Mladen Lojkić: Britansko masonstvo u Bleiburškom pokolju i logoru Eboli
Dok se na komemoraciji u Jasenovcu uz „čak“ stotinjak mandatnih gostiju skupio cijeli državni i partijski vrh Republike Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatskog sabora je 14. svibnja ove godine odbilo prijedlog udruge Križni put da Sabor ponovo preuzme pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu. Najjači argument ove odbijenice došao je od esdepeovke Dragice Zgrebec koja je prozborila kako su u Bleiburgu ubijeni i oni koji nisu bili nevini. Ova šokantna i licemjerna izjava ne samo da je u službi nove ideološke podjele hrvatskog naroda u kojoj su jedni stradalnici Drugog svjetskog rata nevine žrtve a drugi su zato likvidirani jer su to i zaslužili, već nas ona vraća u neka davna vremena zlopatničke Titove strahovlade. Ništa neobično ako samo malo zagrebemo u ideološki mentalni sklop partijskih jurišnika oko Josipovića i Milanovića. Oni su se riješili svih „Račanovih“ hrvatskih socijaldemokrata, ostavivši samo najgušći komunistički jugoslavenski talog bioloških i ideoloških slijednika onog vremena.
Mnogi prostodušni hrvatski domoljubi s pravom se pitaju, odakle ovoj partijskoj sviti tolika drskost da takvo što čini? Drskost je i izjava bezumnika Nenada Stazića kako Sabor ne može biti pokrovitelj na manifestacijama gdje se pojavljuju ljudi u ustaškim uniformama. Kojim to uniformama Staziću? Autor ovog teksta je česti sudionik ovog veličanstvenog skupa u Bleiburgu i sa sigurnošću tvrdi da tih odora (ili uniformi kako to Stazić voli reći na srpskom jeziku) zadnjih godina ima samo u „Stazićevoj glavi“. Istina, pojave se, onako kao folkloristi, obično dva do tri vremešna lika u domobranskoj ili ustaškoj odori. Ali ne bih se čak niti iznenadio da su ih ciljano na Bleiburg poslali Stazićevi titoistički provokatori kojima je mila ona druga odora, ona sa đavoljim crvenim pentagramom.
Drskost ovoj partijskoj sviti daje njen mentor London – matica svjetske masonerije gdje naši „mali od palube“ idu redovito po savjete te na i najmanji njen mig pokorno izvršavaju svaku zadaću. London ju čak potiče na potpuno potiskivanje svakog spomena stratišta u Bleiburgu. Zašto? Kao što je poznato da je engleska masonerija preko svojih advocati diaboli, skrojila mape prve i druge Jugoslavije isto tako je poznato da je upravo ona glavni krivac za najveću tragediju u povijesti hrvatskog naroda – pokolj na Bleiburgu i Križnim putovima. „Veliko oko“ uopće se ne osvrće na Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2006. godine br. 1481 o osudi komunizma kao zločinačke ideologije, jer ono je iznad te rezolucije, i želi pomesti krvave tragove sa mjesta zločina nad Hrvatima.
Nije to sve. Otkada su ovi londonski potrkušci na vlasti u Hrvatskoj svake godine austrijske vlasti dobivaju sve više i više apela, zamolbi, čak i zahtjeva od njih da se postrože mjere osiguranja za onih deset tisuća „nesretnika“ koji nazoče dostojanstvenoj manifestaciji na Bleiburgu u znak tužnog sjećanja na spregu Engleza i Titovih egzekutora u likvidaciji hrvatskog naroda., te da im se onemogući ovo te ono…
Stoga treba obratiti pozornost na dijametralno suprotan kriterij engleske politike glede Bleiburškog pokolja i zarobljenih četnika u logoru u Eboliju. Dobiti ćemo još jednu potvrdu dvostoljetne neraskidive sveze britanske i srpske masonerije u kojoj je Srbija ili Jugoslavija, što je u povijesnom kontekstu bilo isto, uvijek bila britanska najpouzdanija „karta za igru“.
Pred kraj rata 1945. godine, izaslanik Draže Mihajlovića, Vladimir Predavac, došao je kod poglavnika dr. Pavelića i predložio mu antikomunistički savez te ga je molio da dozvoli četničkim jedinicama povlačenje preko Nezavisne Države Hrvatske prema zapadu. Hrvatski herostrat Vladimir Predavac iz Dugog Sela cijeli je rat proveo u četnicima, iako su njegovog oca ing. Josipa Predavca kao potpredsjednika HSS-a isti ti četnici, tada u žandarskim odorama, ubili 1933. godine.
Dr. Ante Pavelić odobrio je četničko povlačenje i osigurao im slobodni koridor spasa za Italiju jer je i on sam kanio pobjeći. Napustio je Hrvatsku sa svojom obitelji i najbližim suradnicima 6. svibnja 1945. godine ostavljajući stotine tisuća hrvatskih domoljuba, vojnika i civila kolonama smrti i komunističkom zastrašujućem teroru.
Ovdje uvijek ostaje hipotetsko pitanje! Da su kojim slučajem Pavelić i njegovi suradnici podijelili s hrvatskim narodom sudbinu Bleiburga i preuzeli na sebe svu „odgovornost“, bi li bar malo zatomili neprijateljsku mržnju koju su velikosrpski partizani osjećali prema hrvatskom narodu i da li bi bar djelomično obuzdali krvavi pir komunističkih pobjednika rata prema nezaštićenom narodu? Ovako, bježeći iz Hrvatske možda su još više razbuktali osvetnički bijes ratnih pobjednika.
Krvavi pir dočekao je Hrvate na bleiburškom polju. Hrvatski časnik za vezu židovskog podrijetla Deutsch Maceljski ponudio je 14. svibnja Britancima predaju dviju hrvatskih armija koje su imale sedamnaest divizija s približno 200 000 naoružanih vojnika s kojima je bilo još toliko uplašenih civila.
Prije toga je feldmaršal za Sredozemlje Harold Alexandar dao obećanje predstavniku Svete Stolice, preko kojega je na zamolbu kardinala Stepinca intervenirao papa Pio XII., da će poštedjeti hrvatski narod u bijegu. Međutim, masonski pobjednici rata, Winston Churchill, fedmaršal Alexandar i Harold MacMillan, pogazivši dano obećanje izvršili su najveći zločin u povijesti nad hrvatskim narodom. Hrvati su jednostavno morali umrijeti da bi njihova saveznica, velikosrpska Jugoslavija, mogla živjeti. U bleiburškom dvorcu Thurn-Valsassina Britanci su 15. svibnja prisilili generala Ivu Herenčića da se hrvatski vojnici predaju krvožednim hordama na čelu s njihovim pregovaračem, ličkim Srbinom, komesarom Milanom Bastom.
Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, najbolje nam govori primjer jednog engleskog časnika. Brigadir Scott je u svoj dnevnik 15. svibnja 1945. godine zapisao: „U Bleiburg sam stigao u 12.30 i provozao se okolicom. Činilo se da se nepovezani zvukovi puščane paljbe razliježu u različitim smjerovima, ali mislim da se radilo samo o junačenju tako dragom Jugoslavenima i, na sreću, po pravilu, sasvim bezazlenom.“
Skottovo bezazleno junačenje bilo je apokaliptično klanje na bleiburškom polju koje se nastavilo na Križnim putovima diljem Slovenije, Hrvatske (poglavito su se u logoru u Jasenovcu od 1945.-1947. izvršavale brutalne egzekucije nad kolonom smrti pri čemu je smaknuto na desetke tisuća Hrvata), pa sve do rumunjske granice i Makedonije, ostavljajući stotine masovnih grobišta te između 245 000 i 295 000 usmrćenih.
Jedan od zločinaca, Titov general Kosta Nađ, čija je Treća armija bila odgovorna za sudbinu hrvatskih vojnika i civila koje je britanska vojska predala partizanima, hvalio se u beogradskom tjedniku Reporter 13. siječnja 1985. godine kako je 150 000 protivnika palo u njegove ruke te dodao: „…i da, prirodno na kraju smo ih likvidirali“. O tome je odmah obavijestio Tita, rekao je Nađ, i to je bio zadnje ratno izvješće u Drugom svjetskom ratu.
Dokumenti s pokolja na Bleiburgu koji su sačuvani u londonskim, vašingtonskim i beogradskim arhivima ni danas nisu dostupni javnosti. Grof Nikolaj Tolstoy je 1986. godine, došavši do određenih vjerodostojnih podataka o toj neviđenoj britanskoj obmani i zastrašujućem pokolju, napisao knjigu The Minister and the Masacres (Ministar i pokolji). Za „nagradu“ je u Engleskoj osuđen za klevetu uz plaćanje globe od dva milijuna i petsto tisuća funti, a knjiga je povučena iz prodaje.
Što se dogodilo s četnicima kojima je Pavelić osigurao siguran koridor i koji su se također predali Britancima? Oko 20 000 negdašnjih četnika (koji nisu „kolektivnim brijanjem brade“ prešli u partizane) Britanci su zarobili i niti jednog nisu vratili Titovim partizanima (niti jedan poslije rata nije bio izručen Jugoslaviji, niti se ikome sudilo za ratne zločine), već su ih zadržali u logoru u Eboliju, u Italiji. Iako su četnici (pripadnici Srpske državne garde Milana Nedića, fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića itd.) službeno svrstani kao „neprijateljsko osoblje“, oni su se u britanskim odorama slobodno kretali u logoru te su kasnije bili raspoređeni diljem Italije.
Nakon rata, veći dio njih je zatražio utočište u Velikoj Britaniji, tako da su i službeni britanski podatci iz 1951. godine registrirali 9264 nastanjena muškarca iz Jugoslavije i svega 1992 žene, što jasno dokazuje tko su bili ti novi stanovnici Velike Britanije. Naseljeni četnici u Britaniji osnivaju svoju tiskaru te u izdanjima Iskra Press cijelo poslijeratno vrijeme objavljuju hvalospjeve srpskom četništvu. Britansku vlast to nimalo ne smeta, već sasvim suprotno, biološke nasljednike tih četnika (sada pod engleskim imenima) upravo koriste u svojim „mirovnim misijama“ kao pregovarače, tumače, čak i časnike (Mike Stanley – Miloš Stanković) tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Mladen Lojkić
