Gospodin ili drug, (kako kome odgovara), Josip Manolić optužuje predsjednika Tomislava Karamarka da je bio doušnik Udbe, a danas traži lustraciju. Naime, gospodina Manolića zasmetali su sve učestaliji istupi vodstva HDZ-a koji pozivaju na lustraciju.

Manolić kaže da to nikad nije bila Tuđmanova politika, a to traži vodstvo HDZ-a, kad mu je na čelu Tomislav Karamarko nekadašnji doušnik Udbe. Zbog toga smatra da je licemjerno da upravo Karamarko poziva na lustraciju.

Da je to tako Manolić ima svjedoka Stipu Mesića jednog od istaknutijih hrvatskih domoljuba. Da je Stipe Mesić veliki hrvatski domoljub to je dokazao kada je kao predsjednik RH, umirovio sedam aktivnih hrvatskih generala proizašlih iz Domovinskog rata u čije je domoljublje na vrijeme posumnjao. Naime, tih sedam generala napisali su nekakvo pismo u kojem su tada izrazili svoje nezadovoljstvo s trenutačnim političkim stanjem u Hrvatskoj, na čelu kojeg je bio Stipe Mesić kao predsjednik. Onoga koji je mogao posumnjati u Stipu Mesića i njegovu odanost Hrvatskoj, trebalo je smijeniti zbog širenja dezinformacija i laži. O Mesićevoj odanosti Republici Hrvatskoj mogli su posvjedočiti mnogi domaći i međunarodni političari i državnici, kao na primjer Carl Bildt, lord David Owen te Carla del Ponte poznata međunarodna pravnica i tužiteljica Međunarodnog suda u Haagu. Za Mesića može garantirati i šef jugoslavenskog KOS-a general Aleksandar Vasiljević koji kaže da je sa Mesićem surađivao dok je Mesić bio član Predsjedništva SFRJ, i s njim je imao oko dvadeset sastanaka. Stipe Mesić, kao čuvar bratstva i jedinstva naših naroda, obavještavao je Vasiljevića kako se Hrvatska ilegalno naoružava.

Dalje, Manolić kaže da se on, Manolić, i Tuđman nikad nisu sporili oko dva pitanja, a to su antifašizam i pomirba. Upravo zbog toga imao je potrebu reagirati na sve učestalije istupe vodstva HDZ-a koji poziva na lustraciju.

Zbog čega i kome je lustracija problematična

Ako lustracija znači nekakvo čišćenje od onog što ne valja, zašto bi to u krajnjem trebalo smetati i Manolića, Mesića i ostalih ljubitelja Tita i njegovog jednoumnog režima bratstva i jedinstva. Ako smo vidjeli da je Mesić, kao predsjednik RH, prvi izvršio lustraciju sumnjivih hrvatskih generala.

Možda ti HDZ-ovci traže neku ISTINU, pa zašto bi lustracija i istina nekog smetala. Na to bi Milan Bandić rekao, pustimo institucije neka rade svoj posao, pa tako bi Manolić i ostali trebali pustiti institucije, u ovom slučaju stvarne hrvatske povjesničare, neka odrade ono što je normalno u svim demokratskim državama Europe. Ja mislim da bi to podržali i najbolji pravni stručnjaci za ustavno pravo iz krugova Milanovićeva kabineta. Kada HDZ-ovci traže lustraciju, možda oni misle da se istraže učesnici zločina Bleiburga, križnih putova, a posebno zvjerstava u Hudoj jami, rudarskom oknu Barbara To se sigurno ne odnosi ni na Manolića ni na Stipu Mesića. Naime, Manolić je bio šef Udbe u Bjelovaru. Tamo se nisu likvidirali nevini ljudi, kako Manolić kaže, oni su samo „čistili" teren. (Hrvatsko slovo 28. kolovoz 2009.)

Što se tiče Stipe Mesića on nije mogao vršit zločine na Bleibugu i križnim putovima i Hudoj jami jer je 1945. godine bio maloljetan imao je samo jedanaest godina. I njegov otac Joso

zvani Tovariš nije bio na Bleiburgu, on je kao i Manolić „čistio" teren u Orahovici i okolici. O tom „čišćenju" terena koje je provodio drug Tovariš piše orahovčan Mafija Pokrivka, pa navodi 74 imena i prezimena orahovčana koje o Tovariš „očistio". Naime, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava došla je do popisa na kojem su 74 osobe iz Orahovice koje su partizani odveli iz njihovih domova i koji se nikad nisu vratili, jer ljudi su valjda zalutali.

Ako su ljudi zalutali to nisu zločini, s tim će se složiti i Vesna Teršelić i Zoran Pusić. U to poratno vrijeme, Tovariš je bio predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora, zapravo partizanski politički komesar za osječku oblast, s tim da se on svojom radom koncentrirao na područje od Našica do Voćina. Bez njegovog znanja ništa se nije događalo niti se moglo dogoditi. On je odgovoran za to što su mnogi zalutali pa se nisu znali vratiti svojoj obitelji. Jasno da Stipe kao sin nije odgovoran za ono što mu je bio ili radio otac, kako kaže Ivan Zvonimir Čičak. Međutim, Stipe Mesić podržava tu politiku bratstva i jedinstva naših naroda i druga Tita, u kojoj se mnogi nisu snašli pa su lutali i zalutali da se nisu vratili svojoj obitelji. Zbog tog lutanja i Stipe se, kao predsjednik RH, aktivno uključio u program detuđmanizacije samostalne Hrvatske skupa sa Manolićem, Ivom Josipovićem, Vesnom i Zoranom Pusićem, Slavkom i Ivom Goldstein i ostalim oligarhima i ideolozima SDP-ove koalicije. (Hrvatski list- 22. listopad 2009.).

Manolić pobrkao svoju i Tuđmanovu ideologiju

Da li su Tuđman i Manolić bili ideološki bliski, kako Manolić kaže. O tome govore činjenice jer su se zbog te „bliskosti" definitivno razišli 16. listopada 1992. godine. Naime, to je bio dan obilježavanja četrnaeste obljetnice ubojstva hrvatskog domoljuba emigranta Brune Bušića, a Tuđman je zahtijevao da se baš na taj dan, i to u udarnom terminu u 20 sati, prikaže 78- minutni dokumentarni film o ubojstvu Brune Bušića. Manolić je bio oštro protiv prikazivanja tog filma. Ako je film dokumentarni to znači da otkriva neku ISTINU, a to znači istinu o organizatorima ubojstva.

Tada, tokom dnevnika, na prvom programu HTV-a objavljena je i vijest o smjenjivanju („umirovljenju") Josipa Perkovića s mjesta pomoćnika ministra obrane. Protiv prikazivanja tog dokumentarca bio je i ministar obrane Gojko Šušak, ali iz drugih razloga nego Manolić. Naime, prethodno je Josip Perković danima uvjeravao ministra Šuška da nije sudjelovao u organiziranju likvidacije hrvatskih emigranata i da u slučaju Brune Bušića čak ni u jednom trenutku nije sudjelovao u njegovoj obradi. Isto je Perković tvrdio u pisanom očitovanju od 17. rujna 1992. koje je sastavio na zahtjev predsjednika Tuđmana. Međutim, predsjednik Tuđman je u međuvremenu raspolagao svjedočanstvima i dokumentima koji su nedvojbeno dokazivali da Perković obmanjuje kako ministra obrane tako i samog predsjednika države. To je bio razlog zbog čega se predsjednik Tuđman nije suglasio s mišljenjem ministra obrane Gojka Šuška, nego je štoviše naprasno umirovio njegova pomoćnika Josipa Perkovića. Tako je te večeri prikazan taj dokumentarni film, za koji bi mogli reći da je početak otkrivanja aktivnosti velikosrpsko-komunističkih ideologa u programu „čišćenja", kojima pripada i Josip Manolić, Ante Josipović, Josip Mesić Tovariš, Budo Lončar, Josip Boljkovac... te njihovi genski i ideološki slijednici Stipe Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Josip Leko, Vesna i Zoran Pusić, Ivo i Slavko-Goldstein, itd, itd, itd, mogli bi napisati veliku i debelu knjigu imena ideoloških slijednika tog režima i te ideologije.

  >>Od Opere do svastike i Jadovnog

Već slijedećeg dana (nakon pokazivanja filma o Bruni Bušiću) pokrenuta je neviđena lavina napada na autore filma, a Josip Manolić je u intervjuu tjedniku Globus od 23. listopada 1992.,

pod naslovom Kaznena odgovornost za autore filma o Bušiću, čak zaprijetio njihovim uhićenjima. Medijska hajka na autore filma, producente i pokrovitelje filma vođena je nesmiljenom žestinom i u različitim intenzitetom i oblikom, traje, praktički, do današnjih dana.

Cilj prikazivanja filma je da se ukaže na prikriveni poguban utjecaj općenito neokomunističkih i konkretno tajno-policijskih struktura bivšeg režima u novo stvorenoj hrvatskoj državi. Zapravo, radilo se o udaru na cjelokupni neokomunistički establishment koji je bio umrežen u svim društvenim strukturama i njihovim tadašnjim frakcijama.

Manolić zna reći da Tuđman nije bio za lustraciju već za pomirbu. Tu je Manolić u pravu, ali Tuđman je mislio na pomirbu s onima koji prihvaćaju samostalnu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu. Osim toga, Tuđman je znao da su Josip Perković i Zdravko Mustać udbaši i za to su mu neki prigovarali što ih je uključio u svoj program stvaranja samostalne Hrvatske. Međutim, Tuđman je stvarao državu ne s politički nepismenim jastrebovima već je koristio one s kojima je mogao ustrojiti neophodne vojne, obavještajne i političke struktura. Međutim, pritom je Tuđman kazao „bolje da su s nama, nego protiv nas, važno je da nisu okrvavili ruke". Kada je Tuđman utvrdio da Perkovićeve ruke nisu čiste, tu noć ga je umirovio. Kasnije je Tuđman svojoj tajnici rekao: „Joža i ja smo se sukobili. Večeras je započeo naš rastanak". Ja bih rekao, taj rastanak s Tuđmanom i njegovom ideologijom pomirbe, nije prestao jer ga Manolić sa istomišljenicima, konstantno razvija borbom protiv lustracije.

Dakle, od vremena prikazivanja filma o Bruni Bušiću Manolić sa svojom družinom provodi antihrvatsku politiku, koju su ti ideolozi otvoreno nazvali „detuđmanizacije" Tuđmanove Hrvatske.

To su sve razlozi zašto se Manolić suprotstavlja i filmu o Bruni Bušiću i lustraciji jer i jedna i druga situacija govori u istini tog vremena i Titinim junacima.

Manolić bi trebao znati da su istine već isplivale na površinu i ono što je povijest zapisala to ostaje vječno, ali ne povijest koju pišu Goldsteini i Jakovina i ostali ideološki recidivi Titinog režima.

Manolić ovakav kakav jest ostat će zapisan u povijesnim tefterima kao učesnik zločina nad hrvatskim narodom, a svoju savjest mogao bih zaliječiti isprikom hrvatskom ispaćenom narodu.

Preporuka za pranje savjesti Manoliću i živućim istomišljenicima, u traženju oprosta

Bez obzira na odmakle godine gospodina Manolića, ipak mu je potreban jedan savjet. Hrvatski ispaćeni narod ne bih imao ništa od toga da se sada Manoliću sudi i da završi u zatvoru. Međutim, sam Manolić puno bi dobio kad bi se ispričao hrvatskom narodu i rekao da je služio Titinom zločinačkom režimu i da se na kraju ispričava za sve ono što je učinio u tom vremenu. To bi povijest zapisala, kao što je zapisala da velikosrpski zločinac iz Bleiburga Simo Dubaić nije mogao otići u grob i ponijeti svoja nedjela već ih je svijetu ispričao i tražio oprost.

Danas vidimo da je Titin režim strogo čuvao tajne Bleiburga, križnih putova i ostala nedjela, zločine i masovni genocid. Koliko su bili svjesni svojih zločina dovoljno govori jedanaest raznih pregrada u rudniku Hudoj Jami, gdje leži oko 3000 kostura, od čega oko 2000 Hrvata. Evo i nakon 70 godina, uz kosture, otkrivene su pletenice mladih djevojaka što potvrđuje kakvi su tamo zločinci završili da umru u strašnim mukama živi zakopani. Kako ideološka prijateljica Ive Josipovića Vesna Teršelić znade reći da za svaki zločin netko treba odgovarat. Pritom, Teršelička i Zoran Pusić ne spominju Bleiburg i Hudu Jamu, pa ih podsjećamo na nezapamćena zvjerstva režima kojeg štite. Ujedno ih podsjećamo na jednu izjavu velikosrpskog ideologa Milovana Đilasa koji je svojevremeno izjavio: „Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji'. Milovan Đilas (Wartime, 1947.)

Tu vidimo da je i Đilasova savjest proradila, ali kasno za mnoge koji su završili u 1500 masovnih stratišta i grobišta, diljem Jugoslavije, zemlje bratstva i jedinstva naših naroda.

Neki su direktno likvidirali, neki su naređivali, neki su krojili politiku, ali nezapamćeni zločini su učinjeni nad hrvatskim narodom, pa Hrvati imaju pravo tražiti da se konačno progovori o istini. Zbog toga bi bilo uputno da još živući Budo lončar i Ante Josipović, uz Josipa Manolića zatraže oprost od hrvatskog ispaćenog naroda.

Budo Lončar za „čišćenje" terena oko Zadra gdje je bio šef OZN-e. Između ostalog, bio je učesnik otmice nesretnog Drage Jeleka u Rimu 1948. godine. OZN-i je Jelek trebao kako bi lažno svjedočio protiv Andrije Hebranga. Uz pretrpljenu torturu Jelek nije pristao lažno svjedočit pa su ga Titini junaci u Beogradu likvidirali, jasno bez suđenja. Budimir Lončar, kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije, bio je žestoki protivnik samostalne Hrvatske, zagovornik zabrane uvoza oružja i predlagač u Vijeću sigurnosti UN za uvođenje embarga na uvoz oružja, kako se Hrvatska ne bi mogla braniti. Dok je Srbija kao agresor na Hrvatsku bila naoružana kao četvrta vojna sila u Europi Budina politika pridonijela je činjenju masovnih zločina nad hrvatskim narodom od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika. I to Titini čuvari bratstva i jedinstva naših naroda, pokušavaju prikriti ili velikosrpsko-četničke zločine umanjiti.

Ante Josipović

Dok se u Hrvatskoj grebe po dijelu prošlosti progovarajući o ustaškim gujama, Amerikanci su progovorili o zločinima Ante Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Dok se u hrvatskoj javnosti o biografiji oca Ante rijetko progovara, postojanje iste spoznali su čak i Amerikanci. Konkretnije, američki dnevnik The Daily Caller iz Washingtona. U spomenutom mediju nedavno su žestoko napali bivšeg hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, optuživši ga da mu je glavna briga spasiti oca Antu od zatvora, zbog brojnih ubojstava hrvatskih emigranata. (U cijelom promatranom razdoblju komunističko udbaški režim likvidirao je 69 hrvatskih emigranata). Riječ je o likvidacijama koje su naredili određeni politički nalogodavci, a sve je išlo preko Ideološke komisije, a komisijom je tada rukovodio Ante Josipović.

No, unatoč tome što su Amerikanci spoznali nelogičnosti iz biografije Josipovića seniora, od tada do danas u Lijepoj našoj nismo se pomakli s mrtve točke. Suprotno tome, recidivi tog režima osnivaju Antifašističku ligu Hrvatske čije je postojanje pozdravio i bivši predsjednik Ivo osobno. Progovorio je i na osnivanju Lige o onome što ga mori. Ma ne samo da ga mori već ga i guši, toliko snažno da pored gomile hrvatskih tegoba i teške svakodnevice mora zagrepsti po prošlosti. Onoj prošlosti koja mu se iskačući s društvenih medija savija oko vrata. Riječ je dakako o svima već dobro znanoj ustaškoj guji. "U političkoj praksi susreo sam se s kritikama zato što sam govorio o antifašističkim vrijednostima i prisutnosti 'ustaške guje'. No, nisam bio u krivu jer nam povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno i tamo gdje to ne bismo očekivali", kazao je Josipović. Ipak, ono što bi bivši predsjednik trebao znati jest činjenica da zločin, u današnja moderna i demokratska vremena, kada je Hrvatska članica EU ne bi trebao imati ideološki predznak

.Nije li svaki zločin jednak? Nije li svaka ljudska žrtva jednako vrijedna? I ne bi li kao uređeno društvo trebali o svim zločinima bez separiranja progovarati jednako? Može li se s time nositi sin Ante Josipovića, čovjeka čiju biografiju prate opasni gujini repovi i teški zločini? Zločini o kojima se iz nekog razloga i danas šuti. Pa tako imamo zaboravljenu obitelj Ševo. Ipak, dok hrvatska politika šuti, čini se kako uređeni svijet ima snage i hrabrosti podrezati repove pa se tako sve učestalije progovara o izručenju Ante Josipovića Italiji radi sumnje da je umiješan u ubojstvo obitelji Ševo. Naime, Stjepan Ševo i supruga mu Tatjana te devetogodišnja Rosemarie okrutno su ubijeni pored Venecije u kolovozu 1972. godine. „U vrijeme likvidacije tročlane obitelji Ševo, supružnika Stipe i Tatjane, te devetogodišnje kčeri Rosemarie, na funkciji izvršnog sekretara za ideološki nadzor SDS u CK SKH nalazio se Ante Josipović, otac našeg predsjednika Ive Josipovića." O postojanju tog posebnog partijskog tijela koje je odobravalo likvidacije emigranata punih 25 godina nakon rata, već je govorio Tonči Vrdoljak u jednom intervjuu, baš kao i Zdravko Tomac, ali nikad naše slavno „istraživačko novinarstvo" nije krenulo tim tragom. Sva ova pitanja bi se u normalnom društvu javno osudila.

Josipovićev otac Ante je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio član partizanskog odreda na Biokovu, koji je kasnije prerastao u zloglasnu 11. dalmatinsku brigadu... Sve su to razlozi koji traže da se i Ante javno ispriča hrvatskom narodu. (Hrvatski list - 10. i 17. prosinac 2009.).

 

Ivan Runje

Share
0