Kad sam bio mlad, unatrag tridesetak godina, smatrao sam da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio pretvrd, krut i neprilagodljiv, pripisujući to njegovom komunističkom pedigreu, odnosno partijskoj biografiji. Danas, s malo više iskustva, uvjeren sam da je Tuđman bio blag; preblag, popustljiv, gotovo krotak.

Za staroga i iskusnoga čovjeka: višedesetljetnog političara, komunističkog general-majora, hrvatskoga uznika, a najzad i suvremenoga oca domovine; promatrajući s naknadnom pameću ratne, ali i poslijeratne godine, bio je naivan i dobronamjeran, idealist, štono riječ, kojega bismo unatoč činjenici da je predvodio i ostvario osamostaljenje jedne europske zemlje u katastrofalnim uvjetima, mogli nazvati političkim žutokljuncem.

Čemu ovako teške riječi?

Mediji su objavili radosnu vijest (namjerno bez navodnika) da je preminuo Josip Manolić. Na isti je dan, pa skoro i u isti sat, 15. travnja 1941. godine Ante Pavelić stigao u Zagreb, pet dana nakon proglašenja NDH. Simbolike, vidi se iz priloženoga, ima u svemu pa i u smrti. No tiskovine i međumrežni portali nisu smjeli napisati da je preminuo, niti da je umro, nego da je – crk'o.

Međutim, taj i takav je bio koristan u Domovinskom ratu, kao i mnogi njegove profesije. S tog aspekta protivnici lustracije opravdano poentiraju da samostalna Hrvatska ne bi bila moguća bez tih i takvih poput Josipa Manolića. Ali kad taj i takav za vrijeme rata, odnosno trajanja velikosrbijanske okupacije pokuša izvesti državni udar, udarajući onoga koji mu je dao povjerenje i pripustio ga u sam državni vrh, onda stav pobornika lustracije postaje naknadno potvrđen od strane empirije, odnosno povijesti.

U normalnim se državama takvi „podvizi“ kažnjavaju kao i svaka izdaja. Nije baš u kršćanskom duhu, ali funkcionira dulje i učinkovitije od samoga kršćanstva. Tuđman tu i takvu izdaju nije kaznio; vjerovao je u pomirbu do kraja svoga života. Dakle, samo zbog svoje uloge s Mesićem 1994. godine trebao je biti odstranjen, u doslovnom, a kad već ne u doslovnom, onda u prenesenom značenju te riječi, odnosno lustriran.

Umjesto pričanja viceva na račun Manolićeve dobi, mediji su trebali ponavljati i opetovati Manolićeva zlodjela koja je vršio nad hrvatskim narodom desetljećima. Manolić je za vrijeme II. svj. rata bio je naizmjenično na ratištu, u zatvoru i u ilegalnom radu u Zagrebu. Među drugovima je bio poznat pod nadimcima “Abesinac” i “Crni Joža”. Kraj je rata dočekao na dužnosti načelnika OZN-e za Bjelovar.

U šumi Lug kraj Bjelovara OZN-a je pobila 228 zarobljenika s Bleiburga. Šuma Seča u mjestu Budančevica, općina Kloštar Podravski mjesto je masovnog ubojstva krajem 1945. godine. Prema tvrdnjama još živućih svjedoka, šume Seča, Limbuš i Opaka Reka su mjesta masovnih likvidacija, a odgovornost za te zločine se pripisuje upravo Josipu Manoliću. Protiv Manolića je podneseno više kaznenih prijava od strane različitih udruga zbog zločina nakon II. svjetskog rata, te ga je istraživala i policija, ali nijedna istraga nije dobila sudski epilog.

Povjesničar pok. Ivo Banac je, među inima, tvrdio da je Manolić bio “šef svih zatvora i koncentracijskih logora u Hrvatskoj od 1948. do 1963. i glavni tamničar u Hrvatskoj”. Poznato je da je Manolić bio nadležan i za zatvorski tretman kardinala Alojzija Stepinca. Postoje ozbiljne naznake da je upravo Manolić odgovoran za sustavno trovanje Stepinca, od čega je kasnije i preminuo. Ako postoji ijedna svijetla točka u hrvatskom tragičnom 20. stoljeću, onda je to bl. Alojzije Stepinac. Dopustiti osobi koja je izravno ili neizravno povezana sa smrću najvećega sina hrvatskoga naroda da bude makar i blizu bilo kakve javne dužnosti, a kamoli one koje obnašao Manolić, moguće je samo u nakaradnoj i moralno izopačenoj zajednici i društvu kakvo je hrvatsko.

Manolićeva je smrt brzo iskorištena za političko poentiranje, odnosno lešinarenje od strane Steve Mesića koji je odmah izjavio da je „dobar organizator, nije živio od atrakcije, ali je bio jedan faktor bez kojeg HDZ nije mogao biti osnovan.“ Samo političkoj strvini kakva je Mesić može pasti na pamet iskoristiti niti ohlađen Manolićev leš kako bi pokušao utjecati na birače na predstojećim izborima. Onomu tko vjeruje da bez Manolića ne bi bilo HDZ-a ne treba ništa posebno pojašnjavati već ga je najbolje prepustiti samome sebi.

U svakom slučaju, Manolićeva je smrt uslijedila prekasno, a na dugovječnost mu je zasigurno utjecao i strah od Boga, za koga ipak nije mogao s apsolutnom sigurnošću utvrditi da ne postoji, urođenom mu komunizmu i ateizmu usprkos. Zato je i primio sakrament posljednje pomasti, ali uzalud. Neke grijehe oprostiti može samo Bog, a ljudi niti mogu niti trebaju praštati takva zlodjela.

Jesu zlikovci poput Manolića bili potrebni za stvaranje naše države, odnosno je li Tuđman mogao i bez tog i takvog? Možda i jest i možda mu treba priznati zasluge, no te zasluge ga ne ekskulpiraju za bivše grijehe kao niti za one koje je počinili nakon Domovinskog rata. Odvilo se kako se odvilo, no to nikoga ne smije priječiti u iznošenju istine, ma koliko ružna ona bila.

O mrtvima samo istinito; jedino se to može reći o udbaškoj lešini, za čiju je kljastu dušu pripremljen poseban odjel u paklu, negdje na devetom katu tj. u devetom krugu.

 

Share
0