U povodu 3. listopada, obljentice proglašenja blaženim zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog mučenika kardinala Alojzija Stepinca prenosimo svjedočenje, koje je, široj javnosti nepoznato ali prilično uvjerljivo i podacima potkrijepljeno, uredništvu Glasa Koncila osobno dao Zoran Kotnik, umirovljeni djelatnik hrvatske obavještajne službe.

Problemi zbog "Glasa Koncila"

Rođen je u Splitu od oca Josipa Kotnika, doktora elektrotehničkih znanosti i diplomiranog ekonomista i majke Paule, liječnice. Završio je osnovnu i srednju školu i upisao pravni fakultet u Splitu, koji nije završio, a na početku Domovinskoga rata kao hrvatski policajac bio je tri mjeseca zatočen u srpskome zatvoru u Glini. Ukratko iznosi neke podatke iz života roditelja, posebice očeva: »Otac je govorio pet jezika i bio stručnjak za raketnu tehniku, svojedobno je komentirao svemirske letove na jugoslavenskoj televiziji, a majka je s roditeljima, koji su iz Osijeka, bila na križnome putu oko 9 mjeseci. Za vrijeme rata otac je bio u partizanima i kao prevoditelj sudjelovao u pregovorima između generala Milana Baste i engleskih časnika, što je opisao u knjizi 'Svi umiru jednako', objavljenoj u izdanju 'Globusa' 1990. U njoj kao svjedok opisuje brojne poslijeratne događaje izravno optužujući Titovu jugoslavensku vojsku za počinjene masovne zločine nad zarobljenim civilima i vojnicima, što je, vjerojatno, i bio razlog da je bila ubrzo povučena iz prodaje.

On je u II. moslavačkoj brigadi bio obavještajni oficir. Mnogima se još i danas u Hrvatskoj, zasigurno, nimalo ne dopada npr. njegov opis mučenja i bezrazložnog strijeljanja 16-godišnjeg dječaka prezimena Jug s 'crvene Trešnjevke' koji je pobjegao partizanima i bio dodijeljen II. moslavačkoj brigadi. Na njegovim su tabanima štabni kuriri gasili cigarete unatoč tome što je plakao i molio, a strijeljan je kao 'mamina maza' na livadi pored sela Dereza. Šesnaestogodišnji dječak! Jednako tako, pokolj koje su počinile jedinice III. armije mitraljeskom i minobacačkom vatrom nad razoružanom kolonom vojnika kod Slovenjgradeca. Otac u knjizi navodi imena i prezimena egzekutora pripadnika Ozne, naredbe, brojke i još puno 'neugodnih' činjenica za današnje titoističke sljedbenike.

Još jednu činjenicu želim spomenuti jer je bitno odredila i moj život, oboje roditelja bili su vjernici, zbog čega su u ono doba imali problema, pa i nakon 1968. kada je otac skinuo odoru tzv. JNA. Spomenut ću samo jedan primjer, zanimljiv i za vaše glasilo i čitatelje. Nakon što su mu vlasti jedva 'progledale kroz prste' televizijski komentar da su astronauti iz svemirske letjelice čestitali svim ljudima na zemlji Božić, otac je dao intervju za Glas Koncila u br. 11, od 31. svibnja 1970, koji je bio naslovljen: 'Jesu li nas pohodili ljudi iz svemira?', sa zajedničkom slikom njega i astronauta Neila Armstronga, prvoga čovjeka koji je stupio na Mjesec. To je bila 'kap koja je prelila čašu' vlastodršcima, pa nam je čak i pismonoša govorio da je svaki put bio na muci kako ubaciti primjerak Glas Koncila u naš kaslić u vojnoj zgradi u Domagojevoj ulici gdje smo živjeli, a da to nitko ni slučajno ne bi vidio. Naime, otac je kao zahvalu i nagradu od uredništva dobio besplatne brojeve Glasa Koncila sljedećih godinu dana, koje je dobivao poštom. No, u to doba otac više nije bio vojno lice pa je pritiske prilično dobro i hladno podnosio.«

S oznašem u krevet ili u smrt

No, koja je u takvome obiteljskom ozračju bila spona, događaj ili osoba sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem?

»Bio je to moj tetak Rifat Pašić« - govori smireno i odmjereno Kotnik, kako to već i priliči umirovljeniku i bivšem djelatniku tajne službe - »koji je oženio očevu sestru Faniku rođ. Kotnik. On je rođen u Banjoj Luci, a za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata radio je u zloglasnoj Ozni - Odjeljenju za zaštitu naroda, komunističkoj tajnoj policiji koja je počinila brojne zločine. I njegova sestra Supha bila je načelnica banjolučke Ozne. God. 1945. došao je u Zagreb i bio je imenovan zapovjednikom logora 'Kanal', na mjestu današnjeg parkirališta autobusnog kolodvora, u koji su, to je važno javnosti istaknuti jer se godinama prikriva, bili dovedeni ne samo zarobljeni vojnici i civili koji su bježali prema Austriji nego i brojni 'nepodobni' civili iz ulica koje vode na današnji Trg žrtva fašizma, kako bi se u njihove stanove uselili partizanski oficiri i komunistički prvaci.

On je također krivac za brojne zločine za koje nije nikada odgovarao, uostalom kao i svi drugi iz njegove 'branše', o kojima može svjedočiti i nekadašnji domobranski pukovnik Stjepan Brajdić, koji mislim da je još uvijek živ. On mi je osobno pričao da je bio u skupini zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika koji su po Rifatovu odabiru bili ili strijeljani ili pošteđeni. Pukovnik Brajdić je s nekolicinom dobio 12 godina zatvora dok su ostali smaknuti, što znači da je u tim okolnostima moj tetak bio apsolutni gospodar života i smrti. Slušao sam i pripovijedanje zagrebačke gospođe iz Vlaške ulice u Zagrebu, za koju nemam podatak je li još živa, da je Rifat Pašić odgovoran za smrt i nekoliko ženskih osoba koje je ispitivao u Ozni, zgradi nekadašnjega studentskog doma 'Stjepan Radić' na današnjem Trgu žrtava fašizma. One koje nisu pristale leći s njime u krevet dao je jednostavno smaknuti. Kao klasičan primjer straha i trepeta za okolicu imao je i svoje doušnike, od kojih mu je najodaniji bio Slovenac prezimena Pirnat, čijeg se imena nažalost ne sjećam. S njime je i kasnije dulji niz godina prijateljevao. Zanimljivo je da Rifat kao iskusni komunistički karijerist nikada nije ni pokušao zaštiti moje roditelje od svih neugodnosti jer je dobro znao da bi time doveo pod upitnik i vlastitu egzistenciju.«

Silnom mržnjom govorio je o crkvi

»On je, svejedno, često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silno velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberger kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao potpuno drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata, nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. Tako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa. Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali je isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza.

Kada sada s određenog vremenskog odmaka razmišljam o njemu i njegovoj priči o sadašnjem hrvatskom blaženiku, smatram kako u svemu tome ima logičnog slijeda. Nikada nije prežalio svoju Jugoslaviju, pa slijedom toga nikada nije bio za samostalnu hrvatsku državu. Dok sam još radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka, SZUP, odakle sam i otišao u mirovinu, tražio sam da se obavi obavijesni razgovor s tada još živućim Rifatom o okolnostima smrti kardinala Stepinca, no tadanji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Ivan Brzović, koji je bio ravnatelj naše službe od 1997. do 2000, to je bez obrazloženja odbio.«



Tomislav Vuković / Glas Koncila

 

Share
0