon otmice aviona koju je izvela skupina Zvonke Bušića, što se u knjizi mudro prešućuje.

   U napisima u Novoj Hrvatskoj pothvat Zvonka Bušića osuđivan je kao nepromišljen, čak je i prijevod Deklaracije ocijenjen kao nepismen iako ga je na engleski prevela Julie Bušić, književnica i borkinja za hrvatsku stvar kojoj je engleski materinji jezik. Revoltirani Bruno Bušić, pogođen takvim pisanjem Kušanove Nove Hrvatske, piše Marijanu Gabelici: ''Ovaj londonski lešinar i strani plaćenik potpuno se slaže s Washington Postom i njegovim velikosrpskim urednikom, pa u svojoj negativnoj ocjeni ide još neusporedivo dalje.'' (navedeno prema: R. Arapović, Bruno Bušić/ Meteorski bljesak na hrvatskomu obzorju, HB Press, Washington, D. C., str. 72.). Kakvo je pak mišljenje imao o Kušanovu pisanju i promišljanju, Bruno pokazuje u jednom drugom navodu iz istog pisma: ''Možda je Zvonko trebao iz zrakoplova bacati njegova urednička pisma i tražiti njihovo objavljivanje. Od toga bi sigurno svi čitatelji i urednici dobili tvrdu stolicu.'' (Isto). Bruno Bušić, Zvonko Bušić i Julienne Bušić najautentičniji su hrvatski izraz onog vala pobune koji se pronio svijetom šezdesetih godina prošlog stoljeća, posljednje provale idealizma prije nastupa postmodernog relativizma i cinizma. Na zapadu je ta pobuna, na žalost, potkopala same temelje na kojima je počivalo zapadno društvo, dok se na istoku taj bunt usmjerio za nacionalno oslobađanje, a protiv totalitarizma.

   Ipak, istine radi treba priznati da je Kušan u jednome bio dosljedan, osuđivao je sve izravne akcije hrvatskih revolucionara (Velebit, Bugojno) i zalagao se za jedan drukčiji način borbe za Hrvatsku. Onakav način koji ne bi nikomu smetao niti bi remetio čiji mir, ni Udbin ni zapadnih vlada koje su SFRJ podržavale kao branu širenju utjecaja SSSR-a. I tu dolazimo do onoga što je, čini mi se, temeljna razlika između Jakše Kušana i Brune Bušića, između dva načina borbe za Hrvatsku. Prvi se iscrpljivao u besplodnom teoretiziranju, drugi je promišljanje hrvatske slobode nastojao pretočiti u revolucionarni čin. Prvi je vrijednosti ''zapadne demokracije'' stavljao na prvo mjesto, a Hrvatsku tek na drugo, drugi je na prvo mjesto stavljao Hrvatsku znajući da i zapadni i istočni blok svoje interese stavljaju ispred proklamiranih ideja. Konačno, prvi je devedesete svoj izraz našao u HDZ-u, odnosno onom dijelu HDZ-a koji je u borbu za hrvatsku neovisnost ušao bez fige u džepu, drugi u šarolikoj opoziciji HDZ-u. Ne treba zaboraviti da je jedina relevantna opozicija HDZ-u do dvije tisućite, zapravo, bila ona s hrvatskim predznakom, i da je upravo ona omogućila povratak Račanovih reformiranih komunista na vlast. Proces nominalne detuđmanizacije, a stvarne dekroatizacije, koji je tada počeo, traje na neki način i do danas. Tom procesu doprinos je dao i jakša Kušan svojim angažmanom u Otvorenom društvu G. Sorosa.

Damir Pešorda

Share
0