U medijima Hrvatske, dakle ne u hrvatskim medijima, nastavlja se višedesetljetno pranje mozgova i stvaranje paralelne (para)političke stvarnosti. Da su pristrani, neobjektivni, neprofesionalni, lažljivi, potkupljivi, a povrh svega toga intelektualno (i moralno) potkapacitirani, to je nemalom broju ljudi jasno, no ustrajnošću na lažima i poluistinama, računajući očito na Göbbelsovu maksimu o ponavljanju dok najzad ne postane istinom, očito polažu veliko povjerenje na doktrinu nacističkoga ministra propagande ili glavninu puka smatraju potpunim idiotima. U tom se smislu s pravom govori o „biračkom tijelu“, dakle o nečemu – bez glave.

No, nisu baš svi bez glave, stoga određena bulažnjenja, jer se drukčije takvo medijsko „izvještavanje“ odnosno intervjuiranje pomno probranih „analitičara“ ne može nazvati, nakon nekog vremena počinje biti iritantno, makar ne bio pratitelj ili konzument pojedinog medija. Model rada mainstream, načelno ljevičarskih medija je takav da se organiziraju gostovanja navodnih stručnjaka, a zatim drugi mediji ponavljaju i prenose pa time povećavaju broj naslova tako da se čini da je broj stručnjaka još veći te postaju „glavnostrujaško“ mnijenje.

I tako se to prenosi i prenosi, budući su kvantitativno superiorniji, a i pretraživački algoritmi su „naštimani“ da im idu u korist (Google, Bing, Yahoo!...), budući su „blagoslovljeni“ od (para)političkih entiteta poput „Faktograf.hr“ za kojeg nitko ne zna tko im je dao ovlast da budu „čuvari“ i „promicatelji“ istine. Osim Soroša i sličnih mu „filantropa“ kako im tepaju mediji koje izravno i isključivo financiraju.

Utjelovljenje političko-analitičkog ludila predstavlja gostovanje Ivice Relkovića, na N1 televiziji, koji, bez pretjerivanja, iz tjedna u tjedan promiče potpuno sumanute teze u ionako jugoljevičarsko zagađen medijski, a politički se akteri kojima idu u prilog njegove teze onda, sukladno gore iznesenom obrascu, preuzimaju te nastavljaju prenositi sve dok prosječan medijski konzument ne pomisli da je to istina.

Tvrdnja Ivice Relkovića u emisiji od 30. travnja 2024. da je Zoran Milanović pobijedio na nedavno održanim parlamentarnim izborima zaslužuje, pa i pod cijenu da mu se time pridaje pažnja koju nikako ne bi trebao imati, poseban osvrt. Izuzme li se osam zastupnika nacionalnih manjina, tvrdi Relković, oporba je dobila 82 mandata, a HDZ 61. I tako, razrađujući svoju čudnu logiku, Relković zaključuje da je pobijedio Zoran Milanović s 82 mandata budući je u svojoj protuustavnoj (!) kampanji pozvao da se glasa za sve osim za HDZ.

Prije svega, nije jasno kako je Zoran Milanović, koji nije imao dovoljno osobne hrabrosti pa ni vjere u svoje političko poslanje da dade ostavku na teško oskvrnutu dužnost Predsjednika RH, koji nije bio nositelj niti jedne liste i naposljetku, koji po svojoj ustavnoj ulozi ne smije i ne može, odnosno nije dionik nikakve političke utakmice, a nekmoli parlamentarnih izbora, kako je taj i takav Zoran Milanović pobjednik izbora?

Drugo, dok se ne izglasa povjerenje vladi, ne može biti govora o oporbi. Oporbene stranke, odnosno oporbeni saborski zastupnici jesu oni koji ne sudjeluju u vlasti, odnosno oni koji iz ovih ili onih razloga ne sudjeluju u donošenju zakona, a konkretnije u izglasavanju povjerenja vladi, odnosno donošenju državnoga proračuna.

Govor o „oporbi“ dok se ne izglasa vlada, stubokom je besmislen. Trenutna vlada na čelu s Plenkovićem je samo tehnička vlada s malim ovlastima koja obavlja neodgodive poslove i donosi samo odluke nužne sa funkcioniranje države u cjelini. Dakle, nema vlade pa shodno tomu ni oporbe.

Treće, teško je argumentirati tvrdnju da je prosječan glasač Domovinskog pokreta, Fokusa, Matije Posavca, Republike i drugih, pa čak i jednog Mosta, dao glas tim strankama i time glasao za – Zorana Milanovića?! Ove je izbore obilježila protuustavna logoreja državnoga poglavara; svašta je govorio pa njegov poziv biračima da se glasa za sve osim za HDZ možemo razmatrati samo u okviru kršenja Ustava te eventualnih sankcija.

Otkako su objavljene izlazne ankete 17. travnja u medijski se prostor sustavno plasiraju teze da HDZ nije pobijedio na parlamentarnim izborima. S jedne strane to ne treba čuditi; suvremeni trendovi ionako polaze od protuprirodnih, protubioloških i uopće protusocioloških zakona te se svakodnevno govori o tomu da muško nije muško, da žensko nije žensko, da su djeca kadra upuštati se u spolne odnose, odnosno kadra birati svoj „rod“ (štogod to značilo), da naša suvremena civilizacija počiva na rasizmu, patrijarhatu, ugnjetavanju itd.

Stoga ne čudi da nas uporno uvjeravaju da je broj 61 manji od broja 42, odnosno da je pobijedila koalicija koja je osvojila 42 zastupnička mandata, a ne koalicija koja je osvojila 61 zastupnički mandat. Uzgred, u Kanadi je prošle godine nekakva udruga matematičara ustvrdila da je 2+2=4 netočno te da predstavlja bijeli supremacizam, odnosno rasizam kao takav. Ideja je donekle prihvaćena i u drugim akademskim krugovima Kanade i SAD-a.

Čini se da Ivica Relković i njemu slični podržavaju ovakve progresivne i „woke“ ideje, inače ne bi uvjeravali siroti hrvatski puk uvjeravali da HDZ nije pobijedio na izborima. Hrvatska je uvijek kaskala za zapadom, no sudeći prema ponašanju uredništva N1 i drugih medija, zapadnjačko „woke“ ludilo je Hrvatsku relativno brzo sustiglo i preuzelo.

Laž nikad ne će postati istinom, kao što nikakve konstrukcije ne mogu opovrgnuti aksiome matematike, biologije i drugih znanosti. Za kraj, nije naodmet upustiti se u epidemiološke vode: promotri li se N1 kao H1N1, odmah nam je jasno da se radi o virusu. Šteta što Alemka Markotić nije ušla u Sabor jer će Saboru biti potrebni epidemiolozi radi što skorijega donošenja zakonskoga okvira, odnosno mehanizama da se virusi poput H1N1 i drugih medija odstrane iz javnoga prostora.

Share
0