Izgleda kako je danas svakome jasno da se događaju epohalne promjene u ovom svijetu koji je za neke još malo pa globalan, za neke još ima nade da će ostati podijeljen na države kao obitelji u nekom selu. Pojava novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa unijela je zamah u preispitivanje dosadašnjih odnosa.

Gledajući s kršćanske strane Trump budi nadu. Već su mrvicu jenjali progoni kršćana po cijelom svijetu. Za vrijeme prethodnog predsjednika, Baracka Obame, progoni su rasli tako da je prošla, 2016., bila najgora za kršćane. Oko 215 milijuna njih diljem svijeta bilo je proganjano na ovaj ili onaj način, uništeno je ili oštećeno oko 1.200 crkava. O svemu je izvijestila nevladina organizacija Open Doors. I što sad? Europski parlament u Strasbourgu kao nešto je o tomu raspravljao. Usput su se čudili određenim Trumpovim potezima. Izgleda najbolje je poslušati papu Franju i pustiti čovjeka da još malo djeluje pa onda izreći određeni sud o njemu. Da bude bolji, možda se češće pomoli i Melania, Trumpova žena (koja no po redu), jer u posljednje vrijeme to zna činiti i javno, recimo prošli tjedan na Floridi.

Kad se rode neka već začeta djeca, zacijelo će biti zahvalni i kršćanima, i Trumpu, i svima onima koji su danas na njihovoj strani. Država više toliko ne progoni aktiviste za život pa oni revno prosvjeduju protiv Planned Perenthooda, industrije pobačaja u SAD-u. Ohrabrilo ih je na to i otkriće da dotični trguju dijelovima tijela pobačene djece, hladno, kao da se radi o pilićima s neke farme. Dotle se Talijani bune protiv ponašanja Crkve u Milanu, koja, navodno, nema ispravan odnos prema obiteljima. Između ostaloga rekla je da ne bi trebalo slaviti obljetnice braka, jer tolike osobe žive same, u stanju su udovištva, bračni ih je drug napustio, djeca su rastrgana između rastavljenih majki i očeva... Na prvi pogled zanimljivo, drugi bi dodali politički korektno, ali je li pravedno?

Sliči mi to ponašanju donedavno hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića. Devedesetih zbrisao u Njemačku, tamo se izgradio u, kažu, velikog znanstvenika, te sada reče da konačno napušta Hrvatsku, ma što mu god to značilo. Živjet će s obitelji najvjerojatnije između Njemačke i SAD-a, a što će biti s domovinom... neka se drugi o tomu brinu, posebno oni koji viču: Za dom spremni. I proglasiše ga naši kolonijalni mediji ćudorednom okomicom i čime sve ne. Puk odmahnu rukom i nastavi se boriti za vrijednosti prenošene naraštajima, daleko od bilo kakva sebeljublja.

Osebujan odnos prema stvarnosti ima i Mesić. Đikić bi možda rekao da nema ništa s njim, jer on je liberalni demokršćanin, ili nekako tako, dok Mesića doživljuju ljevičarom. Što god bilo, i Mesić je znao biti velikim, pa malim, nakon toga... Neki kažu da ga je dotukao onaj nedavni video uradak iz Novske gdje sasvim drukčije govori o Jasenovcu nego sada, čak toliko drukčije da su mu se subesjednici čudili. Za neke bi to još jedna njegova ćudoredna mijena. A za neke druge nešto sasvim uobičajeno. Mesić je bio i ostao agent provokator, čovjek koji uvijek govori ono što pali i odvodi u opasnom pravcu. Pa ti vjeruj proglašenim veličinama.

Majstori obmana ponajvećma su u suvremenoj povijesti bili, i još jesu, komunisti, odnosno čitavo to društvo. Udar na čovječanstvo, na kršćanstvo, započeli su vidljivo u Rusiji 13. listopada 1917. Viknuli su: revolucija. Tog istog dana u Fatimi se dogodilo poznato Čudo sunca. Bog je odgovorio zlu, kao nekada u Starom Zavjetu. Bio je to događaj potpuno politički nekorektan, ali zato potpuno u duhu evanđelja. Prvi skrivi smrt na stotine milijuna ljudi, drugi vrati nadu u ranjeno čovječanstvo. Nije onda čudno što kršćanstvo danas progone. Preprjeka je za uspostavljanje kraljevstva zla na ovome svijetu.

Poljaci sve to dobro znaju pa su svoju zemlju posvetili Kristu Kralju i Blaženoj Djevici Mariji. Zna to i kardinal Nichols koji nedavno posveti Englesku i Wales Bezgrješnom Srcu Marijinu. Jesu li se time i ti krajevi pridružili kršćanstvu koje uskršava u tzv. Istočnoj Europi, stvarno ne znam. Pokazat će vrijeme. Svemu će doprinijeti, to znam, i pokreti protiv djelovanja Georga Sorosa i njegovih. Digli su se neki u SAD-u, digli su se u Mađarskoj, digli su se u Makedoniji..., čekamo da to proljeće zamiriši i u hrvatskom narodu s obje strane granice. Naše proljeće, ne Soroševo koje je on izvozio diljem svijeta posljednjih godina pa su mrtvi padali poput kiše.

Da, sve izgleda uzburkano, ali to ne znači da je izgubljeno. Pomoćni biskup u suvremeno izgrađenom gradu nazvanom Astana (podsjeća li nas njegovo ime na koga) Athanasius Schneider reče da je ova kriza dopuštena prema Božjoj providnosti. Kao Nijemac odrastao je u Sovjetskom savezu i sada se zalaže da Papa izričito posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu slijedeći u tomu ne samo kardinala Nicholsa, nego mnoge u današnjoj Crkvi. Osjeća se zaista duh probuđenih vremena. Stajati nam je na pravoj strani.

 

Miljenko Stojić

Share
0