Tjedan dana nakon što smo na nebu imali prilike vidjeti suze svetog („holy“) Lovre, skoro smo na zemlji posvjedočili suzama grješnog („unholy“) Lovre, bivšeg ministra kojeg ćemo pamtiti po drastičnom nesrazmjeru njegovih riječi i djela kao što su primjerice pozdravljanje s „Hvaljen Isus i Marija“ u odnosu na krađu referendumskih glasova.

No suze mu nisu počele nadirati na oči ni kad je proglasio nevaljalim potpise referendumskih inicijativa, ni kad je dignuo ruku za Istanbulsku konvenciju, ni kad se počelo pisati o njegovu „akceleratoru bračkih čestica“, ni kad je ostao bez ministarske fotelje ili stranačke funkcije; "vjerodostojan" je bio, a i ostao bi da mu USKOK nije počeo češljati nekretnine – tad mu je lice po prvi prestala krasiti samozadovoljna bahatost – i zamijenile su je jad, jal i očaj, ukratko – nesreća, umalo suze.

Neka visi Lovro, ni prvi ni zadnji u nizu premnogih seoskih lukavaca što su se uspinjali stranačkim stubama usađenom ljigavošću, bahatošču i beskrupuloznošću, kao čovjek zapravo potreban svakoj stranci i svakom režimu, koji će u zamjenu za položaj, „ugled“ i moć učiniti štogod treba te odraditi i najprljaviji posao, korisna budala nesvjesna da se žvakaću gumu naposljetku ispljune, što se i dogodilo.

Njegova bi priča bila poučna na toliko razina da nije previše puta ispričana; ovako je samo tragičan leitmotiv hrvatske političke scene, no ujedno i potvrda kontinuiteta unutar samoga HDZ-a, čvrst dokaz da se od Sanaderove ere ništa nije promijenilo. Ljudi poput Lovre Kuščevića pravi su kadar pojedinaca poput Božidara Kalmete i Vladimira Šeksa, a oni pak sprovode zamisli Gregurića, Valentića i ostalih trbuhozboraca duboke države. Čovjek se zapita je li onaj već antologijski pljesak, kojeg je pobrao Davor Ivo Stier na HDZ-ovom Saboru kad je kao najključniji problem istaknuo korupciju, odnosno klijentelizam, bio ironičan ili ciničan?

Ili se ipak radilo o iskrenoj volji i shvaćanju t.zv. običnih HDZ-ovaca, o onima koji nisu dali glas svojoj stranci na europarlamentarnim i time na zapravo nebitnim izborima poručili vrhu stranke da ne podupiru poteze aktualnog stranačkog vodstva, ne samo u vidu koalicije sa sinonimom korupcije i uhljebništva (HNS-om) i Pupovcem, što vidimo da je tek uvertira u otvorenu, veliku, koaliciju sa SDP-om koja „ispod radara“ traje od Sanaderove ere, nego i radikalnim, neutemeljnim i nerazumnim skretanjem HDZ-a ulijevo?

Nakon što je USKOK (napokon) krenuo u akciju te izvršio pretres Kuščevićevih nekretnina, iz HDZ-a se oglasio jedino ministar Horvat šturom izjavom da to šteti ugledu stranke (ma tko bi rekao?!). No, da i nakon Krešimira Macana Plenković i briselski jurišnici imaju na raspolaganju vješte spin-majstore te u "mainstream" medijima ortake (da ne kažemo drugove), pokazalo se na istom slučaju. Doslovno dan nakon predmetnog pretresa, prolomila se javnom scenom "nevjerojatna" vijest da bivši ministar u svojoj vili ima ne samo povijesni hrvatski grb (s prvim bijelim poljem), negonavodno i fotografiju poglavnika Ante Pavelića. I tako je, dame i gospodo, nebitna vijest zamijenila bitnu te je, nazovimo to, svjetonazorska tema u drugi plan gurnula korupcijsku.

Fotografija poglavnika – to je već nešto o čemu se ekspresno oglasio Plenković, ali i Jandroković kao glavni tajnik stranke, za obojicu "nevjerojatno" i "nepojmljivo". S obzirom da su po pitanju USKOK-ove akcije šutjeli, može se pretpostaviti da im je to toliko vjerojatno koliko i pojmljivo. Očito je za vođenje države i upravljanje ministarstvom važnija dekoracija interijera nego osnova sumnje za počinjenje kaznenog djela. I tako će naš "grješni" Lovre put ropotarnice povijesti kao "ustaša" ili u najmanju ruku ustašofil, a ne kao neosuđeni kriminalac.

Slika je to i prilika Plenkovićeva HDZ-a; dok su stranku vodili Karamarko i Brkić, svakodnevno smo slušali priče o "ustašizaciji" Hrvatske demokratske zajednice, a "najkorumpiraniji" je ministar bio Crnoja, koji je zbog barake oštetio državni proračun za 200 kuna te slijedom toga podnio ostavku.

Sad su stvari bitno drukčije – "ustaše" u HDZ-u su "marginalizirani" te državom vlada krasna "antifašistička" idila, šalju se i vijenci na Sutjesku i svi mogu kraduckati kao što se nekad činilo u neprežaljenoj im Jugi. Plavi, crveni, narančasti, zeleni – sve su dugine boje zastupljene u vladajućoj koaliciji i pljačkati ovu zemlju na ove ili one načine može tko god hoće, od ministara do bivših ministara. Zanimljivo je da se s nijednom aferom Milanovićeve vlade (Mrak-Taritaš, Kotromanović, Jakovina, Ostojić, Linić, Vrdoljak...) nije krenulo u raspetljavanje, što bi bilo politički pragmatično s obzirom da je Zoran Milanović kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima.

Očito dok "deca" partizana, narodnih heroja i "privatizacijskih junaka" upravljaju državom pazeći na njezine "antifašističke" i "narodnooslobodilačke" tekovine, te dok odabrani dobivaju svoj dio kolača, istraživačko novinarstvo u Hrvata je kadro pronaći samo pokoju ustašku kapu, prvo bijelo polje ili fotografiju kakvog ustaškog dužnosnika, a kriminal koji se ne uspije prikriti se, eto, brzo zataška i zaboravi. Valja parafrazirati druga Komadinu i kazati: "pojavu prikriti, druga spasiti".

Svatko će se složiti da je štetu koju je Ivo Sanader napravio ugledu stranke izrazito teško popraviti, ako ne i nemoguće, i umjesto da se po preuzimanju stranke pazilo da se ni u ludilu ne ponove slučajevi a la Polančec, Čobanković i sl., Plenković i njegovi su HDZ nanovo pretvorili u "kradeze". Kuščević je, izgleda, tek početak...

 

M. Marušić

Share
0