Neoliberalizam manipulira i ljudskom prirodom jer podilazi najnižim porivima i s pomoću njih razara socijalne i civilizacijske strukture / Tranzicija je stanje kolektivne hipnoze / Izborni zakon je korijen svih hrvatskih političkih nevolja / Hrvatska je isporučena na doživotno upravljanje družbi od pet-šest stranačkih oligarha / Abortirani oblik demokracije nije bio u stanju od 1995. do danas razgraditi reziduum partijske države naslijeđen iz komunizma / Zakonodavna vlast već godinama donosi zakone prema direktivama Europske Unije, a ne prema potrebama hrvatskih građana / S ulaskom Hrvatske u EU imat ćemo direktivnu kulturu koja će dolaziti iz mističnog centra moći u Bruxellesu i koja će uništiti kritičnost i kreativnost u javnom životu…/ Mi smo danas u Hrvatskoj, ali i globalno, u akutnoj fazi raspadanja čovjeka i zajednice - tvrdi profesor Ante Čović.

Profesore Čoviću, što je etika?

Najkraće kazano, etika je drevna filozofska disciplina koja ima primarnu zadaću objasniti moralni fenomen s urođenom poteškoćom što se veoma često brka sa svojim predmetom, tj. s moralom samim.

Zašto se brka?

Zato što se ispušta iz vida da etika ne izrađuje moralne standarde kao što ni fizika ne stvara fizikalne zakone nego ih tek utvrđuje. Iz te primarne zadaće etike proizlazi njena socijalnopraktična uloga u sklopu koje se kritički preispituju prevladavajuće forme ponašanja i stanje moralne svijesti u određenoj zajednici i određenom vremenu.

Zašto je vrijeme u kojem živimo sve manje etično?

Rekao bih upravo obrnuto, vrijeme u kojem živimo sve je više etično, a sve manje moralno. Naime, etika stoji u odnosu obrnutog razmjera prema svom predmetu, koji se može izraziti pravilom: što je manje morala u nekom društvu, to je više etike. Pritom ne mislim samo na filozofsko-etičku refleksiju nego i na nestručne etičke rasprave i kolokvijalna etička zapomaganja. Otprilike kao u ekonomiji: što je dublja ekonomska kriza, to je više ekonomije. Utoliko povećani interes za etiku i proširenost etičkih razmišljanja upućuje na produbljenost moralne krize kako u užem okviru hrvatskog društva tako i šire.

Pa tko je proizvođač moralne krize ?

Izrazom proizvođač pitanju ste dali pravi smjer. Upravo u tom pravcu treba tražiti korijene moralne krize. U prvom redu moralna kriza nikada nije izolirana kriza koja bi se mogla izolirano rješavati. Moralno djelovanje nikad nije samo moralno djelovanje nego tek vrijednosni aspekt djelovanja koje uvijek ima neki drugi sadržaj. Ključna je riječ proizvodnja i to kao univerzalna kategorija.

Otkud je proizvodnja postala univerzalna kategorija i toliko važna?

Otud što čovjek uspostavlja sama sebe i sve oblike i razine kolektivne egzistencije upravo proizvodnjom, koja se uvijek odvija prema nekoj ideji ili projektu. Zato propadanje čovjeka, društva i uopće svih oblika zajedništva počinje od propadanja ideje i urušavanja horizonta u kojem su moguće projekcije smisla. Mi smo danas u Hrvatskoj, ali i globalno, u akutnoj fazi raspadanja čovjeka i zajednice.

Zašto?

Zato što se sustavno razara autonomni smisao ljudskog postojanja. Našim individualnim i kolektivnim egzistencijama izvana se agresivno nameću tuđi interesi i svrhe. Moralna kriza nije uzrok takva općeg stanja nego tek njen vrijednosni aspekt i popratna pojava. Moralnu krizu, dakle, proizvodi porobljeni pojedinac i otuđeno društvo koji se nisu u stanju autonomno odrediti i samoproizvesti vlastitu egzistenciju.

Zašto baš sve svodite na proizvodnju?

Proizvodnja nedvojbeno pripada ekonomskom rječniku, ali nije to isključivo pa čak ni prvenstveno ekonomska kategorija. Ne smije se davati prednost ekonomskoj proizvodnji pred drugim vidovima proizvodnje, kao što je to činio dijalektički materijalizam u svojoj shemi baze i nadgradnje, jer je to teorijski neodrživo i praktično pogubno. Zašto bi bilo važnije proizvesti vijak nego sonet? Procesi marginaliziranja proizvodnje kao izvorne kategorije ljudskog postojanja podjednako su vidljivi i na ekonomskom planu. Proizvodnja bi u ekonomiji trebala biti ishodišna kategorija, a pitanje je ima li za nju u suvremenoj ekonomiji uopće mjesta.

Zašto ne bi bilo?

Zbog toga što su na prvo mjesto stupile kategorije financija, trgovine i marketinga. Naravno da se proizvodnja podrazumijeva, ali je ona prevlašću bankarskih, trgovinskih i marketinških institucija i nametanjem njihovih, redovito nemoralnih svrha izgubila svoj izvorni smisao i postala nevažnom.

Je li obezvrjeđivanje proizvodnje hrvatska ili globalna pojava?

I jedno i drugo. Samo što je ta pojava, uostalom kao i mnoge druge, u hrvatskom aranžmanu dovedena do karikaturalnih razmjera.

Što to konkretno znači?

To konkretno znači da je u hrvatskom slučaju obezvrjeđivanje proizvodnje preraslo u plansko uništavanje. A sve je počelo nakaradnom političkom idejom privatizacije koja je imala prikriveni cilj proizvodnju pretvoriti u nekretninu, dakle u čisti oblik financijsko-trgovačke transakcije. Bio je to prijelaz iz proizvodnog društva - koje asocira na zaprljano radništvo, prašinu i buku strojeva - u poslovnu idilu bijelih ovratnika iz jeftinih američkih filmova. Nadasve je zanimljiv doprinos jezične politike učvršćivanju neproizvodnog mentaliteta u hrvatskom društvu. Najednom je iz uporabe bestraga nestala riječ privreda kao tobože nedovoljno hrvatska, a uvedena je riječ gospodarstvo, koja se čak i rimuje s riječju hrvatstvo. No pravi razlog te jezične transakcije leži negdje drugdje – u semantičkoj razlici privređivanja i gospodarenja. Dok privređivanje upućuje na proizvodnju, gospodarenje upućuje na mešetarenje. Zato mislim da bi ekonomski oporavak u Hrvatskoj trebao početi s leksičkom terapijom…

Vi se šalite?

Ne, samo govorim o našoj stvarnosti pa Vam to tako izgleda. Gospodarstvo shvaćeno kao mešetarstvo nije, naime, samo izraz devijacije u društvenom mentalitetu nego i opis naše ekonomske stvarnosti. Zato smatram da bi među hrvatskim političarima i tzv. gospodarstvenicima trebalo formirati leksičke terapijske zajednice u kojima bi se postupno odvikavali od riječi gospodarstvo i privikavali na etimologijsku poruku riječi privreda.

Ne slijedi li naše gospodarstvo globalno gospodarstvo?

Naročito u lošim trendovima. Na globalnom planu odvija se, dalekosežno gledano, pogibeljan proces u kojem se materijalna proizvodnja u potpunosti odvaja od svog socijalnog i kulturnog konteksta. Naime, u svakom šarafu koji proizvede njemačka industrija ugrađen je djelić Goetheova Fausta i Kantove Kritike praktičkog uma. Kao što je Sumamed osim kemijskih sastojaka svijetom pronosio i nematerijalne primjese hrvatske pameti, kulture i ukupne društvene strukture u kojoj je nastao. Tih duhovnih primjesa više nema i ne mogu se pojaviti u generičkim lijekovima koje proizvodi Pliva-Barr. Ali to donosi veći profit. Proizvodi imaju svoju socijalnu, kulturnu i duhovnu dimenziju i ne smiju se mjeriti samo profitom koji nekome mogu donijeti. Kada se, primjerice, proizvodnja njemačkog šarafa radi tzv. maksimalizacije profita premjesti u favele Latinske Amerike ili istočnjačke proizvodne konclogore, onda će taj šaraf na police hrvatskih šoping-centara doći kao proizvod u koji je ugrađeno toliko prevare, nemorala i ljudske patnje da bi ga prije uporabe trebalo nositi na egzorcistički tretman. Da i ne otvaramo delikatnu temu proizvodnje hrane. Pretvaranje proizvodnog procesa u robu na neslobodnom svjetskom tržištu, koje determiniraju moćne bankarske i trgovinske asocijacije, dugoročno će dovesti do urušavanja socijalnih i kulturnih okvira koji su izgrađivani stoljećima i koji su omogućavali ne samo smislenu egzistenciju proizvođača nego u konačnici i specifičnu kvalitetu samog proizvoda. Globalna ekonomska kretanja povezali ste s nemoralom.

Znači li to da nam može pomoći etika ili je to možda bioetika o kojoj se danas sve više govori?

Globalne opasnosti koje su zaprijetile čovječanstvu dovele su i do radikalne preobrazbe duhovnog područja etike, do razvijanja novih tipova etike i zamašnih etičkih projekata. Bioetika je nedvojbeno najvažnija etička inovacija, koja se povezuje s imenom američkog biokemičara Van Rensselaer Pottera i dvije njegove utjecajne knjige: Bioetika: most prema budućnosti (1971) i Globalna bioetika: zasnivanje na Leopoldovu nasljeđu (1988). Kao upečatljivi znak vremena bioetika je obilježila nastupanje nove epohe u povijesti svijeta. Uz bioetiku razvijani su i drugi veliki etički projekti od globalne važnosti, među kojima posebnu pozornost treba obratiti na projekt svjetski ethos Hansa Künga te na projekt integrativna gospodarska etika Petera Ulricha. Etički preporod čovječanstva, koji je počeo nastankom bioetike, kulminirao je u samo završnici prošlog stoljeća, kada su objavljeni rezultati tih projekata: u Njemačkoj izlazi kapitalno djelo Hansa Künga Svjetski ethos za svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo (1997) gotovo istodobno kada u Švicarskoj Peter Ulrich objavljuje kompendij svog projekta pod istoimenim naslovom Integrativna gospodarska etika (1997). Nije li to bio poticaj da se negdje u to vrijeme na otoku Cresu organizira bioetički skup

Izazovi bioetike?

Taj skup, koji je održan 1998. godine u sklopu manifestacije "Dani Frane Petrića", svakako ulazi u svjetske tokove stvaranja nove etičke kulture. Na njemu su položeni temeljci za inovativni koncept integrativne bioetike, koji će se u idućem desetljeću razvijati i institucionalizirati u sklopu široko razgranata međunarodnog projekta. Može se općenito reći da se u posljednjih nekoliko desetljeća odvijao najznatniji metodološki obrat i razvojni pomak u povijesti etičkog mišljenja. Ali može se, isto tako, zaključiti kako se taj etički procvat zbio u izravnoj svezi i interakciji s najdubljom orijentacijskom krizom u povijesti čovječanstva.

Što je ili tko je proizveo tu orijentacijsku krizu?

Na prvom mjestu to je neviđeni znanstveno-tehnički napredak, koji je s najnovijim dostignućima doveo u opasnost opstanak čovjeka i života na Planetu. Drugi je čimbenik neoliberalni totalitarizam, koji nastupa s neskrivenim imperijalnim pretenzijama globalnog niveliranja razlika i konačnog zatiranja svih institucija javnog i općeg dobra. Tako se suvremeni svijet pretvorio u poprište manihejske borbe između Profita i Smisla.

Nije li blasfemično povezati neoliberalizam s totalitarizmom?

Totalitarizam je po definiciji političko-patološki sustav koji nastoji ovladati čovjekom u cijelosti, njegovom individualnom, socijalnom i duhovnom egzistencijom. Prema sredstvima kojima se to postiže možemo razlikovati represivni i manipulacijski totalitarizam. Ostalo zaključite sami.

Mislite da je i neoliberalizam takav?

Bez daljega. On manipulira čak i s ljudskom prirodom jer podilazi najnižim porivima i pomoću njih razara socijalne i civilizacijske strukture. No vratimo se u tranzicijskoj Hrvatskoj. Svi ili većina osjećamo da ne valja tzv. tranzicijski život koji živimo.

Zašto tako osjećamo?

Takvi osjećaji vjerno izražavaju stanje u kojem se nalazimo, ali oni ne mogu nadomjestiti kritičke analize i objašnjenja, koja su nažalost izostala. Ideologem tranzicija i uveden je zato da objekti tranzicijskih procesa ne bi mogli dokučiti smjer kretanja i objasniti što se s njima zapravo zbiva. Drugim riječima, tranzicija je stanje kolektivne hipnoze u koje smo dovedeni kako bismo podlegli hipnotičkoj sugestiji da se krećemo u dobrom smjeru i prema ciljevima za koji se isplati žrtvovati.

Hoćete reći da tako nije bilo u stvarnosti?

U stvarnosti mi smo se samo kovitlali u sve zamršenijoj spirali društvenog, političkog i idejnog kaosa. Svi su izgledi da je već nastupio stadij iznemoglosti, kada se više nismo u stanju učinkovito zaštititi, premda smo u punoj socijalnoj širini postali svjesni razmjera velike povijesne prevare koja se odvijala pod kodnim imenom tranzicija.
Tranzicija je trebala dovesti do demokracije društva, slobode, suvereniteta, a svega toga nedostaje.

Zašto nedostaje?

Tranzicijski je saldo porazan. Ništa od navedenog nemamo. Ni pravu demokraciju, ni pravu slobodu, ni suverenu državu. Tome treba dodati – ni slobodno tržište. Imamo doduše traljavo izvedene surogate. Paradoksalno je primjerice da je tržište u Hrvatskoj bilo slobodnije u završnoj etapi samoupravnog socijalizma nego danas.

Zar je to moguće?

Čini se da jest. Sloboda tržišta mjeri se, naime, nezavisnošću privrednih kretanja i tržišnih odnosa od centara političke moći. A danas je u Hrvatskoj uspješno poduzetništvo postalo sinonimom za spetljanost s politikom. Privrednici koji se, unatoč fiskalnom i parafiskalnom zulumu, a nerijetko i političarskom reketu, uspijevaju održati bez oslonca na politiku zaslužuju najviša priznanja. Takvi bi vjerojatno opstali i na Sjevernom polu. Dakle umjesto tržišne ekonomije dobili smo, da upotrijebim jedan dojmljivi njemački izraz, rođačko gospodarstvo (Vetternwirtschaft) u kojem je dio rođaka obavezno raspoređen na političkim funkcijama. Ipak ne možete poreći demokratske institucije i višestranačje, slobodne izbore i sl.

Zar to nije prava demokracija?

Ne bih želio reći da višestranačje i održavanje takozvanih slobodnih izbora nisu važna demokratska postignuća ...

Zašto "takozvanih"… ?

Zato što se izbori u kojima je izborna procedura slobodna, ali izborni sadržaj proizvoljan, ne mogu označiti kao stvarno slobodni izbori. Izborni sadržaj, a ne tek izborna procedura, određuje dimenzije ukupnog prostora političke slobode u nekoj državi. Mi u Hrvatskoj na takozvanim slobodnim izborima stalno iznova biramo između lažnih alternativa u nevažnim političkim pitanjima, a da pritom uopće ne biramo osobe koje bi nas zastupale. To je neka vrsta obredne demokracije. Kao što dobri vjernici nedjeljom redovito idu na misu, tako i vjernici hrvatske demokracije jednom u četiri godine skrušeno iziđu na izbore kako bi - ostanimo pri sakralnoj retorici - do idućih izbora nastavili psovati izabranu vlast.

Zar to nije regulirano Izbornim zakonom?

Problem i jest Izborni zakon. On je korijen svih hrvatskih političkih nevolja, uzrok svih uzroka. Upravo je nevjerojatno kako rijetko političke analize naših političkih i društvenih nedaća dopiru do njihova krajnjeg uzroka. A čak se i razina ljubaznosti državnih činovnika može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s rješenjima iz izbornog zakonodavstva. U državi gdje je izbornim zakonom uspostavljen odnos odgovornosti zastupnika prema biraču zacijelo se može očekivati veće uvažavanje građanina za šalterom nego u nas.

U nas tako nije?

U nas se izbornim zakonodavstvom uporno ne želi uspostaviti bilo kakva osim obredne povezanosti birača i biranog zastupnika. Niti hrvatski građanin može znati za koga je glasovao niti saborski zastupnik može znati tko ga je izabrao. Jedino što izvjesno zna jest činjenica da ga je stranački šef stavio na izbornu listu, da svoj izbor ima njemu zahvaliti i da samo njemu treba biti odgovoran. Time je Hrvatska isporučena na milost i nemilost i na doživotno upravljanje družbi stranačkih oligarha, koji nemaju ni najmanjeg motiva da na izborne liste umjesto poslušnih figura stavljaju sposobne i samostalne osobe. Kad te njihove poslušne figure jednom dođu do svog komadića vlasti, one će po istom načelu na niže rangirane pozicije postavljati još poslušnije figure. Taj se niz političkih babuški nastavlja sve do najsitnije figure za šalterom, koja opet nema nijednog razloga da prema građaninu iskaže ljubaznost i poštovanje. Naprotiv.

Zašto se takvi izborni zakoni ne promijene i ne poboljšaju?

Oni bi se mogli promijeniti samo voljom političkih oligarha, a oni to ne žele. Zašto bi, uostalom, oni žrtvovali svoju nedodirljivost i gotovo nadnaravnu poziciju i vratili vlast narodu? Mi imamo demokraciju koja je samo za jednokratnu uporabu.

A država? Kakva je povezanost demokracije i države?

Izgleda da je i država stvarana samo za jednokratnu uporabu i to s veoma kratkim rokom trajanja od dvadesetak godina. Naime, između jednokratnosti hrvatske demokracije i kratkoročnosti hrvatske države postoji uzročno-posljedična povezanost. Ideja da najprije treba izgraditi i obraniti državu, a tek onda izgrađivati i učvršćivati demokratske institucije imala je tragične i nepopravljive posljedice kako za državu tako i za demokraciju. I jedna i druga strana tog nedosegnutog spoja ostale su u trajnom rohbau-stadiju. Ali ne samo to. Čim je za državu prošla opasnost od vanjskog neprijatelja, ukupni se državni aparat s policijskim i vojnim sredstvima, izuzev artiljerije, usmjerio protiv unutrašnjeg neprijatelja u liku slabašnog organizma demokratske infrastrukture.

Na što mislite?

Prisjetimo se kako su se ne samo policijske nego i vojne obavještajne službe intenzivno bavile opozicijskim strankama i njihovim čelnicima. Prisjetimo se opozicijske situacije u Zagrebu. Prisjetimo se nacionalne sramote da se oduševljenje zbog konačnog oslobođenja zemlje iskazivalo javnim ritualima prelaženja iz opozicijskih stranaka u vladajuću stranku. Taj abortirani oblik demokracije nije bio u stanju od 1995. do danas razgraditi reziduum partijske države naslijeđen iz komunističkih vremena.

Gdje sve vidite parastrukturu? Možete li je preciznije odrediti?

Parastruktura je skraćeni naziv za paralelnu strukturu državne moći. Formira se kao neformalni centar moći iza kulisa i unutar mreže službenih državnih tijela i institucija. Poput karcinoma može se ugnijezditi u bilo kojoj točki državnog organizma iz koje onda kapilarno crpi političku moć i koncentrira materijalna sredstva.

Je li parastruktura isto što i mafija?

Nije. Mafija se razvija u društvu i korumpira tek dijelove državnog aparata, dok parastruktura treba državu jer se razvija isključivo u državnom tkivu, odakle korumpira dijelove društva. Zapravo proces izgrađivanja parastrukture isto je što i proces razgrađivanja države kojim se ona podvaja na javnu i zakulisnu državu. Taj je fenomen stručno nazvan pašalićizam prema prezimenu osobe koja je dala pionirski i neprocjenjiv doprinos u razgradnji i podvajanju hrvatske države i to kada je bilo najteže, u trenucima njezina stvaranja.

Može li podvojena država uopće funkcionirati?

Podvojena država zapravo je bolesna država, a bolesna je država slaba ne samo prema unutra nego i prema vani. Ona štoviše cijelo društvo čini bolesnim, jer generira društveni kaos i to ne kao uzgrednu pojavu nego kao namjerni učinak graditeljâ parastrukture. Društveni je kaos naime onaj nužni medij bez kojeg parastrukturna tvorba ne bi iz državnog organizma mogla isisavati hranjive sastojke političke i financijske moći.

Ako je parastruktura bolest hrvatske države, onda valjda postoji lijek?

Pa lijek je već propisan. Treba uspostaviti relaciju odgovornosti između zastupnika i građanina koji ga bira. Iz tog ishodišnog punkta linija odgovornosti prema građanima grana se i prožima cijeli državni organizam. I djeluje veoma ljekovito. Drugim riječima, građanima treba omogućiti da u izbornim okruzima biraju između konkretnih osoba, a ne, kao što je sada slučaj, da se moraju opredjeljivati unutar zadanog vrtuljka stranačkih čelnika. U tehničkom je pogledu takav izborni sustav jednostavno napraviti, ali je, iz razloga koji smo već naveli, gotovo nemoguće pokrenuti vladajuću političku volju da se odluči na taj samoubilački korak.

Zašto samoubilački?

Zato što bi time pripadnici naše političke kaste izgubili monopolističku poziciju vlasti. Ako ih na taj korak nije uspio potaknuti čak ni općenacionalni šok, koji je nastao nakon otkrića versajske raskoši "Sanaderove paralelne države", kako je najnovija verzija parastrukture doslovce nazivana u medijima, onda doista imamo razloga za politički očaj. Teško je povjerovati da nisu uspjeli dokučiti uzročno-posljedičnu vezu između Izbornog zakona i Sanaderove palače paralelne moći, u kojoj su nove i novije tajne odaje otkrivane mjesecima, čime je znatno produženo raspoloživo vrijeme za izvlačenje ispravnog zaključka.

S obzirom na sve, zar mislite da bi se svi naši problemi mogli riješiti promjenom nekoliko paragrafa Izbornog zakona?

Naravno da spomenuta promjena Izbornog zakona ne bi riješila sve naše probleme, ali ona stoji na početku rješavanja svih naših problema u društveno-političkoj domeni. Izborni bi zakon na prvom mjestu trebao omogućiti izravno biranje zastupnika s imenom i prezimenom, dakle bez mutnih stranačkih posredovanja. Ali nije to sve. Naše je izborno zakonodavstvo rađeno, dorađivano i prerađivano uvijek prema mjeri unaprijed zadanog izbornog rezultata, a trebalo ga je usmjeravati prema jedino ispravnom cilju da oblikuje i izrazi opću volju građana. Samo u takvu izbornom sustavu moguće je uspostaviti legitimnu vlast.

Imamo li na koncu uopće suverenu državu?

Ako je u demokratskoj državi jedini suveren narod, onda država s nelegitimnom vlašću ne može u bitnome smislu biti suverena. No ako ostavimo po strani pitanje legitimnosti državnih tijela i postavimo pitanje u blažem obliku je li hrvatska država samostalna, dolazimo do poraznih činjenica.

A to znači?

Država više nema ingerencija nad vitalnim područjima društvenog života kao što su bankarstvo, energetika i telekomunikacije. O tome u svom interesu brinu stranci. Čak je i vojna samostalnost žrtvovana u proceduralnom postupku obične saborske većine. I konačno, zakonodavna vlast već godinama donosi zakone prema direktivama iz Europske unije, a ne prema potrebama hrvatskih građana. Svi ti naručeni zakoni imaju odredbe za koje se navodi da će stupiti na snagu "kad Hrvatska uđe u EU". Uostalom, mislim da je veznik kad u tom kontekstu protuustavan. Zašto barem nije napisano ako?

Vjerujete li u EU?

Ne vjerujem. Ali pitanje Vam je zanimljivo. Ono razotkriva pravu istinu da se kod nas odnos prema EU tretira upravo kao vjersko pitanje. Ulazak u EU dobio je tako konotacije ulaska u raj. Zato se oni koji ne žele ući u raj percipiraju kao prokletnici koji su se svjesno opredijelili za zlo. Sam dan ulaska divinizira se kao sretni trenutak u kojem prestaju sve naše ovozemaljske patnje i počinje blažen život među zvjezdicama. Zato već godinama svatko tko ima što reći o tom svetom Danu ima zajamčenu poziciju prve vijesti u Dnevniku HTV-a. Koliko li je samo Dnevnika započelo viješću kako je tamo neki EU-činovnik bilo kakva ranga "izjavio da bi Hrvatska najvjerojatnije mogla ući u EU najranije tada i tada, a najkasnije tada i tada". A je li to "tada i tada" nešto ranije ili nešto kasnije negoli je bilo kazano u istoj emisiji prošlog tjedna, uvijek se lako moglo prepoznati već prema nebeski ozarenu ili pak smrtno zabrinutu licu spikerice.

Ako sam Vas dobro shvatio, Vi mislite da Hrvatska ne bi trebala ući u EU zbog proceduralnih razloga?

Kao prvo treba naglasiti da se pitanje ulaska Hrvatske u EU sastoji od dva sasvim odvojena i veoma važna pitanja. To su: način ulaska i razlozi ulaska. U Hrvatskoj uopće nama relevantne javne rasprave o tim pitanjima. Umjesto toga uporno se u javnosti nameće demagoško pitanje kada? To lažno pitanje pojelo je sva druga pitanja.

Što je sporno u načinu ulaska?

Sporan je način donošenja odluke o ulasku ili bolje reći način na koji je ta odluka već donesena.

Sigurni ste da je to već odlučeno?

Političku odluku o ulasku Hrvatske u EU već odavno je donijela hrvatska politička kasta. Analizirajte govor naših političara svih fela i vidjet ćete da je ulazak u EU za njih nešto što se podrazumijeva, a ne nešto o čemu bi hrvatski građani tek trebali donijeti odluku. U tome i leži tajna famoznog vremenskog veznika kada. Ustavnu pak odluku o priključivanju Hrvatske EU faktično su donijela 133 zastupnika na sjednici Sabora 16. lipnja 2010., kada je četvrti put izmijenjen Ustav RH , čime je – kako su izvijestili mediji – "omogućen završetak pristupnih pregovora i ulazak Republike Hrvatske u EU". Sabor naime tada nije donosio ustavnu formulaciju prema kojoj bi se jednom u budućnosti moglo odlučivati o ulasku Hrvatske u neku neimenovanu asocijaciju, nego je u zakonskoj formi prejudicirao konkretnu odluku o ulasku Hrvatske u sasvim određenu asocijaciju. Saborski zastupnici i tijela s ponosom su isticali motivaciju da tom promjenom Ustava žele omogućiti siguran ulazak u EU i doskočiti mogućoj sabotaži od strane nepouzdanog naroda. U tome se sastojala čak i pravna argumentacija. Procijenili su da se taj cilj može postići većinom glasova onih birača koji iziđu na referendum. Da im se kojim slučajem učinilo kako je to previsok ili neizvjestan prag oni bi ga, s obzirom na motivaciju i izloženu argumentaciju, očigledno smanjivali sve dok ne bi iščezla i najmanja sumnja u željeni ishod referenduma. Drugim riječima, 133 slučajna saborska zastupnika de facto su već donijela konkretnu odluku o ulasku Hrvatske u EU.

Vi mislite da je to protuustavno?

Zakonodavac ne smije u prikrivenoj formi zakona donositi konkretne odluke koje su u ingerenciji svih građana, nego treba donositi zakone kao formalna pravila u punoj sadržajnoj neutralnosti prema budućoj odluci građana. Zato se zakoni i donose unaprijed i nemaju retroaktivno djelovanje.

Je li to moguće ispraviti omogućavanjem narodu da sam donese odluku o svojoj budućnosti?

Moguće je i to veoma jednostavno. Referendum o ulasku u EU treba raspisati prema odredbama Ustava koje su bile na snazi kada su otpočeli pregovori o priključivanju Hrvatske EU i kada su na toj liniji bile donošene razne preliminarne odluke državnih tijela. Treba naprosto primijeniti pravno načelo da jedan pravni postupak treba dovršiti prema ustavnim i zakonskim odredbama koje su vrijedile kada je on započeo.

Može li se to realno očekivati?

Teško je reći. Kao što je teško predvidjeti neće li kombinacija bunta i rezignacije izvaranog građanstva u danom momentu ipak omesti fiškalski scenarij donošenja sudbonosne odluke umjesto naroda.

Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da većina građana ne podupire ulazak u EU?

To je točno. No, uz tu činjenicu, koja je potvrđena višekratnim istraživanjima, nameću se dva načelna pitanja. Prvo, ako je narod o tom sudbinskom pitanju duboko podijeljen, kako to da su saborski zastupnici gotovo unisoni i zaokupljeni isključivo pitanjem kada. To je matematički dokaz njihove nelegitimnosti, odnosno potvrda da oni uopće nisu u korelaciji s narodom i da ga ne mogu predstavljati. Drugo je pitanje smije li Vlada RH u sklopu tzv. Komunikacijske strategije za ulazak u EU trošiti sredstva ukupnog broja hrvatskih poreznih obveznika na ispiranje mozga euroskeptične polovice tih istih obveznika i na njihovo marketinško privođenje pameti? Unatoč tome pretpostavljam da imate i sadržajne razloge za ili protiv ulaska u EU.

Možete li ih navesti?

Naravno da postoje određeni razlozi koji idu u prilog mogućem ulasku Hrvatske u EU kao što postoje i brojni razlozi koji govore protiv tog eksperimenta. Međutim ključni razlog koji govori protiv ulaska naprosto je nadređenoga, odnosno najvišeg ranga, tako da se ne može niti odmjeravati u usporedbi s posebnim proturazlozima. Riječ je o povijesnom razlogu.

Spominjući taj razlog ne vraćate li nas u prošlost?

Pojam povijesti u ovom kontekstu ne znači historiografiju i samo se dijelom odnosi na prošlost. To je filozofski pojam koji se određuje u razlici prema historiji kao činjeničnom nizu prošlih događaja. Povijest ima svoje uporište u projekciji budućnosti odnosno u kategoriji smisla koja objedinjuje prošlo i buduće.

Kako to primjenjujete na konkretnu dilemu o ulasku Hrvatske u EU?

Dakle, priključivanje Hrvatske EU na planirani način, u postojećim okolnostima i pod već definiranim pristupnim uvjetima može značiti samo jedno – kraj hrvatske povijesti. Drugim riječima, to bi značilo uništavanje smisla ukupne hrvatske prošlosti uključujući i Domovinski rat sa svim žrtvama koje je prouzročio.

Je li država važna za hrvatsku povijest?

Država je institucionalizirani smisao hrvatske povijesti. Ali ne bilo kakva država. Samo suverena i samostalna. Svjestan sam otrcanosti te fraze pa odmah moram precizirati da pod tim mislim isključivo instituciju opće volje naroda koja služi općem dobru i samostalno određuje svoju sudbinu. Dakle, pod tim mislim upravo ono čega u postojećoj hrvatskoj državi uglavnom nema, ali još uvijek postoji mogućnost da se stvori. Ulaskom u EU na opisani način ta će mogućnost zauvijek propasti, pa utoliko planirani ulazak u EU izjednačavam s krajem hrvatske povijesti.

Zašto mislite da bi mogućnosti popravljanja hrvatske države nepovratno propale?

Ideja da bismo suverenu i samostalnu državu mogli napraviti po direktivama koje dolaze izvana u sebi je kontradiktorna. Već smo prema takvim direktivama uspjeli urediti, što će reći predati strancima na upravljanje, bankarski sustav, telekomunikacije, energetiku, najvrednije proizvodne sustave, a sada su na redu vode, sveučilište, znanost itd. Poanta i jest u tome da svoju državu moramo napraviti sami. Ako nam nije uspjelo u prvom pokušaju, ne znači da su izgledi zapečaćeni. Ono što se sad gura u EU nije država u pravom smislu riječi, nego tek državni improvizorij, podvojeni i bolesni subjekt s upitnom poslovnom sposobnošću i bez
važeće legitimacije da raspolaže sudbinom nacije. Da bi hrvatska država mogla definirati svoj odnos sa susjednom konglomeracijom europskih država, mora prvo postati dovršena i konsolidirana država. Tada bi se mogle uzeti u obzir i neke druge mogućnosti …

Koje druge mogućnosti? Na što mislite?

Pa to bi, na primjer, mogao biti model privilegiranog partnerstva koji već sada postoji kao razrađena mogućnost i koji bi Hrvatsku kao zemlju na geografskom rubu Europe doveo u iznimno povoljan privredni položaj.

Ako po planu naših političara Hrvatska za par godina postane članicom EU, što će uslijediti?

Uslijedit će kraj hrvatske povijesti. Kao prvo, nastupit će potpuna debilizacija nacije, koja više ni o čemu važnom neće ni raspravljati ni odlučivati. Namjesnički sloj s pristojnim osobnim primanjima u opustošenom socijalnom pejsažu bespogovorno će izvršavati direktive koje će dolaziti iz mističnog centra moći u Bruxellesu. Razvit će se direktivna kultura koja će uništiti kritičnost i kreativnost u javnom životu…

Direktivna kultura? Toj vrsti oprli smo se i u komunizmu pa...

Taj tip kulture u Hrvatskoj je zapravo već uzeo maha. Možemo ga u javnom ophođenju lako prepoznati po pozivanju na EU, koje se javlja u imperativnom obliku, kada se npr. kaže da "to EU od nas traži", ili pak kao zamjena za argument kada se umjesto argumenta ili razloga za nešto naprosto navede činjenica da je "to tako u EU". Birokratska, direktivna kultura zasniva se na principu pozivanja, dok se naslijeđena, istinska europska kultura zasnivala na principu razloga. U tom smislu može se reći da je EU sa svojom direktivnom kulturom pogubna i za
samu Europu kao duhovni pojam, za ulogu europske kulture u svijetu i u konačnici za svijet sam.

S obzirom na naše iskustvo čini mi se da je to još uvijek premalo za kraj hrvatske povijesti?

Dobro. Onda ću argumentaciju sažeti u retoričko pitanje: zar mislite da bi nedovršena država koja u trenutku ulaženja u EU od atributa suverenosti i samostalnosti praktično ima samo državne insignije i teritorij mogla dugoročno braniti nacionalne interese i osigurati budućnost nacije? Pogotovo što se u doglednom vremenu može predvidjeti i gubitak teritorija u nepovratnoj formi katastarske okupacije, dok populacija ionako izumire ili se iseljava po samoubilačkoj stopi. Na kraju će ostati tek državne insignije koje će dobrostiva Europska komisija smjestiti u raskošni Muzej hrvatske povijesti na Trgu sv. Marka. Možda iz simboličkih razloga u Muzej premjesti i svitak s najduljim etrušćanskim tekstom koji se sada čuva na Zrinjevcu.

Nisu jasna predviđanja s teritorijem. Što mislite pod "katastarskom okupacijom"?

Moram najprije objasniti teorijsku pretpostavku na kojoj se taj pojam temelji.

Pa objasnite je.

Pretpostavka je da posljednjih godina, otkad traju pristupni pregovori s EU, nije došlo do radikalnog moralnog poboljšanja ljudske prirode tako da bi iščezle sve one pojave koje čine konstantu u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda kao što su imperijalni porivi, teritorijalne pretenzije, nametanje interesa, težnje za podvrgavanjem i dominacijom nad drugima i sl. Još manje imamo razloga pretpostaviti da se endemski moralni skok dogodio u neposrednom okružju hrvatske države i to samo pod utjecajem naše žarke želje da brže-bolje uđemo u EU.

Hoćete reći da u hrvatskom okruženju postoje teritorijalne pretenzije?

Bože sačuvaj. Samo hoću kazati da mi je teško povjerovati da su one prestale. Čak da su trenutno i prestale, teško je povjerovati da su zauvijek iskorijenjene. Ako je tomu tako, onda ulaskom u EU pod dogovorenim uvjetima neće više biti ni najmanje prepreke da se sve te pretenzije bližega i daljeg okruženja geodetski precizno namire i zavedu u katastarske knjige. U našoj ksenofilijskoj revnosti mi smo stranim državljanima čak i godinama prije planiranog ulaska u EU omogućili stjecanje nekretnina bez ikakvih ograda. Štoviše, Sanaderov će režim ostati zapamćen po požurnici organima državne uprave da ubrzaju rasprodaju hrvatskih nekretnina strancima.

Vaš scenarij budućnosti nije nimalo optimističan. Ipak, postoji li mogućnost nekog za
nas pozitivnog zaokreta?

Naravno da postoji. To je posebice aktualno u tekućoj godini, koju bih nazvao godinom posljednje hrvatske šanse. Pritom ni najmanje ne mislim na predstojeće parlamentarne izbore. Kurta ili Murta – svejedno je, ali referendum za utjerivanje u EU, to je već nešto drugo.

I što predlažete?

To je izvrsna prilika da se naplate svi dugovi otuđenoj partitokratskoj kasti koja je u mašti već zasjela po briselskim foteljama. Čini se da novija hrvatska povijest pulsira u dvodecenijskomritmu: 1971 – 1991 – 2011. Preduvjet je zaokreta opća mobilizacija nacije kao što je to bio slučaj u prethodnim godinama navedenoga niza.

Zaista mislite da je to moguće?

Naznake takve mobilizacije već se naziru od stanovnika Splita koji čuvaju Marjan, preko zasad izoliranih otoka radničkog bunta kojim se brane proizvodni pogoni, kretanja među braniteljima, brodograditeljima, ribarima, seljacima sve do biskupa koji brane hrvatske vode, urednika časopisa koji brane znanstveno izdavaštvo ili pak studenata i profesora koji brane sveučilište kao javno dobro itd. Moguće je da se sve to u danom momentu slije u
općenacionalni bunt, u neki novi hrvatski maspok. Čak je i krunski svjedok političkih optužnica iz 1971. već zauzeo analognu poziciju pa sada za Ministarstvo znanosti piše i odatle nameće neoliberalni zakon o visokom obrazovanju. Hrvatskoj očigledno treba nova politizacija. Bilo bi bolje da se ona kanalizira prema referendumskoj glasačkoj kutiji nego prema ulici.

Vijenac Broj 443, 24. veljače 2011 str. 4-6