Za Paulu Jusić, koja je već godinama s uspjehom nazočna na hrvatskoj estradi, ističu da je pjevačica osebujnog glasa. Autorica je brojnih tekstova pjesama, kako dječjih, tako I zabavnih, pop i šansona. Diplomirala je na Fakultetu za defektologiju, pa s ponosom kaže da spaja svoje zvanje, profesora defetologije, s glazbom. Iza nje je više uspješnih cd-a, ali i nastupa na poznatim festivalima. Iznimno je aktivna i u humanitarnim nastupima, osobito za stradalnike hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Zajedno sa svojim suprugom Đelom Jusićem, mlađim, inače također poznatim glazbenikom, vodi i producentsku kuću, koja je za HRT snimila i niz filmova o ljepotama Hrvatske –“Bajkovita Hrvatska”. Povremeno glumi i u kazalištu, ali i tv serijima. Nema gdje je nema!

Kad smo je pitali: kad bi u nekoliko rečenica morali opisati sebe, što bi poglavito istaknula, rekla je:

-Veliki sam emotivac i sanjar. Volim život i mislim da smo u ovom grotlu jurnjave zaboravili da sreću čine male stvari, da treba znati živjeti na način da poštujemo sebe i druge. Glazba je moj život i tako će uvijek biti. Ne volim licemjerne, zavidne i prevrtljive osobe, jer su to nažalost temelji na kojima se sije zlo. Za sve nas na ovoj planeti postoji komadić neba i mjesto pod suncem. Koliko me ljuti ljudsko zlo, toliko me rastužuje ljudska nemoć. Posebno sam osjetljiva na životinje i djecu. A moj životni moto je kao što sam napisala i u jednoj svojoj pjesmi: «Pružimo ljubav k'o ljudima ljudi.» Eto, ukratko, to sam ja.

Već ste godinama kao pjevačica u hrvatskoj zabavnoj glazbi. Koliko ste (ne)zadovoljni svojom dosadašnjom karijerom?

-Zadovoljna sam jer sam ostvarila ono što sam htjela. Nikad mi nije bio cilj biti šljokica u moru zvijezda, i ne volim taj termin «zvijezda» jer ga koriste mnogi, a vrlo rijetki bi zapravo mogli koristiti taj epitet. Bitno je kakav tko ima cilj. Moj životni cilj je biti sretna i usrećiti ljude oko sebe. Imam svoju obitelj kojoj sam posvetila najveći dio sebe, imam svoju publiku koja je razlog mog postojanja na sceni. Nedavno sam doživjela nešto što mi je nahranilo dušu i duboko se urezalo u moje misli. Na jednom koncertu prišla mi je jedna gospodja i rekla da mi se želi zahvaliti, jer je uz moje pjesme ozdravila. Na moj zbunjeni pogled objasnila mi je da je bila teško bolesna i da je slušala samo moje pjesme, jer je moj glas za nju bio lijek. To me duboko dirnulo. Obzirom da sam diplomirala muzikoterapiju na logopediji, to mi je bio još jedan dokaz koliko nas glazba ispunjava. I nema ljepše i veće nagrade nego kad ljudi prepoznaju vašu emociju.

Vaš rad obilježili su i dueti, osobito s Kemalom Montenom...

-Kemal Monteno i ja bili smo dugogodišnji prijatelji, punih 25 godina. To prijateljstvo urodilo je i dugogodišnjom vrlo lijepom suradnjom, a zadnjih pet godina vrlo intenzivno smo nastupali zajedno, često sam bila gost na njegovim koncertima. Imamo dva prekrasna dueta, «Nakon toliko godina», koja je proglašena pjesmom desetljeća na Melodijama Mostara, festivalu gdje smo s tom pjesmom osvojili i Grand Prix, te pjesmu «Bella Biondina». Na njegovom posljednjem albumu su i moja dva teksta, a Đelo junior Jusić, moj suprug, napisao mu je neke od najljepših pjesama, kao što su «Nemoj da te prevari ovaj pramen sijedi», «Pusti me da plačem», «Kad tuga ponovo pokuca na vrata»...I privatno smo se puno družili, njegov vedar duh bio je zarazan, puno, puno toga smo prošli zajedno. Bila sam njegova ljubimica i na gotovo svakom koncertu je to naglašavao. I posljednji njegov koncert odradili smo zajedno. Prerano je otišao, ali ostaju prekrasne uspomene.

Često nastupate i u humanitarnim akcijama, pa i kao glazbenica...

-Mislim da ne postoji ništa ljepše nego pružiti ruku onome kome to u određenom trenutku treba. Treba pomagati. I meni su u životu neki ljudi pomagali, ja pomažem drugima, i mislim da je to najljepši način da se odužimo za nešto dobro i lijepo što smo doživjeli. Uvijek se rado odazivam na pozive za humanitarne akcije, a rado ih i sama, zajedno sa svojim suprugom i organiziram. Posebno sam ponosna na humanitarni projekt koji smo radili nakon silnih poplava u cijeloj regiji prije par godina. Skupili smo hranu i robu, sjeli u auto i otišli do zadnje točke u Slavoniji gdje se sve to moglo ostaviti. Prizor koji smo zatekli niti jedna kamera ovog svijeta ne može dočarati. Kad to vidite, mora vam puknuti srce od tuge. Sjedili smo tako u autu Đelo i ja u potpunoj tišini i očiju punih suza, i tada se rodila ideja da napravimo pjesmu. Ali ne pjesmu gdje će Đelo svirati, a ja pjevati, nego okupiti velika glazbena imena iz cijele regije, različitih glazbenih žanrova, ujediniti se u toj pjesmi i poslati poruku svim tim ljudima u nevolji da nisu sami. Za okupiti pjevače trebalo nam je dva dana, pjesma je nastala u trenu, a snimili smo audio i video sa svim izvođačima u samo pet dana. Obzirom da su poplave zahvatile Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, odlučili smo okupiti pjevače iz sve tri regije. Pozivu su se bez razmišljanja odazvali: Jelena Rozga, Rade Šerbedžija, Kemal Monteno, Tereza Kesovija, Zdenka Kovačićek, Danijela Martinović, Giuliano, Dražen Žerić Žera, Željko Bebek, Halid Bešlić, Amira Medunjanin, Željko Samardžić, Slađana Milošević, Dado Topić, Hanka Paldum, Ivana Kovač, Đorđr David iz Generacije 5, te Bane Krstić iz grupe Garavi sokak. Pjesma nosi naziv «Vjeruj u sutra», a Đelo i ja smo se kao autori odrekli autorskih prava u korist stradalih. U godinu dana skupljeno je mnogo sredstava, a po službenom izvješću ZAMP-a, među deset onih koji su prikupili najviše, «Vjeruj u sutra» je prva na listi s najviše prikupljenih sredstava koja su otišla kao pomoć stradalima. I to je ono što čovjeka veseli, ispunjava i čini ponosnim.

Ne čini li vam se da se domoljubne pjesme koje su nas nosile u vrijeme Domovinskog rata polako zaboravljaju?

-Mislim da ne. Razlika je u tome što su u ratno doba bile eksponiranije domoljubne pjesme jačeg ritma, koračnice, jer je to psihološki bilo jako važno. Onda jednostavno dođe vrijeme kad isplivaju neke laganije, pa nam se možda čini da ih nema. Bar ja tako razmišljam. Domoljubje je nešto što nosimo u sebi, ljubav prema domovini je trajna vrijednost, a pjesme nastale iz ljubavi prema svojoj rodnoj grudi nikad se ne zaboravljaju. Moram s ponosom napomenuti da sam bila u prvoj postavi projekta «Stop the war in Croatia» pok. Tomislava Ivčića. Prvi koncert održan u cilju dizanja glasa protiv rata, bio je u Stuttgartu 14.9. 1991. «Stop the war in Croatia», na kojem smo sudjelovali i Đelo i ja. Iza toga je uslijedio niz koncerata diljem Europe i prikupljena su znatna sredstva za pomoć. Ta pjesma nije nikad zaboravljena, ali naravno da u današnjem vremenu nije toliko eksponirana. Međutim, kao i mnoge druge domoljubne pjesme, obilježila je jedno vrijeme. Teško ratno vrijeme. I zasigurno kao i mnoge druge domoljubne pjesme ima posebno mjesto.

Nastupate i u kazalištu, nema gdje vas nema!

-Ha, ha! Kazalište je moja velika ljubav. Daske koje život znače. Zapravo su i moji počeci bili u kazalištu Komedija, ali je ljubav prema glazbi prevagnula. Međutim, na poziv Ladislava Prežigala, glumila sam u jednoj njegovoj poetskoj drami i tako je krenulo, onda sam dobila glavnu ulogu u glazbenoj komediji, a iza toga sam odradila stotinjak predstava u jednoj vrlo zanimljivoj glazbenoj monokomediji «Udovica», u kojoj sam na sceni utjelovila sedam različitih likova, pregrštom songova, a publika je uglavnom odlazila nasmijana i mnogi su dolazili i po nekoliko puta gledati predstavu. Kazalište je poseban izazov i uvijek mu se rado vraćam.

Malo tko zna da na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) gledamo vaše kratke „spotove“ o najljepšim gradovima, mjestima, kulturnim i inim spomenicima. Kako ste došli na ideju da budete i angažirana na tim projektima?

-Da, I na to sam posebno ponosna. To je dokumentarni serijal «Bajkovita Hrvatska» osmišljen kao video razglednice o ljepotama Hrvatske, njene kulturne, prirodne, sakralne i povijesne baštine. Đelo i ja smo kompletni autori serijala, u prvoj sezoni ih je prikazano 120, a već se uvelike radi i druga sezona. Želja nam je bila u malo vremena prikazati ono najljepše iz naše domovine, a zaista imamo najljepšu zemlju na svijetu. Po mnogobrojnim lijepim kritikama, mislim da smo u tome uspjeli.

Vaš životni partner je Đelo Jusić ml., poznati i cijenjeni hrvatski klavijaturista i glazbenik, koji je i sin još poznatijeg Đela Jusića. Koliko vam to pomaže, a koliko odmaže?

-Ako ću biti iskrena, puno više mi je odmoglo nego pomoglo. Ljudi su puni predrasuda i uvijek gledaju kroz krivu prizmu, ono dobro poznato «ah, lako je njoj, lako je njima» i sl. To su budalaštine, ali čovjek se nauči nositi s tim. Davno sam prestala ljudima objašnjavati da imam svoj put. Izuzetno cijenim svog svekra Đelu Jusića seniora, i imamo jedan vrlo lijepi i obiteljski i prijateljski i profesionalni odnos. Vrlo rado prihvaćam njegove savjete i kritike, ali nikad nisam htjela da mi senior pomaže, da mi piše pjesme i da me bilo gdje štiti. Ja sam izabrala suradnju s njegovim sinom, a kasnije je to preraslo i u vezu i brak. Đelo junior i ja sami smo gradili svoj put, glazba nas je spojila i u tome smo ustrajali. Svjesno sam uzela prezime i mislim da sam kroz sve ove godine uspjela dokazati da prezime samo po sebi ne znači ništa čije god da je, ako iza toga ne stoji talenat i jako, jako puno rada i truda.

Gdje je po vama hrvatska zabavna glazba?

-Mislim da je pomalo marginalizirana i to me žalosti. Stvaraju se neki novi trendovi i to je u redu, ali mislim da ne bi trebalo zaboravljati zabavnu glazbu u onom obliku u kojem je upravo ta zabavna glazba postavila čvrste temelje. Isto kao i šansona. Ponekad mi se čini kao da je zaboravljena. Ali vidim da se u zadnje vrijeme rade obrade hitova 80-ih i to me jako veseli jer mislim da su u glazbenoj industriji to bile nekako najplodnije godine i iznjedrile najveći broj pjesama koje su ostale, koje se pamte i pjevaju i danas. Jer ljude ne možete prevariti, a hit ne možete napraviti po narudžbi. Pjesma se jednostavno dogodi ili ne dogodi.

Što je ipak najvažnije u vašem poslu, odnosno kako možete odvojiti obiteljski život od glazbene i ine karijere?

-Trudim se da moja obitelj što je moguće manje ispašta zbog mog posla. Smatram da je karijera u bilo kojem smislu breme koje treba znati nositi. Meni je istovremeno i prednost i mana što moj suprug Đelo i ja radimo zajedno. Najteže je bilo kad su djeca bila mala i to je i bio razlog što sam napravila jednu dugu pauzu. Bilo je puno odricanja, česta putovanja, malo vremena. Između karijere i obitelji odabrala sam obitelj. Danas mi je moja obitelj najveća podrška, a u glazbi sam uspjela ostvariti ono što me ispunjava. Uvijek je važno znati što želite. Svi smo mi različiti i liste prioriteta su nam drugačije.

Što sada radite? Pripremate novu pjesmu ili- snimate hrvatske krajeve?

-Paralelno pripremam par lijepih koncerata, od kojih je jedan u Šibeniku na otvaranju međunarodnog dječjeg festivala, u pripremi je novi singl, jedna mini turneja, organizacija i produkcija par velikih koncerata velikih glazbenih imena domaće scene, a uz sve to, vrijedno se radi i na snimanju nastavaka «Bajkovite Hrvatske». I još neka nova iznenađenja.

Želite li još nešto reći, dodati, poručiti?

-Željela bih poručiti samo jedno: Volite se. Život je prekratak da bismo bili zločesti. Za sve nas ima mjesta pod ovim nebom, pružimo jedni drugima ruku i uživajmo u životu. Činimo lijepe stvari, one nas ispunjavaju. Ljubav se ne može kupiti, ljubav je pokretač svega i treba je utkati u svoj život. Jednog dana u starosti trebamo se imati čega sjećati s ponosom i dignute glave. Ne činite u životu ono čega ćete se jednog dana sramiti- rekla je Paula Jusić.

 

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ