Na konferenciji za tisak (u utorak 22. lipnja) Hrvatsko novinarsko društvo i njegov predsjednik Saša Leković upozorili su svekoliku javnost na 'napade i pritiske' na članstvo (novinare) koji su se dogodili u zadnja dva mjeseca.

 

Da razjasni od kuda ti pritisci dolaze, Lekovićeva pobočnica i Pupovčeva družica novinarka Slavica Lukić dala je do znanja kako joj se (po pritužbama niza kolega iz različitih redakcija i urednika) čini da je jako puno telefonskih i ostalih intervencija iz središnjice HDZ-a'. Ali, u odnosu na druge novinare koji su također sa zabrinutošću govorili o svom nimalo lakom i odgovornom poslu, na spomenutoj je konferenici 'strateški' zaključak izvela Marina Škrabalo iz Gonga: 'Ono što se svima događa je nametanje normalizacije ponavljanja 90-tih'.

Da bi se ova oštroumna opaska dubokog i dalekosežnog značenja razumjela, valja se doista prisjetiti tih devedesetih, ali i u kontekstu Poljuda, Mesića, Jadovnog, Pupovca i medijskog prostora nešto šireg nego što je to u svojem zaključku podrazumijevala Škrabalo iz Gonga.

Medijsko propagandne operacije devedesetih

U HND-u zasigurno ima novinara koji se sjećaju lista Zapad kojeg je pokrenuo Goran Štrok, sin generala Izidora Štroka, a uređivao balkanski korespodent iz Beograda Pero Zlatar, obojica agenti KOS-a kako ih navodi Radenko Radojčić Ljudevit u svom do sada neosporenom Iskazu hrvatskim istražiteljima 1994. godine. Jedan od novinara lista Zapad je bio i novo ustoličeni Saša Leković, kasnije novinar Globusa i Jutarnjeg lista, istraživački novinar regionalne reputacije. No, nakon 45 brojeva Zapad je pao u zaborav a njihovi su se novinari i urednici preustrojili i rasporedili po drugim redakcijama. Sam je izbor Lekovića i Slavice Lukić za čelne ljude HND-a dokaz da je novinara s Radojčićeva popisa a i onih popisa nastalih nakon '94. toliko da uvijek mogu izabrati nekoga od svojih, koji će krajnje negativno i u kontinuitetu pisati o Tuđmanu i njegovim 'grijesima' osnivanja HDZ-a, proglašenja i obrane hrvatske neovisnosti.

Ali, prije Zapada - mjesec i pol dana prije prvih demokratskih izbora - na medijskoj se sceni pojavio Slobodni tjednik! Pokretač i urednik lista je bio konfident Udbe Marinko Božić, do pokretanja ST-a novinar-dopisnik beogradskih Večernjih novosti i sarajevskog AS-a kojeg je pak uređivao Dževid Husić također suradnik Udbe. Novac za pokretanje tjednika Božić je dobio od direktora INA-Toursa Marka Roglića bivšeg šefa Udbe za Dalmaciju. Uz Roglića, potpora Marinku Božiću u pokretanju ST-a bio je dr. Tomislav Đorđević, bivši potpredsjednik Sabora SR Hrvatske. Đorđević, oficir Jugoslavenske ratne mornarice (kapetan bojnog broda) obnašao je visoku političku dužnost u starom sustavu, ali je nakon demokratskih promjena u novom sustavu nastavio suradnju s KOS-om. Jedna od zapaženih agenturnih aktivnosti Tomislava Đorđevića 90-tih je bila i prikupljanje podataka o uvozu oružja u Republiku Hrvatsku. Na vezi ga je držao Ljubiša Beara, 90-tih načelnik KOS-a VPO Split. (Bearu je sud u Haagu osudio na doživotnu kaznu zatvora).

U uredničkom vijeću Božićevog Slobodnog tjednika našao se - valja i to znati - i Jurica Kerbler, sada novinar Jutarnjeg lista. Izvršni urednik Slobodnog tjednika bio je Bojan Mušćet, također suradnik KOS-a. Na vezi ga je držao Pero Ajdinović, šef KOG-a Riječkog korpusa. Danas Bojan Mušćet ima uspješnu karijeru kao urednik internih publikacija T-HT grupe i koordinator je aktivnosti na društvenim mrežama u toj kompaniji. No, udarna pera Slobodnog tjednika bili su spomenuti Pero Zlatar i Romano Bolković.

O metodama djelovanja

O kakvom se dakle strateškom cilju 'nametanje normalizacije ponavljanja 90-tih' radi, jasno je iz pisanja Božićevog Slobodnog tjednika.

- Već u drugom broju (7. ožujka '90.) taj je tjednik objavio napadaj novinara Željka Luburovića na dr. Franju Tuđmana u tekstu pod naslovom: 'Tko je i što je Franjo Tuđman: (Ne)djelo izašlo na vidjelo', a tjedan dana kasnije, u trećem broju, intervjuu s Ivom Omrčaninom, šefom Poglavnikova protokola, povjesnikom i poslanikom NDH u Trećem Reichu. Upravo je s tim intervjuom ST dosegao tiražu od 200 000 primjeraka.

- U prvom pak broju (28. veljače 1990.) autor potpisan kao T. Mandich u tekstu pod naslovom 'Posrećilo se Srećku' tvrdi da je Srećko Rover, član HDZ-a. ('Rover sada krije da je firer, organizator upada grupe terorista u Bosnu 1972., ali maše knjižicom HDZ-a.')

Naravno da je to bila laž koju je tadašnja tajnica HDZ-a Melbournea Snježana Krpan demantirala mjesec dana kasnije, ST. br. 4., 21. ožujak 1990. Ime Srećka Rovera nije slučajno izabrano. S tim se imenom odmah povezuje NDH, ekstremna emigracija, Kavranova grupa, Bugojanska skupina i brojne emigrantske organizacije vjerne poglavniku Paveliću. (Srećko Rover, Francetićev pobočnik, hrvatski emigrant od 1949. živio u Australiji, umro 2005. g.)

(Provokaciju kakvu je s Roverom izveo Božićev ST, na sličan je način izveo Srećko Jurdana i to u Glasniku Hrvatske demokratske zajednice. Kao urednik HDZ-ovog stranačkog glasila objavio je faksimil telegrama kojeg je 'ustaška emigracija' u znak podrške uputila Tuđmanu i HDZ-u. Radilo se o telegramu Ujedinjenih Hrvata Kanade s otisnutim hrvatskim grbom u zaglavlju. Nakon ovog uratka, ime Srećka Jurdane se nije više pojavljivalo u impresumu Glasnika. Domalo se preselio u Večernji list, danas je kolumnist tjednika Nacional.

- Nakon prvih brojeva Slobodnog tjednika bilo je jasno o kakvom se medijskom alatu radi. Na naslovnici šestog broja (4. travnja '90.) velikim je slovima bilo otisnuto: 'Ekskluzivno: NDH kao nikad dosad', a u sedmom broju ST-a (11. travnja '90.) u jednom od 'predizbornih' tekstova piše: 'Da Tuđmana i njegovog HDZ-a nema sve bi bilo jednostavnije i lakše, a ovako se ishod drugog Hrvatskog proljeća teško može predvidjeti?' Nasuprot Tuđmanu i HDZ-u, novinar Jurica Kerbler u tom istom broju ST-a kao jednostavno rješenje nudi Miku Tripala: 'Hrvatska treba ličnost koja će je znati predstavljati u Jugoslaviji, ali koja će znati i Jugoslaviju dovesti u Hrvatske. A za sve to, u ovom času najidealniji je Mika Tripalo.'

Upravo je Korbler Tripala u prvom broju ST-a čitateljima predstavio na uvjerljiv način: 'Danas riječi Mike Tripala djeluju daleko jugoslavenskije i konstruktivnije od mnogobrojnih političara koji se kunu u Jugoslaviju, a ratoborno djeluju protiv nje.'

Iz brojnih je tekstova - pa i ova dva Kerblerova – vidljivo da je KOS uz SKH-SDP favorizirao Tripala, odnosno Koaliciju narodnog sporazuma. Njima za nevolju na prvim slobodnim demokratskim izborima pobijedio je dr. Franjo Tuđman, odnosno HDZ.

U odnosu na činjenicu da je HDZ izborio vlast, uredništvo Slobodnog tjednika dosjetljivim podmetanjima fašistoidnosti i nacizma za javnost proizvodi mišljenje da je u potpunom suglasju s novom vlašću, odnosno s Vrhovništvom Republike Hrvatske. Vidljivo je to bilo u samim naslovima tekstova. Naprimjer: ''Ako pak Srbi žele kakav razgovor ili pripomoć, neka se slobodno obrate za nove paralele o NDH i Republici Hrvatskoj (ST, br 23. st. 27)'', ili “Croatia über alles“ (ST br.23. 29. kolovoz '90.). Vidljivo je to bilo u izričajima kao što su "Blitz krieg" (misli se na HDZ-ovo osvajanje vlasti) ili pak po izboru izmišljenih pseudonima za pojedine autore tekstova, npr. Adolf Mrass, čime se dovoljno gradiva podastire protuhrvatskom diplomatskom auditoriju, napose srbijanskom tisku za napade na Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana, i novu demokratski izabranu vlast.

Ugasli Slobodni tjednik na svojim je stranicama pokopao jedan drugi tjednik - Globus - naslovom: 'Marinko Božić umro je od prevelike doze heroina u naručju ljubavnika zaraženog AIDS-om', (Globus, 24. prosinca 1993. g. st. 60, 61, 62), a nekoliko godina kasnije na sličan način i tjednik Nacional (23. kolovoza 1996. g.).

Globus i Nacional

Ova dva tjednika (Globus i Nacional) u mnogočemu su nadmašila Božićev ST. Ponajprije u onome što se podrazumijeva pod pojmom fašizacija. Kako? Evo primjera.

- Sporadičnu vijest za koju je znalo dvoje ljudi a u povodu registracije HOP-a, pedeset i četvrte stranke registrirane u Hrvatskoj, tjednik Globus objavljuje poveći tekst pod naslovom 'Tihi povratak starih ustaša', Globus, 10. travnja 1992. godine, autor Đurđica Klancir. Na tekst se nastavlja intervju s vođama 'domovinskog' HOP-a, Vjekoslavom Matijevićem i Zvonimirom Puticom. (HOP, Hrvatski oslobodilački pokret, osnivač Ante Pavelić). Beogradski je tisak (Politika) mogao slavodobitno i gromoglasno objaviti kako je 'U Hrvatskoj formirana najustaškija stranka'.

- 'Oblači li Hrvatska crnu uniformu?', naslov je jednog drugog teksta s istom porukom (Globus, 13. ožujka '92.g., st. 3.) u kojem se konstatira kako 'politička scena skreće udesno', pa se onda 'u povodu sve češćih optužbi da Hrvatska politička scena skreće udesno', anketom o upotrebi fašističkih simbola dokazuje da je to doista tako.

- Među primjere bi se mogao pribrojiti i intervju s već spomenutim Srećkom Roverom objavljen u jednom od Globusa tih '90-tih godina, iako je ponajbolji novinar tog tjednika koji je s njim vodio razgovor (Mate Bašić) imao posve druge namjere i razloge, u prvom redu historiografske naravi.

- Skrivenu poruku su imali i brojni intervjui s dominikancem Vjekoslavom Lasićem, 'ideologom radikalne hrvatske političke emigracije' kako ga s pojašnjenjem predstavlja Globus u broju 320, 24. siječanj '97. Lasićeva poruka iz intervjua kojeg je s njim vodio Željko Peratović otisnuta je na naslovnici: 'Uvjeren sam da Poglavnik sad s nevinom dječicom gleda Boga licem u lice!', a u podnaslovu samog teksta intervjua (st. 55, 56.) izvučena je ova Lasićeva rečenica: 'Nazvao sam Pavelića velikanom zato što je NDH sto posto ugrađena i u temelje ove države'.

Nije samo Globus pridavao značenje pateru Lasiću i misama zadušnicama za Poglavnika. Redovito su svoj medijski prostor velikodušno ustupali Feral Tribune i Nacional.

- Tako će satirični Feral (6. siječnja '97., st. 16) sasvim ozbiljno upozoriti čitateljstvo da je 'otac Vjekoslav Lasić (u jednoj crkvi) u Zagrebu obogotvorio ustaškog poglavnika Antu Pavelića'. (Feral je preko Glavaša i Daskalovića bio pod snažnim utjecajem jugoslavenskih tajnih službi od prvog do zadnjeg broja. I ne samo jugoslavenskih)

- Nacional kao i Globus za sugovornike bira prvu postavu ekstremne emigracije. To potvrđuje i jedan u nizu intervjua kojeg je 'tih 90-tih' Nacional objavio s Božom Jelićem, osnivačem HSP-a u Širokom Brijegu, dugogodišnjim emigrantom, dopredsjednikom Ujedinjenih Hrvata Njemačke, šefom Nadzorne službe Hrvatskog narodnog odbora za Europu, pripadnikom Vražje divizije i bliskim suradnikom Maksa Luburića.

- Na kreaciji fašizacije i više-manje skrivenih poruka u medijskom prostoru 90-tih potrudio se nekada Nacionalov novinar Željko Rogošić. Njemu i ilustratoru teksta delegirana je zadaća napraviti intervju s Mirjanom Pšeničnik, kćerkom ustaškog poglavnika Pavelića i njegovim zetom dr. Srećkom Pšeničnikom i predstaviti program HOP-a na hrvatskoj političkoj sceni. S nadnaslovom i naslovom intervjua rečeno je gotovo sve: 'Mirjana Pšeničnik, kći ustaškog poglavnika Ante Pavelića i dr. Srećko Pšeničnik njegov zet i predsjednik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) ekskluzivno: Ante Pavelić potpuno uspio'. U podnaslovu teksta stoji jedno od retoričkih pitanja: 'Je li istinita tvrdnja bračnog para Pšeničnik da bez NDH ne bi bilo ni današnje Hrvatske.

Radman, Rogošić, Gojan, HTV i HND

O tjedniku Nacional znano je i to da ga je preko Pukanićevog intimusa Vjekoslava Santrića pokrenuo KOS. O novinaru Rogošiću znamo i to da kratko vrijeme po izboru glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana bio urednik 1. programa HTV-a i da je ugledni član društva s početka ovog teksta. No, zaslugom novinarke Elizabete Gojan - predsjednice Ogranka HND-a pri HRT-u - zatraženo je ponavljanje Natječaja za glavnog urednika HTV-a 1 zbog 'upitne vjerodostojnosti' programa kojeg je vodio i za njega odgovarao Radmanov tast i kum Željko Rogošić. Nemajući kud HND je od glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Radmana tražio da opozove imenovanje Željka Rogošića i raspiše natječaj za glavno uredničko mjesto. Rogošić je nakon skandala s biografijom smijenjen, ali je nadugo zatim i Elizabeta Gojan pred Radmanovim osvetničkim naumom morala odletjeti s HRT-a. Nije dakle bio u pitanju njezino uvrjedljivo komentiranje tijekom inauguracije predsjednice Kitarović kako se htjelo u javnosti interpretirati njezino bacanje na ulicu nego razlozi osobne prirode.

Podlogu ovakvim podmetanjima davali su bez sumnje i neki Udbaški provokatori promovirani kao vodeći političari, prije svih Stjepan Mesić svojim vatrenim govorima u Australiji ali i u Švicarskoj. Tako je ovaj licencirani antifašist 29. ožujka 1992. na tribini HDZ-a Buchsa, o NDH između ostalog rekao da su 'ustaše bili oni koji su željeli hrvatsku državu i da su 'iskoristili šansu koju su im omogućile povijesne okolnosti da ostvare državu' te da 'Hrvati nisu bili fašisti, nego su htjeli svoju državu', dodajući 'a ako je i bilo zločina, to je bio rat u kojemu su ratovali svi protiv svih'.

- I nije se čuditi da se u kontekstu ovakve fašizacije antifašista iz udbaških brloga na Hrvatsku vršio pritisak izvana. Bilo je posve očekivano da se u povodu londonske konferencije o nacističkom blagu u prosincu '97. na udaru Centra Wiesenthal nađe i Hrvatska i njezina mlada diplomacija. Dužnosnik Centra Shimon Samuels je tri mjeseca prije londonske konferencije uputio pismo papi Ivanu Pavlu II tražeći od njega pomoć u rasvjetljavanju okolnosti nestanka '300 tona zlata' kojeg je Pavelić ponio sa sobom i 'povjerio Vatikanu da ga pohrani za bolja vremena'. Priča o ustaškom zlatu je povezana s Krunoslavom Draganovićem, katoličkim svećenikom. Riječ je o zlatu državne banke a ne o zlatu oduzetom Židovima koje je bilo povjereno Ministarstvu unutarnjih poslova. Iako je ta činjenica preko pisanja profesora Jareba bila lako provjerljiva i dobro poznata svima, repovi te priče sežu do današnjih dana. Naime, u potrazi za ustaškim zlatom, koristeći saznanja jugoslavenskih tajnih službi i po njihovom naumu Styriin je novinar Boris Rašeta objavio knjigu o Krunoslavu Draganoviću (Ustaški James Bond).

- Bilo je posve očekivano da i u slučaju Ferdinanda Hammera hrvatska diplomacija pretrpi sličan pritisak. Zanimljivo! Do listopada 1998. godine nacistička prošlost Ferdinanda Hammera nije smetala američkom Uredu za posebne istrage. Te je godine 78-godišnjem etničkom Njemcu i naturaliziranom Amerikancu iz Michigena oduzeto američko državljanstvo jer je Ured došao do dokaza kako je Hammer za vrijeme Drugog svjetskog rata bio čuvar u Auschwitzu i Sachsenhausenu, pa ga je na temelju tih dokaza trebalo deportirati. Gdje? U Hrvatsku - odlučio je sudac Michael Creppy. Zbog čega? Da se na Hammerovom slučaju testira Tuđmanovo pravosuđe na osjetljivost prema fašizmu? Ferdinand Hamer nije bio rođen na prostoru današnje Hrvatske, nego u blizini Srijemske Mirtovice. Nikada nije bio državljaninom republike Hrvatske, pa nije jasno zašto bi ga se trebalo izručiti Hrvatskoj, a ne primjerice Poljskoj?

Tuđmanova je diplomacija odbila zahtjev za Hammerovim izručenjem, ali je zahtjev za izručenje Dinka Šakića prihvatila i potvrdila vjerodostojnost pravne države u njegovom slučaju.

Kakvi su se politički učinci željeli postići psihološko promidžbenim operacijama u Šakićevom slučaju vidljivo je bilo iz pisanja beogradskog tiska.

- Naime, u postupak izručenje Dinka Šakića Hrvatskoj Beograd se uključio na poseban način. U travnju 1998. bivši visoki dužnosnik savezne Udbe, Božidar Spasić u listu Argument otkriva da se 'Šakić krije dvadesetak kilometara od glavnog grada Paragvaja na svom ranču kojeg je nazvao Jasenovac' i napominje kako bi 'izručenje Šakića Hrvatskoj bilo farsa' a ako do njega stvarno i dođe da će 'Jugoslavija uz pomoć židovskog lobija sastaviti posebnu komisiju koja će pratiti suđenje' jer će 'ustaška Tuđmanova tvorevina na sve će načine pred svijetom pokušavati izbjeći da dobije Šakića' te da će ga samo 'formalno optužiti'.

I tako s početka do kraja '90-tih, od Ferala do Nacionala, od Globusa do Bumeranga, od Božića do Spasića, od Jurdane do Rogošića, od Dinka do Nade Šakić, od Rovera do Hammera, od Vatikana do Kaptola!

Fašizacija nakon uspostave tećesječanjske vlasti

No, ni nakon devedesetih u hrvatskom se medijskom prostoru nije ništa bitno promijenilo. S dolaskom trećejanuarske vlasti, problem Haaga je priječio poratni oporavak i obnovu. Optužnicu za ratni zločin u Oluji mediji u Hrvatskoj i izvan nje su vezali za NDH i Jasenovac. Dvanaestorica hrvatskih generala prepoznaju da će se kroz takvu optužnicu srušiti ono što je u Domovinskom ratu stečeno i adresiraju apel novoizabranoj vlasti. Krunski haaški svjedok, tada u ulozi predsjednika države, apel tumači kao pokušaj vojnog puča, smjenjuje generale a vojsku i sigurnosne službe medijsko-obavještajnim operacijama i dekretima mijenja iz temelja.

- Dogodila se 'Riva' ali je ona u medijskom zrcalu prikazana u ustaškoj ikonografiji kao događaj nakon kojega slijedi oružani prevrat. Globus (16. 2. 2001.) na naslovnici objavljuje fotomontažu skupa na splitskoj Rivi na kojoj dominira Poglavnik. Koji se cilj fotomontažom htio postići? Naslovnicom se kao dokazom trebalo uvjeriti da je Riva znak prijeteće ugroze (puča) a da je pravo ime te opasnosti ustaštvo.

- U znaku tako konstruirane opasnosti tjednik Nacional preko Ureda predsjednika ekskluzivno objavljuje državne dokumente najvišeg stupnja tajnosti. U njima su odreda ustaški teroristi HOP-ovci, HRB-ovci, HDP-ovci, itd. No, povod takvoj operaciji bilo je 'Domagojevo pismo' u kojemu se prijeti Mesiću da je 'drugi na popisu 13 osoba za odstrel, dok je presuda nad Milanom Levarom već izvršena'. Pismo je u ime glavnog stana HRB-a Oceania upućeno na Pantovčak, potpisao je 'zapovjednik Domagoj' a završava HDZ-ovim pozdravom "Sve za Hrvatsku — Hrvatsku za ništa!". Poznato, zar ne? I providno. Jer da HRB postoji i da je želio Mesića likvidirati, ne bi ga upozoravao.

Fotomontaže u medijima, prijeteća pisma 'Generala Hoppa' Mesiću, Račanu, Vesni Pusić, podmetnute bombe i eksploziv pod spomenik partizanima na Mirogoju, pod Titov spomenik u Kumrovcu, pred gradskom skupštinom u Zagrebu - sve za vrijeme vlasti Washingtonske šestorice i Kukuriku koalicije, za vrijeme ravnatelja policije Šime Lućina i Ranka Ostojića, a nigdje počinitelja. Nijedan nije otkriven, ali čopor eto zna da iza terorizma stoji HDZ.

Svastika i Jadovno kao logičan slijed

Specijalni rat kojeg su s početkom 90-tih od danas preko medija u Hrvatskoj vodili Ljubiša Beara i sveprisutni Božidar Spasić dobiva svoj logičan nastavak. Iza nas su srpska oružana pobuna, Domovinski rat, reintegracija, Haag, petnaestogodišnja vladavina Mesića i Josipovića, Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a pred nama se pola godine prije parlamentarnih izbora našla i poljudska svastika kao 'izravan proizvod hadezeovske agresivne nacionalističke demagogije' kako u svojoj kolumni piše Srećko Jurdana u Nacionalu (br. 894, od 16. lipnja 2015. g.). Dakle onaj isti Jurdana koji je objavom faksimila telegrama Ujedinjenih Hrvata Kanade pokušao 'ishoditi' optužbu za ustaštvo ili čak zabranu HDZ-a.

U scenarij radikaliziranja političke scene u Hrvatskoj ulopio se i srbijanski ministar Aleksandar Vulin, ranije visokorangirani dužnosnik Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju, i predsjednik Jugoslavenske revolucionarne omladine koji je na Pupovčev je poziv došao u Jadovno i izvrijeđao građane Hrvatske. U scenarij se 'uklopilo' i priopćenje ruskog MVP Lavrova o porastu nacizma u Europi i 'masovnom pokrštavanju Srba u Hrvatskoj' dovodeći ga u svezu s ustaštvom.

Fašizaciju kao predložak (modus operandi) koristile su jugoslavenske obavještajne strukture s početka Domovinskog rata u operacijama 'Labrador' i 'Opera'. Terorističkim akcijama podmetanja eksploziva u potpori su bile psihološko propagandne akcije u medijima kako kako bi se Hrvatsku kompromitiralo pred svijetom kao pronacističku državu. Kako devedesetih tako i danas.

Je li u slučaju svastike na djelu strategija izazivanja krize i dezorijentacije u hrvatskom društvu?

U kontekstu nadolazećih izbora 'svastika' na Poljudu se može razumjeti i kao završni čin niza usklađenih taktičkih operacija kojeg je kao scenarij najavio ideolog Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative (UJDI) prof. Žarko Puhovski. On je prije mjesec i pol dana kazao kako 'SDP može dobiti izbore samo izazivanjem straha i moralne panike' te da je to 'jedini način da SDP ostane na vlasti', jer 'Milanović nema ekonomskih poteza koje bi mogao povući, a koji bi mogli značajnije utjecati na ishod parlamentarnih izbora', pa će se 'bitka za vlast opet svesti na sukob ideologija'.

No, ako se događaj sa 'svastikom' na Poljudu gleda kao operaciju iz domene specijalnog rata onda je po svemu sudeći riječ o uspješno izvedenoj operaciji, istodobno i prozirnoj jer je isplanirana i pokrenuta u prepoznatljivom političkom kontekstu.

Zato je svastika na Poljudu obična provokacija, kao i ona u Jadovnom srbijanskog ministra Vulina. Po motivu su komplementarne (jedna drugu prisnažuje) a po izvedbi različite. Prvu se treba razobličiti, a drugu se moglo spriječiti.

 

Ivan Mihael Ban

Share
0