Kao što znamo, 14. svibnja 2015. godine, Viši sud u Beogradu, nakon 9 godina razmatranja, donio je odluku, odnosno presudu, kojom se poništava presuda od 15. siječnja 1946. godine, kada je četnički vrhovni vođa Dragoljub Draža Mihailović, ili kako ga beogradski Viši sud naziva, komandant Kraljeve vojske u otadžbini, bio osuđen na smrt strijeljanjem, što je bilo i izvršeno.

   Sudsku odluku je pročitao i obrazložio sudac Aleksandar Trešnjev, naglasivši da sud nije utvrđivao je li Dragoljub Mihailović zločinac ili ne, već isključivo je li imao fer i pravedno suđenje.

   Sudska dvorana je bila dupkom puna, a među nazočnima je bio i takozvani princ Aleksandar Karađorđević, mnogi pristaše Draže Mihailovića - četnici, a svakako i neizbježni četnički vojvoda zločinac Vojislav Šešelj. Na izrečenu presudu prolomio se frenetičan pljesak. Istine radi, ispred zgrade suda bila je i skupina protivnika presude, no njih je policija štitila od oduševljene većine.

   Od predstavnika srbijanske vlasti jedino se licemjerno izjasnio ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivica Dačić, rekavši da je odluka suda sramotna, dok su četnici Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Republike Srbije, i predsjednik države Tomislav Nikolić, četnički vojvoda, zadovoljno šutjeli.

   Srbija je većinski četnička, jer su im već ranije svi četnici ili, kako oni kažu "Ravnogorski pokret i jugoslovenska vojska u otadžbini" već ranije rehabilitirani brojnim zakonima koji se odnose na boračka pitanja, kao što je rekao sudac Trešnjev.

   Iako su stotine četničkih organizacija još u vrijeme prve Jugoslavije najviše stvarane zapadno od Drine, u Bosni i Hercegovini, kao i ondašnjoj Hrvatskoj, o čemu je najviše pisao povjesničar dr. sc. Zdravko Dizdar, kao i o njihovim zločinima nad nedužnim katoličkim i muslimanskim pučanstvom, posebno u svome djelu "Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i BiH 1941-1945", objavljenom u Zagrebu 1999. godine, o čemu je imao sličnu temu i na VIII znanstvenom skupu "Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća" održanom 15. svibnja 2015. godine u Velikom Trgovišću, a za kakve zločine mnogi mi stariji i osobno znamo. Ipak, reakcija vladajućih u Republici Hrvatskoj na rehabilitaciju četničkoga vođe nije bila gotovo nikakva. Za njih to nije strašna uvrjeda hrvatskome narodu, ponovno ubijanje, odnosno klanje nedužnih i nemoćnih žrtava, otvaranje rana potomcima, najteža provokacija i, u krajnjoj liniji, i velika prijetnja Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od strane susjedne države.

   Za predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zorana Milanovića, četnički pokret je bio samo "na strani zla", što znači ne i zlo samo po sebi, a Vesna Pusić, takozvana ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, pita zašto bi uopće uputila prosvjednu notu Republici Srbiji i zašto bi Srbiju ometala pri ulasku u Europsku uniju, kada su oni sami sebi tom odlukom najviše naštetili kod Europske unije. Kao da su četnici klali u Europskoj uniji, a ne po Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, kao i u obrambenom Domovinskom ratu.

   Postupak za rehabilitaciju Draže Mihailovića je pokrenuo njegov unuk, Vojislav Mihailović, uz profesore s Pravnog fakulteta u Beogradu i Udruženje jugoslavenske vojske u otadžbini. Presudom od 14. svibnja 2015. godine su Draži Mihailoviću vraćena građanska prava, obitelji je vraćena imovina, a imaju pravo i na odštetu.

   Dakle, jasno je, četnički vođa Draža Mihailović u Srbiji više nije zločinac, kao ni njegovi četnici.

Što onda reći na sljedeće "Instrukcije"?

   U "Instrukcijama" od 20. prosinca 1941. godine, koje je potpisao, kako se kaže "komandant đeneralštaba đeneral Draža M. Mihailović", u točki 5 piše: "Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskoga življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa". U točki 2 toga dokumenta se kaže: "Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije - Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema - Banata i Bačke".

   Kakav je teror doživljavao hrvatski narod u vrijeme prve Jugoslavije, odnosno od 1918. godine na dalje, poznato je, a o tome je pisao i ljevičar Miroslav Krleža u svome djelu "Deset krvavih godina", a i mnogi drugi. Također, već dva dana prije 10. travnja 1941. godine, tj. uspostave Nezavisne države Hrvatske, započeli su krvavi zločini nad hrvatskim seljacima u Bjelovaru, kada su, 8. travnja 1941. godine, četničke horde odreda "Dušan silni" brutalno ubile deset hrvatskih seljaka, pa sve dalje po Dalmaciji, Lici, Bosni i Hercegovini, sve prema "Instrukcijama" Draže Mihailovića, a i ranijim srpskim planovima iz 19. stoljeća Petra Garašanina i kasnije Stevana Moljevića, savjetnika Draže Mihailovića, te i Memoranduma SANU iz 1986, kao i 2. Memoranduma SANU.

   Primjerice, evo što tijekom Drugoga svjetskog rata javlja đeneralu Draži Mihailoviću četnički komandant Pavle Đurišić, 13. veljače 1943. godine (dokument je pisan na pisaćem stroju, na ćirilici): "Akcija u pljevljanskom, čajničkom i fočanskom srezu protiv muslimana izvršena je". Tu se, između ostalog, piše: "Naši odredi, 7. ovoga meseca, u toku noću već su izbili na reku Drinu, te su borbe zaključno sa tim danom bile uglavnom završene, a zatim je nastalo čišćenje oslobođene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena, tako da ni jedan njihov dom nije ostao čitav". Te nadalje: "Za vreme operacije pristupilo se potpunom uništenju muslimanskoga življa, bez obzira na pol i godine starosti... kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece". Potpisnik je četnički komandant Pavle Đurišić. Ili jedno izvješće načelnika operativnog odsjeka Dražine vrhovne komande Zaharija Ostojića, koje on šalje đeneralu Mihailoviću, gdje između ostaloga piše: "Jučer završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine. Po dosadašnjim podacima, 1.000 do 3.000 muslimana poklanih".

   U rujnu 1942. godine, četnički komandant Bećović šalje novo stravično izvješće Mihailoviću o zločinima po Hercegovini. On kaže: "Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. 17 sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno". (Očito misli na civile Hrvate katolike). Sjećam se još iz djetinjstva da se pričalo o tome četničkom pokolju, zbog čega smo i mi djeca sa majkom odselili u Srijem 1942. godine. U izvješću dalje stoji: "Nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano". Nadalje, za rehabilitaciju "đenerala" Draže Mihailovića je karakteristično i njegovo autentično pismo upućeno talijanskom zapovjedniku za okupiranu Dalmaciju, u kojem mu nudi suradnju za istrebljenje Hrvata, a o čemu piše Ivan Meštrović u svome djelu "Uspomene na političke ljude i događaje", u poglavlju "Stepinac i jedno pismo Draže Mihailovića", na stranicama 334 i 335.

   U pismu, između ostaloga, Draža Mihailović piše: "Došlo je vrijeme za prisnu suradnju, jer su nam ciljevi isti. Vaši da istrijebite Hrvate u Dalmaciji (što su putem četničkoga vojvode, prote Momčila Đujića i činili), a naši da ih istrijebimo u Bosni i Hercegovini". Ovo naprijed rečeno me podsjetilo i na mučeništvo blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u vrijeme druge Jugoslavije i njegovu presudu 1946. godine, kada je izrečena i smrtna presuda Draži Mihailoviću u Beogradu.

   Naime, nakon uspostave samostalne i slobodne, suverene i demokratske Republike Hrvatske, Sabor Republike Hrvatske, 14. veljače 1992. godine donio je Deklaraciju o osudi političkoga procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu (može se naći na internetskim stranicama Narodnih novina), koju je potpisao predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan.

   No, činjenica je da presuda tada, a ni kasnije, nikada nije poništena. Znači, Republika Hrvatska nije našla načina da poništi montiranu i strašnu presudu kardinalu dr. Alojziju Stepincu. Dakle, on, koji je bio simbol dobrote, ljubavi, praštanja i milosrđa prema svim ljudima, neustrašivi borac za pravdu i istinu, i što je svojim životom svjedočio do posljednjega daha, zbog mučeništva prerane smrti, i koji je kao mučenik i svjedok vjere proglašen 3. listopada 1998. godine blaženim od strane pape Ivana Pavla II u svetištu Marija Bistrica, je formalno-pravno gledano još uvijek ratni zločinac, a dokazani ratni zločinac Draža Mihailović je u Srbiji rehabilitiran i vraćena su mu sva građanska prava i imovina, pa čak i odšteta njegovim potomcima.

   Nisam čula da bi Srpska pravoslavna crkva i njezin vrhovni poglavar, patrijarh Irinej, imali nešto protiv te rehabilitacije, nego, dapače, mislim da su zbog toga čina veoma sretni. S druge strane, kao što znamo i kao što su pisali mediji, patrijarh Irinej i Srpska pravoslavna crkva su vrlo ogorčeni najavom iz Vatikana o kanonizaciji blaženoga kardinala dr. Alojzija Stepinca. Očito svim mogućim sredstvima, te tajnim i javnim diplomatskim kanalima čine pritisak na papu Franju da se ta kanonizacija ne dogodi.

   Iako su svi dokumenti o kanonizaciji predani i prihvaćeni od nadležnih tijela pri Svetoj Stolici, kanonizacija se po svemu sudeći odugovlači. Ipak, čvrsto se uzdamo u Boga da On zna pravu istinu, da će biti po Božjoj volji i na tu nakanu se usrdno molimo. Vjerujem da je zbog tih pritisaka sa srpske strane i nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić, u dogovoru sa pomoćnim biskupima i predstavnicima nadbiskupskih institucija, na sastanku 5. svibnja pokrenuo inicijativu da Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu organizira međunarodni znanstveni simpozij o odnosu blaženoga Alojzija Stepinca i Srba u Hrvatskoj, osobito u kontekstu Drugoga svjetskog rata, kako se kaže u Gasu Koncila br. 19, od 10. svibnja 2015. godine, na 3. stranici, pod naslovom "Inicijativa za simpozij o odnosu Stepinca i Srba". Također smatram da bi bilo dobro kada bi Katolička Crkva u Hrvatskoj na sličan način suzbijala srbijanske mitove i laži o ustaškom sabirnom radnom logoru Jasenovcu, te isto pokrenula sličan međunarodni simpozij o toj temi, kada to već ne rade državne institucije Republike Hrvatske.

 

dr. Ružica Ćavar

Share
0