Mi ljudi često upadamo u neke pogrešne stavove kad razmišljamo o Bogu. Nije to ni čudno jer Bog je izvan svih naših kategorija, veći od svih naših misli i ne možemo ga točno dočarati. Teolozi su s pravom rekli da mi o Bogu znamo ono što Bog nije, a ne ono što on u svojoj biti jest.

Ipak, puno ćemo si pomoći ako u pomoć prizovemo ono što nam je o Bogu objavljeno, ono što je Bog na neki način sam o sebi rekao, ono što o Bogu vjeruje Crkva u svojem tisućljetnom iskustvu vjere.

Na temelju krštenja događa se u nama čudesna preobrazba. S vjerom prihvaćamo dar posinovljenja. U Isusu i po Isusu u Duhu Svetom i mi smo sinovi i kćeri nebeskog Oca. To nam je objavljeno upravo u onom času kad se Isus krstio na Jordanu i kad se nad njim otvorilo nebo i čuo glas ljubavi kojim ga je nebeski Otac obznanio kao svoga ljubljenog Sina svima koji su tamo bili i svima koji to u evanđeljima čitaju. No, to postaje u isto vrijeme i objava tajne krštenja svakog novog Isusova učenika kroz sve generacije kršćanstva, pa i danas. Zato Boga smijemo Ocem zvati, zato imamo pravo na molitvu Očenaša.

No, ono što je u tom času isto tako bilo vidljivo prepoznato je kao silazak Duha Svetoga. Evanđelje nam govori da je u obliku goluba nad Isusa sišao Duh Sveti. To je u isto vrijeme i objava našega krštenja i dara što ga svaki krštenik prima: pečat Duha Svetoga, dar Duha posinovljenja. Uvijek sam se pitao što to zapravo znači taj pečat Duha Svetoga.

To je sigurno ono što se ne da izbrisati. Kad smo jednom kršteni, zauvijek smo kršteni. Može čovjek zastraniti, može se čak i odreći vjere, može i griješiti, ali ne može izbrisati tu tajnu svoga bića koja je utisnuta u njegove dubine. Bilo bi divno kad ne bismo to zaboravili i kad bismo ponosno nosili taj dar kroz sav život. Međutim, taj pečat, novi karakter, neizbrisivi znak odnosi se i na Boga koji nas na tako definitivan način prihvaća.

I Bog to ne može nikada smetnuti s uma, zaboraviti. A to onda znači da nas Bog uvijek prihvaća i ljubi kao svoju djecu. Mi imamo problema s ljubavlju prema ljudima. Doduše, nemamo u normalnim okolnostima problema da volimo malu djecu jer ona nam nisu ništa nažao učinila. Ali s odraslima nastaju problemi, jer možemo jedni druge povrijediti. Tada i ljubav dolazi u pitanje.

Ono što je opasno, to je da mi tako i Boga sudimo, prema našim ljudskim mjerilima: Bog nas ljubi dok smo mali, djeca, ali valjda nas manje ljubi kad kao odrasli znamo učiniti mnogo toga što nije lijepo. I upravo u tome je zamka i zabluda. Bog je vjeran u svojoj ljubavi. Jasno, on želi da živimo kako treba da možemo biti sretni, ali nas voli jednako u bilo kojem se izdanju našeg života nalazili. I to je taj pečat kojim smo od Boga prepoznati i prihvaćeno uvijek, bezuvjetno. Bog nas ne ljubi jer smo dobri, nego nas ljubi jer je on dobar.

fra Zvjezdan Linić