Branimir Pofuk pljuje u tanjur koji ga othranio
Članak Branimira Pofuka „Katoličko-pravoslavna talibanska jugosfera“ još je jedan članak u nizu onih članaka koji pokušavaju anarhiju učiniti demokracijom, koji uvredu i privlačenje pozornosti žele učiniti umjetnošću, marginalne svjetonazorske skupine žele staviti na pijedestal mjerila civilizacije.
Kako se nadalje navodi u članku - Najvažnija tema u vezi s povlačenjem “spornog” kazališnog plakata nije njegova umjetnička vrijednost nego pitanje: je li ovo još uvijek sekularna država? Isto tako, člankopisac Pofuk navodi: „Srećom, profit i kultura slijede vlastite interese i logiku, a politika ih nastoji slijediti, čas trkom, čas na štakama. Međutim, u posljednjih mjesec dana ukazali su se obrisi još jedne jugosfere, one crkveno-religijske. Kao što su i na drugim područjima suradnje odlučujući upravo odnosi između Hrvatske i Srbije, tako se i na ovom planu odnosi definiraju u prvom redu između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve.“
Branimir Pofuk? Sjemeništarac! Najvjerojatnije bi završio kao i brojna djeca njegove generacije zanatić, pio bi pivo pred Konzumom, a ne kavicu u Komediji, vozio bi kamiončić i pričao „vozačke priče“ kako mu je netko oduzeo prednost, uletio u škare…. Možda bi bio i mesar pa bi pričao kako mu se bik u klaonici oteo dok ga je ubijao… Ili bi bio mehaničar pa bi skrivao tajne koje su mu otkrili veliki umovi o motorima i getribama …
Upravo je Crkva otvorila Branimiru Pofuku pogled u svijet. Naravno, da je tada pokazao svoje stavove, sigurno ga njegovi „bogati“ roditelji ne bi poslali u sjemenište da ga nauči što je wc, što toalet papir, kako se pušta voda u vodokotliću, što znači pranje ruku poslije nužde… Niz drugih kulturnih i odgojnih vrijednosti su ga naučili, a vrlo malo su platili ….
Nije on jedini koji je nezahvalan instituciji koja ga učila pismenosti i kulturi, jer kroz povijest je niz takvih koji su „pljuvali u tanjur iz kojeg su jeli“!
Na primjer, gruzijski revolucionarni marksist Josif Visarionovič Staljin, ili Besarion (Soso) Džugašvili (kasnije je sam dodao Visarionovič imenu oca) i poslije doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.) rođen je 21. prosinca 1878. godine u mjestu Goriju (Tifilska gubernija) kao sin postolara i bivšeg kmeta. Oba roditelja nisu govorila ruski jezik, ali ga je Staljin (što navodno znači - "čovjek od čelika") naučio dok je pohađao višu vjersku školu u rodnom mjestu. I ta škola ga je opismenila, kulturirala, učila ga toleranciji, ali on joj je okrenuo leđa. Morao je biti prvi!
Bez namjere uspoređivanja Branimira Pofuka sa Staljinom, postavlja se pitanje – kako netko može ući u instituciju čija su pravila jasna, zlorabit je i kasnije omalovažavati?
Branimir Pofuk, ukoliko ga roditelji nisu zlostavljali, tj. prisiljavali (ako su to činili onda ih treba prijaviti Mili Jelavić, jer ona će kao aktivna pravobraniteljica sve to riješiti na temelju četvrtog modula Zdravstvenog odgoja) da ide u sjemenište tamo je ako ništa drugo naučio hrvatski književni jezik. Piše tečnim književnim jezikom! Nezgodno je provjeravati je li Barnimir bio branitelj i u kojoj mjeri (premda je mogao biti), jer Matićevi podaci nisu vjerodostojni, provjeravaju se, usklađuju i čekaju skidanja i tužbe. Ali kad Pofuk govori o Jugosferi, raščlanjenje tog pojma treba shvatiti ozbiljno kao i one prethodnike koji su završili vjerske škole. Pofuk u Večernjem listu kaže: „Jedan od najžešćih velikosrpskih nacionalista među vladikama SPC-a u savršenom je suglasju i s biskupom Pozaićem i s teologom Rebićem u tome da je na djelu “globalna antihrišćanska seksualna i kulturna revolucija” koja se ponajprije iskazuje “protivprirodnom, beslovesnom i jalovom raspaljivanju muškog na muško i ženskog na žensko”. Za mitropolita Amfilohija mediji su također “globalni trovači i igrači u širenju totalitarne zaraze”, a crkva posljednji branik pred nemoralom koji za cilj ima uništenje nacije, a nastupa pod krinkom obrazovanja. I u Srbiji i u Crnoj Gori pojedine su građanske udruge na takvu božićnu čestitku odgovorile prijavama i optužbama zbog širenja govora mržnje, a baš kao i u Hrvatskoj, ni tamo se vrh crkvene hijerarhije nije ni ogradio, a kamoli prekorio svoje najgrlatije govornike. Manje-više sve već znate i o povlačenju plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke” u zagrebačkom kazalištu Gavella. Zato vam također neće biti teško uočiti podudarnost sa slučajem koji se u prosincu dogodio u Beogradu, gdje nije povučen plakat, nego čitava predstava. Poznati srpski dramaturg Siniša Kovačević već je doživljavao svašta. Njegovu su predstavu “Sveti Sava” još 1990. u Beogradu neredom ometali i pokušali prekinuti Šešelj i njegov politički i mentalni pomladak. Ali sada mu se prvi put dogodilo da predstava nakon nekoliko pokusa jednostavno iščezne s repertoara. Odlukom Upravnog vijeća Narodnog pozorišta to je učinjeno njegovoj drami “Čudesni”, čija je radnja smještena u pravoslavni manastir. Sudeći prema prosvjednom pismu glumaca Gavelle, čini se da i u Zagrebu ima onih koji ne bi stali na plakatu, nego bi skinuli i predstavu.“
Koji bi bio zaključak ili pitanje u zaključku? Zar jedan bivši sjemeništarac kojeg je Crkva praktički besplatno odgojila i školovala pljuje u tanjur iz kojeg je jeo, poglavito uspoređujući 1990. i svetog Savu s demokracijom 2013? Tko je jedan dan ušao u crkvu znade da je evanđelje isto za sve kršćane, za sve Crkve koje Pofuk želi ispolitizirati, medijski manipulirati, jer tobože, bio je u sjemeništu i školovao se na račun Katoličke Crkve pa sve znade! Ličeji svoje frustracije! Uspoređivati Šešelja s današnjim stanjem u Zagrebu, nije samo uvrjedljivo nego i ponižavajuće svim žrtvama Domovinskog rata, jer cijena hrvatske slobode je krv. Krv nema cijenu, Branimire Pofuk! Nije Hrvatska nastala na plakatima Svetog Save ni nekakvim plakatićima koji žele omalovažiti, poniziti, uvrijediti hrvatsku tradiciju, hrvatsku kulturu, hrvatsku vjeru. Ako se Branimir Pofuk bori protiv institucije u kojoj se u stanovito vrijeme prisilno našao, onda ne treba vrijeđati hrvatske branitelje, poginule, nestale….
M. Žugec
