Obveza me vodi na put preko Drniša do Šibenika i nazad. Na radiju ne nailazim na domoljubne pjesme, pa slušam Thompsonove na CD-u. Srsi me prožimaju i suze mi naviru na oči kada postajem svjesna da gotovo u isto vrijeme prolazim krajem, Dalmatinskom zagorom, koju je olujnim zamahom i bljeskom toga petog kolovoškog jutra, prije 18 godina, Hrvatska vojska oslobodila i zagarantirala slobodu mojoj Hrvatskoj.

Razmišljam o toj drevnoj, suncem okupanoj, kamenim genima učvršćenoj i neslomljivoj Zagori.  Razmišljam i o nevjerojatnoj snazi glazbe i pjesama koje su silno doprinijele tom poletu, zaletu, pokretu, snazi. 

Ti su momci tada imali duh, srce i krunicu. 

I pjesmu. 

Onu Thompsonovu. O Anici, o sv. Iliji, o Hrvatskoj. 

I danas, kada tim momcima slamaju upravo taj duh, Marko im ne prestaje pjevati. 

Veliki plan ima Bog s mojom Hrvatskom, pomislih. Jer, kako drugačije objasniti bremeniti tisućljetni hod njenog naroda? 
Iz Oklaja uputih se s djecom u Zvonimirov Knin. Okićena kockicama i trobojnicama, nalazim se s mamom, sestrom, šogorom i nećacima, koji su doputovali iz Njemačke…Moj suprug svira na svečanosti. S priličnom gorčinom promatramo proslavu. Bilo mi je žao što glazbenici iz orkestra na probe i nastupe već treći dan za redom putuju iz Benkovca, jer u Kninu nema mjesta za smjestiti ih?!  Djeca se osvježavaju igrajući se u fontanama. Fotografiranje s braniteljima. Mnogi od njih razgovarajući i pjevajući u obližnjim kafićima prkose službenoj proslavi.

Predah u Oklaju. 

I pokret- put Čavoglava!

Promaših put – 'ženska' orijentacija. Kod Drniša, spremno i susretljivo usmjeravaju nas 'bikeri'. Hvala, momci!
Na cesti brojna vozila, autobusi, pješaci. Trobojnice, šahovnice. Iz auta, kafića, grla isprepliću se Thompsonovi stihovi. 

Vrućina, gužva, radost i red. 

Nudim prijevoz pješacima koji se uspinju prema selu. No, žele hodati. 

Tisuće i tisuće vozila, kao da su prethodno savršeno uvježbani, nalaze svoje mjesto za parkiranje, ne ometajući i ne sprječavajući pritom nikome prolaz. Svaka plaćena parkirna karta prilog je izgradnji nove Crkve hrvatskih mučenika u Čavoglavama.

Djeca opskrbljena vodom, zastavama i majicama hrabro i spretno koračaju po kamenjaru. Pjevaju. Šatori i ljudi koji su došli dan-dva ranije, rasprostrti su posvuda. I svi pjevaju.

DU, ST, OG, ZG, PU, VU, OS, ČK, KT, KŽ, SB, VŽ, RI, ŠI, ZD, KA, DA, BJ…registracijske oznake auta koje putem nabrajamo. Također i iz brojnih gradova susjedne nam Bosne i Hercegovine, Njemačke, Austrije, Francuske, Danske, Švedske, Švicarske, Amerike…

Čavoglave. 

Stotinjak kućica i koji stanovnik više čine ovo malo selo podno Svilaje i iznad Petrovoga polja. 

Okićene zastavama. Stotine zastava - posvuda.

Rijeke ljudi slijevaju se prema Crkvi hrvatskih mučenika i oko Thompsonove kuće. Iščekuju dolazak više od tisuću'bikera'.

Nevjerojatna gužva i nevjerojatan red.

Susrećem draga i poznata lica. Pomolih se hrvatskim mučenicima u crkvi, te potom upijah bogatstvo baštine, istkane u prekrasnim narodnim nošnjama, ispjevane ojkalicom i glazbalima, isplesane kolom, čuvane i očuvane od zaborava i brojnim nedaćama usprkos, uzdignute na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine. Često mi se čini da joj se svijet više divi, nego mi sami…U neposrednoj blizini, raspjevana mladost. Isprepleću se zvukovi ojkalice s domoljubnim pjesmama i usklicima s obližnjeg nogometnog turnira: svi u iščekivanju vrhunca proslave  -  Thompsonovog koncerta.

Mnoštvo djece nestrpljivo čekaj početak, trčkarajući i igrajući se posvuda.

Prije par godina bijah u Čavoglavama na ovaj pobjednički dan, ali sada požalih što ne ostadosmo na koncertu, neopravdano zabrinuti da su mi djeca premala za takvu gužvu…

Sokolov se krik prolomio Petrovim poljem preko Svilaje, zaorio je glas prvog hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana, molitva i vapaj Bogu i Hrvatima diljem svijeta, sa stotinu tisuća k Nebu i Gospi uzdignutih ruku. Potom se onaj isti usklik i poziv „Za dom!“ , poznat iz završnog zbora iz opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana pl. Zajca iz 19. stoljeća, zaorio u 21.stoljeću i iz Markovoga grla, do stotinu tisuća odgovora: „Spremni!“. Bojna Čavoglave i opet je doslovno zatresla drevnu zemlju ubijenog Kralja Dmitra Zvonimira, obgrljenu impresivnim crvenim dimom brojnih 'bengalki'. Pjevati Čavoglave u Čavoglavama, Kralja Dmitra Zvonimira u blizini njegovoga Knina, Gene kamene na kamenu i korijenima bîtka svôga hrvatskog naroda, iznimno je snažan, gotovo potresan osjećaj. Veliki Jakov Gotovac od naroda je Zagore 'uzeo' napjeve koje je potom vrhunski umjetnički oblikovao u „Eri s onoga svijeta“, a sada Marko Perković Thompson, kako sâm svjedoči, i Gotovca i napjeve vraća svome narodu. Duboka je i topla bila posveta Thompsonovom malom-velikom Didi, koji se zasigurno smiješio  i pružao svoje naborane ruke, dok mu je gusti dim u Nebo, preko njegove Svilaje i Petrovog polja  nosio zahvalu unuka i praunuka. U trenutku kad je Marko, podno Svilaje, pjevao prekrasne stihove „Gleda na me planina Svilaja sa očima njegovoga sjaja, kako da mu zahvalim na svemu, ime sinu dao sam po njemu“ osim što su nam se svima zacaklile oči, spontano su roditelji visoko na ramena i u zrak podizali djecu. Prizor trajno urezan u pamćenje.

A onda se Zagorom, preko Hercegovine zaorio Markov vapaj i krik: „Bosnaaaaaa“. Taj je njegov krik bio najsnažniji trenutak i najznačajnija poruka. Poziv Hrvatima rođenim u Bosni da ne propuste skorašnji iznimno bitan popis stanovništva u BIH u listopadu.

Kroz mrkli mrak stidljivo se probijala svjetlost mobitela i upaljača, postepeno obasjavajući sav prostor. Žmarcima prožeti, mnogi su tamo zagrljeni parovi ili pjevanjem voljenoj dragoj 'u mobitel', ali i voljenoj Hrvatskoj, od ganuća plakali: „Hoće li tko pjevati o tebi, kad mene ne bude…“. Jer „ako me voliš draga, ne postoji granica koja dijeli ovaj svijet od onoga… i samo je Ljubav tajna dvaju svjetova“.

„Nema predaje…sokolovi, obranimo snove!“, pozvao je Thompson. Ispred mene, trojica branitelja. Djelovali su pomalo sputano, kao da bi rado zaplesali, zapjevali, ali ne ide… A onda „Lijepa li si“ himna o Himni, Lijepa o Lijepoj našoj. Momci ispred mene, odjednom, kao mladići započeše poskakivali, pjevajući i  mašući zastavom.

Iza mene, nekoliko mojih vršnjaka viče: „Svake je godine sve bolje i sve je više ljudi“. Sestra i šogor (Nijemac), oboje profesionalni glazbenici, zadivljeno su komentirali: „Pa ovo zvuči kao da je sa snimke! A pozornica je veličanstvena!“

Sinčić je zaspao još na prvoj pjesmi, no mama nije odustajala, držala ga je svo vrijeme jednom rukom  na ramenu, a drugom je mahala zastavom, pjevajući i plešući. Drugi sin, maleni nećaci, brojna djeca sjedeći roditeljima na ramenima, neumorno su pjevala.Na trenutak se izgubio jedan mali Siniša. Stotinu tisuća ljudi skandiralo je ime dječačića dok  nije pronađen. Posebno je bio dojmljiv bio buran pljesak namijenjen djeci koja su bila na koncertu.

Nakon Markove zahvale, nebom se nekoliko minuta razlijegala veličanstvena svjetlost vatrometa, koja, kao da  je bojama, blještavilom i zvukom ispričala ratnu priču i pobjedu toga Olujnog dana iz 1995., a na samom kraju, svojim dugim zrakama, kao sokol natkrilila i rukama zagrlila u Čavoglavama zagrljenu hrvatsku Hrvatsku.

Trebalo se sada vratiti do udaljenog automobila. Masa ljudi se pokrenula, iznimno strpljivo, polako i susretljivo prema majkama, dječici, trudnicama i starijima, kojima su se svi izmicali olakšavajući im prolaz. Polako koračajući sa zaspalim djetetom i budno motreći na ostale, promuklo pjevuših  s klapom „Luna“ iz Kožina,  Miroslavom Škorom i Matom Bulićem čiji su glasovi i snažni poznati stihovi odzvanjali u daljini…

Automobili su bili tako uredno parkirani da je svatko u svakom trenutku mogao krenuti i izaći prema cesti. Putem shvatih da su mnogi uistinu dugo pješačili do svojih automobila, motocikala, autobusa. Redari i policija, osim što su održavali red, zacijelo su i uživali u koncertu!

Zapanjujuća je činjenica da je moguće da selo od stotinjak kućica organizira, dočeka, primi i isprati 120 000 ljudi, djece, trudnica i starijih i nekoliko desetaka tisuća vozila, a da pritom nitko nikoga 'krivo ne pogleda' ili ozlijedi.

Svi oni koji iz raznoraznih razloga nisu doživjeli ovaj jedinstveni i veličanstveni ugođaj u Čavoglavama, ispunjen pozitivnim domoljubnim nabojem i zdravom radosti, mogu se u to doći osobno i iz prve ruke uvjeriti svake godine 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja.

Čuh mladića, otprilike šesnaest godina, kako ushićeno govori prijatelju: „Tko ovo nije vidio, ne zna što je život!“

Eva KIRCHMAYER BILIĆ