Prikaz knjige: Miljenko Stojić, Podno križa, Matica hrvatska, Čitluk – Vrgorac, 2015.

Rado viđeni hrvatski književnik, Miljenko Stojić (1. lipnja 1960.), fratar i domoljub, nastanjen u zemlji Hercegovoj, kao onaj koji je ponio sobom humanost i kulturu, istinu i vjeru, sustavno izgrađujući već davno prepoznati književni put. Objavio je tridesetak naslova različite književne preokupacije i učvrstio se kao plodan književni stvaratelj. Pišući priče, romane, pjesme, slikovnice, autor je objelodanio i izabrane pjesme, te uz rad župnog vikara, odgajatelja bogoslova i sjemeništaraca, voditelja mladih, bio je i vojni dušobrižnik u Domovinskome ratu, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije, ostvarujući time značajan doprinos pomirbi i zajedništvu.

Zastupljen je u antologijama, uvršten u čitanke i lektiru hrvatskog naroda u BiH.

Članom je: DHK, DHK HB, Matice hrvatske, dopredsjednik HIZ-a u BiH...

Samostalno radi umrežene internetske stranice.

Živi i djeluje na Širokom Brijegu i u Zagrebu.
 

2.

Stojić nije pratio jednu određenu temu i iscrpljivao ju svojim interesnim pitanjima; za njega je svaka, aktualna tema s prizvukom ljudske tragedije, neumitne tragedije, nerazumijevanja, nemorala, zadiranja u tuđe, nepravdu napose, čin na koji on treba dati svoje mišljenje kao intelektualac, kao onaj koji je umrežen u društvene gibljivosti vremena u kojemu živi, pa samim tim osjeća dužnost, izreći svoj sud, nalazeći suvislost u odgovorima; bilo da se radi o politici, nedužnim žrtvama, brzopletoj osudi, domoljublju u granicama planeta Zemlje. Danas je sve suburbija, globalno selo u kojemu živi i čovjek, ali čovjek koji gospodari, koji je preuzeo veoma odgovornu ulogu onoga koji odlučuje. Te odluke sprovodi i diktira kapital. Kapital je neumoljiv, s licem koje kameno gleda u budućnost kroz koju slijepi napreduju i vode one koji imaju oči, a ne vide. Vidjeti je mudrost, a ne organ vida koji nam pomaže kako bismo upili informacije i uživali u ljepoti. Nas vode takvi, koji imaju oči, a ne vide: »Čovjek se jednostavno mora upitati do čega smo mi ovo stigli? Nerazumno je samo nabrajati posljedice i kao na utakmici navijati da još danas uhvate ovoga ili onoga jer je napravio neko zlo djelo, jer sutra će to možda biti i ispravno. Treba se zapravo uhvatiti u koštac s uzrocima. Može se to učiniti na raznorazne načine. Jedan od prvih zacijelo bi trebao biti da počnemo birati među mnoštvom sadržaja koji nam se svaki dan nude preko medija, a i preko drugih ljudi. Toliko smo time opterećeni da i u međusobnu razgovoru prepričavamo ono što smo pokupili iz medija. Neki su pametniji pa traže tišinu. I sve ih je više. Crkveni mediji, jer oni drugi šute o tome, govore kako su svetišta po svijetu sve punija, kao i to da u Austriji sve manje katolika napušta Crkvu. Ljudi su počeli spoznavati da se treba susresti sa samim sobom, dosta je susreta i suočavanja sa smećem koje nam počesto nude preko medija. Dolazi vrijeme čistih računa i čistih ruku. Vrijedi to jednako za sve, kako za siromahe tako i za bogataše.« (str. 16.).

Možemo se zapitati: Gdje su ti čisti i trezveni? Može li samo Crkva odgovoriti vremenu u kojemu jesmo? Često govorimo o humanosti, a mediji nam podastiru istinu o onima koji su optuženi za određeni propust, a onda za isti oslobođeni. Hoće li takvi postati uznici u nekom drugom društvenom poretku?

Za sada, znamo kako je Crkva u pravu i da sve više i više preuzima ulogu odgoja, i reklo bi se, obrazovanja!
 

3.

Ako krenemo slijedom osuđenih pravednika, kojima je grijeh što su branili svoj narod i kućni prag, onda smo na terenu vjere i nevjere u ispravnost učinjenog. Međutim, dopustili smo vremenu i mudrosti neka kaže svoje, i rekoše, nakon niza godina: »Nevini su«. Ovdje možemo iznijeti dio teksta vezanoga za jednog od nevino osuđenih: »Riječ je o Dariju Kordiću. Spremali smo se posjetiti ga u Grazu, u tamnici Karlau. Iz svjedočenja mnogobrojnih znali smo kakav i na koji će nas način dočekati, ali drugo je kad to sam iskusiš. Vuče se već šesnaesta godina njegova tamnovanja. Za vrijeme Domovinskoga rata kao političar branio je svoj hrvatski puk u srednjoj Bosni.« (str. 55).

Pitanja pravde i pravednosti širokoga su spektra interesa, te nakon uznika u kazamatima, nakon mnogih nepravdi, na putovima neprihvatljivosti nalaze se i crkveni dostojnici. Zlima nije ništa sveto. Često njihovo blato prska i Crkvu, crkvene vođe, svece, pa i samoga Krista, Njegovu majku Mariju i našega vječnoga oca, Boga, ništa takvima sveto nije. Međutim, postoje i oni, dobri glasovi koji opominju, koji govore o ljudskoj dobroti, pokajanju, grješkama koje se daju ispraviti i da čovjek čovjeku treba pružiti ruku. Shvatiti poruku vjere i ljubavi i otvoriti srce kako bi ljubav ušla i bila gospodar humanijih odnosa. Takav je i fra Miljenko Stojić. On prepoznaje i opominje. Ukazuje na sutra s vjerom u Boga.

»I sirijskim majkama u ovo vrijeme nije nimalo lako. Moraju se dovijati kako spasiti svoju čast i čast svojih kćeriju. Njihovi logori u Jordanu slabo su vođeni i kojekakve protuhe nesmetano navraćaju. Morale su pobjeći iz svoje zemlje jer tamo su rat posijali oni što kažu da se bore za demokraciju. Kao da se do nje, ako je već nema i ako je volimo, nije moglo doći i na drugi način. No, tada bi zaista stigla demokracija, ali ne i oni. Zbog toga je rat sredstvo kako pod svoje staviti tu zemlju. Patnji se još ne nazire kraj. Izvješćuje se o dopremi oružja pobunjenicima.« (str. 65.).

Kome to križ pokazuje put? Samo nemoćnima i potlačenima? Treba li oči dizati k nebu dok nemilo kolju, ubijaju i siluju? Nije li i Isus prognao trgovce iz hrama kada su obeščastili njegovo sveto mjesto? Tisuće pitanja, a jedan odgovor.

U svakom čovjeku spava životinja, ako ne pročisti dušu i ne nahrani ju ljubavlju.
 

4.

Poneki ljudi imaju neshvatljive nakane, ali kod nekih pobude pozornost. Njihovi tekstovi se čitaju površno. Obično se pamte grube riječi, vulgarizmi, psovke, a sve to, i još mnogo toga, upada čitatelju u oči, a čitatelj prima informaciju, on ne provjerava, osim ako taj i takav tekst ne dođe u ruke intelektualca koji ukaže na kodeks ponašanja u pisanoj komunikaciji. Uvijek se piše s nekim ciljem, s nekom porukom. Često iz nepotrebnog revolta, zavisti, neinformiranosti i bahatosti.

»Priča započe javljanjem fra Drage Bojića u povodu 30 godina postojanja Svjetla riječi. Žestoke misli pa mu odgovoriše neki dečki koji držahu da dotično ne stoji. I razvi se "naćvanje". Nisam do sada sudjelovao u tome, ali ipak me neprestano pokušavaju u sve uvući. Kao ono nedavno kada bi govor o Dobrom pastiru i tim vremenima. Ne znam, valjda su to ti dosezi liberalizma i progresivnosti. Ja, naime, još do toga nisam stigao, ali polako... Uvijek ima vremena ići krivim putem, a onim pravim puno je teže, iako je isplativije. Samo zaslijepljeni iz ovoga ili onoga razloga to ne vide.« (str. 81.).

Vidjeti kod očiju, nije dužnost vida, nego duše. Osjećati, imati emociju, emocionalnu inteligenciju za prepoznati, dokučiti alegoriju misli. U sve to Stojić, Miljenko Stojić, unosi elemente lirskoga govora. Ne nabraja činjenice, one su početak teme, početak gradnje zbog izazova teksta.

»Žalosno, ali ovo je priča o svibnju na kakav smo naučili. Partija još uvijek vlada u određenim glavama. Sad je to antifašizam. Valjda smo mutavi pa ne možemo shvatiti da nije isto neko vrijeme biti saveznik antifašizma iz probitačnih razloga i to zaista neprestano živjeti. Partija ima pravo smatrati nas takvima dok god joj ne odbrusimo da ona s antifašizmom nema nikakve veze. Međutim, za to bismo se morali promijeniti pa će sve trebati potrajati još neko vrijeme.« (str. 91.).

Maske još nisu pale. Karnevali traju vječno. Okrutni i samozatajni. Traju bez vidljivih maski. Ne prepoznajemo maskirane duše dok kruže oko nas, oko nas žrtava. Potencijalnih ili aktualnih. Ali kruže. Strujanja koja proizvode dašak su nam ugode. Kada ostudene, osvijestimo se, ali kasno. Mreža je dovršena.
 

5.

Povijest kao da nas samo uči kako postati žrtva, kako se primaći, uz patnju, žrtveniku? Pokorno, ne opirati se? Sve što smo u većoj tragediji sve smo tješnje povezani, sve ljudskije osjećamo jedni druge. Javlja se humanost, ne kao vrsta brige i ljubavi, vjere u pobjedu. Treba li nam uvijek to? Zašto u miru ne uživamo rođenu slobodu, nego se bahatimo i potkradamo sami sebe? Gdje je sva ona silna ljubav za domovinu koju izvojevaše naši bojovnici? Jesmo li im se odužili na dostojan i dostojanstven način? U povijesti znamo kako su na neljudski način odvodili našu djecu i vraćali ih nama kao okrutne ubojice. Treba li nam opet takvo što?

»Kršćanske majke s užasom su gledale njihovo približavanje. Janjičari. Odvodili su im sinove u ropstvo, djecu od 10-ak godina, i bespoštednom vježbom pretvarali ih u okrutne ratnike. Vraćali su se, ali sada kao nemilosrdni ubojice svoga naroda. Takvi nisu čuli riječi kraljice Katarine koja oporukom svoje bosansko kraljevstvo ostavi Papi. Oni su bili vjerni sluge svoga nemilosrdnoga gospodara, tamo u Istanbulu, negdašnjem Carigradu.« (str. 110.).

Koliko i kakvih žrtava da razumijemo naše slabosti, klopke u koje dopuštamo da nas ulove? Nije li takva genetika užasa naslijeđena i u komunističkom sustavu, pa i danas, kada bi trebali biti tolerantni, kršćanski nadahnuti, suosjećajniji, puni ljubavi spram bližnjega? »Krhko je znanje«, pjevao je Cesarić.
 

6.

Nema mjesta ravnodušnosti. Posebice kada su intelektualci u pitanju. Oni moraju svojom svjetlošću rasvjetljavati put. To im je zadaća. To poslanje udahnuo im je Bog i moraju se koristiti blistavom mišlju kako bi drugi spoznali ispravan put. Oni ne moraju vikati. Njihov govor se čuje, njihov šapat, umno sročen, ima sonornu moć trodimenzionalne čujnosti. Protok informacija je trenutan. Ali, većina nas samo postaje prijamnik i odašiljač novih spoznaja, novih vijesti. Samo intelektualac analizira vijesti, traži smisao, opravdanost, provjerava, a između redova ječi njegova suvislost i glas razbora.

»Budućnost nisu ni umjetnice, njih tri, koje u kapelici Sv. Trojice u Kastvu izložiše gole ženske portrete, navodno svoje, nisam provjeravao. Župniku, pak, ne bi teško takvoj umjetnosti zalupiti vrata. Slijedom toga nađe se i u središnjem Dnevniku HTV-a. Zbog svoga svećeničkoga rada tamo do sada ne uspijevaše dospjeti, ali ga umjetnice proslaviše. I to još gologuze, oprostite na izrazu.« (str. 115.).

Jasno je kako autor iznosi ono što je samo po sebi razumljivo, što se i ne bi trebalo događati. Određeni sadržaji nisu za sve prostore. Za neke su dobro došli, za neke, jednostavno nisu. Ali ljudi vole izazove. Vole izazivati sebe, druge i sudbinu. Vole biti provokativni do neshvatljivosti. Ukus i pristojnost ne idu ruku pod ruku (bar u ovom slučaju).
 

7.

Nove organizacije društva nisu uvijek dobrodošle. Počesto iza njih stoje sumnjivi organizatori, s alegorijskim prizvukom u glasu, ali taj prizvuk treba znati prepoznati. Skloni smo uvoziti sve: hranu, znanost, tehnologiju, školske kurikulume koji kod nas žive kroz stoljeća, zakone koje smo imali prije Europe, mijenjati jezik i jezične norme, način razmišljanja..., sve smo spremni mijenjati slijepo vjerujući u suvremenost i napredak društva. Djeca nam gube motoričke sposobnosti. Izobličavamo se i postajemo pretili. Jedni nam prodaju lijekove, drugi te iste proglašavaju štetnim... Opći vrtlog koji nas čini nestabilnima u samima ili u društvu, a onda se pojavljuju oni koji su sve i zakuhali kako bi nam u drugom obliku pokazali pravi put. Autor to uspješno analizira usporedbama s Kinom, koja zbog jezika i mnogoljudnosti ima sve suvremene segmente društva kao svoje. I što im nedostaje? Ništa? Bar znaju da su svi proizvodi njihovi? Ne očekuju pomoći stranih korporacija? Suradnici, da. Vladari, ne. A koliko se naši odgovorni ljudi razumiju u sve to, ili im je nametnuto ponašanje i mišljenje postalo dio kapitala za osobni probitak? Vidi li to narod?

»Stvarno, ne smijemo preskočiti govor naših umišljenih veličina da će nam ulazak u Europsku uniju otvoriti vrata blagostanja. Te ovo ćemo, te ono ćemo. Meni na pamet pada Kina. Neprestano je optužuju da guši medijske slobode, da ograničava Internet, da... Naizgled i jest tako. Umjesto YouTubea imaju svoj, umjesto Googlea, imaju svoj, umjesto Facebooka imaju svoj... i sve tako u istom stilu.« (str. 120.).

Svi znamo da tako jest. Kada se strane kompanije ne uspijevaju usidriti u nekoj državi, onda atakiraju na svijest ljudi, slobode govora, slobode tiska i sve druge slobode, a pod slobodama podižu homoseksualnost na najviši nivo, organiziraju im parade, zaštitare, javne prostore... Kao da im netko brani biti ono što su odabrali. Upravo takav način organizacije i medijska pompa, skreću pozornost javnosti, pa i grupe nasilnika, koji se manifestiraju na sebi svojstven način. Budi svoj i ne diraj drugoga! Možda je to najuljuđenije pravilo? Poštivaj različitosti i pomalo kroz život.
 

8.

Svijet još uvijek ide po tragu. A taj trag ne treba slijediti gledajući u zemlju, nego uzdignute glave, kao što reče Šimić: »Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda!« Ali, tko danas čita pjesnička ostvarenja. Danas je novac gospodar, kako na jednoj propovijedi izreče otac gvardijan u Kninu, Marko Duran. U pravu je. stidimo se svojih najbližih. Zašto? Ako su nam najbliži, oni nas prvi trebaju razumjeti? Krstitke, krizme, ženidbe; sve je to postalo dio folklora, vašara... Troše se novci i novci za nepotrebne stvari kako bismo pokazali raskoš trenutka za jedan dan, a dugoročno ostajemo bez bogatstva u duši. Pa čemu onda? Ali, upravo je u nama nelagoda zbog naših bližnjih: što li će oni reći ako se dobro ne najedu i ne napiju? Čak i na karminama se znalo zapjevati. Šaljivdžije će reći kako je i pokojnik bio veseljak! Eto za sve imamo odgovor dok se uvaljujemo u dugove, kako osobne, tako i na nivou države. Imamo najljepšu zemlju, ali siromašan narod. Jedan plemenit narod koji je toliko toga dao svjetskoj kulturi, napretku, znanosti, ali nije znao sačuvati svoje kao trajnu baštinu. Danas se mnoge firme u svijetu natječu koja će ponijeti ime Tesla, a mi se oko svojih velikana, s najbližim susjedima glođemo oko toga, čiji je ovaj ili onaj. Tako su postali dio svjetske baštine, a mi ne riješismo, čiji su? U revoltu sam i sam napisao kako pripadam narodu Konga, ali tko je taj da povjeruje? Pa imam ja svoj Krsni list, Prvu pričest, svoj Krizmeni list, svoj Vjenčani list... Ali to nema veze kod naših ljudi? Mi smo tako dobri da poštujemo volju pojedinca. On je rekao da pripada ovom ili onom narodu. Potvrde ne potvrđuju ništa? Netko je čuo njegovu želju? Sve se to organizira kako bi se iskoristila tuđa slava, koja počesto donosi i određeni profit.

»U južnoj Africi pričaju neke druge priče. Tamo bez rukavica iskorištavaju domaće pučanstvo. Otvoreni su veliki rudnici platine. Pripadaju bogatašima sa Zapada, a rad u njima pripada domaćem pučanstvu. Prvi se neprestano bogate, a drugi jedva preživljavaju od niskih plaća. Zbog toga su se udružili u sindikate. Od vremena do vremena se bune. Tada bogataši puštaju na njih policiju i plaćene ubojice. Prošle godine policija je ubila tijekom jednog prosvjeda 34 rudara, sada je plaćeni ubojica ubio Nbongile Madolo, sindikalnu voditeljicu.« (str. 150. – 151.).

Je li ovo američki san o blagostanju? Blago uzeti sebi, a stanje dati sirotinji? Tako to danas prolazi. Analize pojedinih intelektualaca puštaju se na kapaljku, a ozbiljni analitičari komentiraju zabavne programe gdje se njihova riječ izgubi u navali smijeha publike. Jer, treba se dobro zabaviti, a smijeh je i zdrav. Smij se onda narode!
 

9.

Nebrojeno je bilo rasprava o standardu našega jezika. Napisano je o tome rasprava, rječnika, analitičkih studija, do Velikoga rječnika hrvatskoga standardnog jezika (Grupa autora. Školska knjiga, Zagreb, 2015.), čiji su recenzenti: prof. dr. sc. Wayles Browne, akademik Mislav Ježić, akademik Radoslav Katičić, akademik August Kovačec, prof. dr. sc. Ivo Pranjković. Ovaj rječnik će biti dostupan i u e-izvedbi. No, autor fra Miljenko Stojić ne govori o takvome jeziku, što nisam mogao ne spomenuti, nego o jeziku emocija, jeziku duše i pravednosti spram čovjeka koji je drukčiji.

»Kojim jezikom govorimo? Zacijelo ćemo se nasmiješiti na ovaj upit, jer valjda je to jasno, hrvatski. Međutim, nije sve tako jednostavno. Naš pravi jezik jest onaj kojim progovara naša duša. Tu se misli stvaraju i onda izlaze na svjetlo dana.« (str. 162).

Ovdje bi se moglo reći o određenom pozitivnom karakteru, određenoj emocionalnoj inteligenciji koja nam je svima potrebita u današnje vrijeme podjela, ljudske nesolidarnosti koja ubrzano uzima ljudske žrtve, a ljudi u mnogim odnosima nemaju volje, nemaju vremena za komunikaciju, za izgrađivanje kvalitetnijih međuljudskih odnosa. Zbog toga čovječanstvo pati i živi u strahu od onih koji počesto nemaju drugu mogućnost komunikacije osim nasilja, dok neki drugi koriste nasilje kao jezik opomene. U takvom trvenju pati mali čovjek, čovjek kojemu je dostatno raditi i zarađivati kako bi imao dovoljno za sebe i svoju obitelj.
 

10.

Aktualno o izbjeglicama ne prestaje. Ljudi se sele. Nezaustavljivo. Put majčice Europe. Rijeke ljudi bez milosti mnogi promatrači ravnodušno ispraćaju na put bez povratka, neki zarađuju na njihovoj muci. Reklo bi se, kao i u hrvatskoj bliskoj povijesti. Ostajalo se na ognjištima dok se imalo smisla i dok se nisu iscrpile sve rezerve i dok alarm svijesti nije označio uzbunu. Onda se krenulo. Rekao bih, za mnoge kasno. Oni koji su otišli ranije, već su radili u stranim poduzećima, naučili jezik, oplemenili život novim vještinama, djecu iškolovali... Sve je slijed vremena i odrastanja u sredini koja se prihvati i koju počesto priznaš kao svoju. Kada se to dogodi, povratka nema. Ljudi se asimiliraju, utope u određenu sredinu. Mjesta odakle su došli gube svoje stanovnike i osuđena su na prazne prostore koje pokriva divlja vegetacija.

»Tragedija u Lampedusi vjerujem da je potresla sva ona srca koja imalo kucaju ljudski. Nije, naime, takav slučaj sa svima. Ima ih kojima su ljudski životi potrošna roba, osim njihovih. Znaju to dobro oni koji se iskrcavaju ne na talijansku obalu, nego pokušavaju dostići Jemen i Saudijsku Arabiju. Put još pogubniji nego onaj prema Europi, ali se o tome ne govori.« (str. 178.).

O ovom sudbinskom pitanju, ne samo za one koji vidješe jedini izlaz u život, brinu dobronamjerni i oni drugi. Čak niti Crkva nije ostala bez komentara ili činjenja u vidu pomoći, humanitarne aktivnosti. No, oni prikriveni, oni koji počesto odlučuju o sudbinama, vole zamutiti vodu, vole zakuhati tako kako bi se oni pojavili kao oni koji rješavaju problem. Takav način rada vječita je zamka. Blago onima koji se izvuku iz ovakvog procesa.
 

11.

Globalna slika svijeta nije odvojiva od događanja kod nas, u našoj »regiji«. Današnje umreženosti su strelovite, trenutačne. Svaki događaj se pozorno prati, moćni distributeri ga oblikuju i podastiru svijetu. Oni žele biti »objektivni«, ali samo u onoj mjeri koja odgovara njima. Na tom putu ne stoji im nikakav moral, nego profit i moć informacijske pravovremenosti. U protoku informacija mjere se milisekunde. Onaj koji prvi obznani informaciju kralj je medija. On postavlja kriterije i granice valjanosti, istine. Njegov kut gledanja postaje jedinstven i valjan, sve ostalo je drugo i neuvjerljivo jer treba demanti prvog.

»U svemu se, naime, treba prisjetiti da se veliki grješnici mogu obratiti u posljednjem trenutku. Lijep je primjer za to i onaj razbojnik na križu. Isus mu umirući obećava mjesto u svome kraljevstvu. Postavši svega svjesnija, Crkva je počela dopuštati i sprovode samoubojica. Samo Bog zna što im se sve odigralo u glavi u posljednjem trenutku. Bilo kako bilo, Priebke će izgleda biti tajno pokopan.« (str. 188.).

Okarakteriziran kao nacionalista i onaj koji je načinio zločine, Ericha Priebkea nisu htjeli prihvatiti i pokopati; rekao bih kao ljudski lik. Pa čak niti Crkva. No, smije li Crkva biti izvan milosti Njegove? Pod kojim okolnostima i pri kakvoj svijesti se događaju poremećaji, ili djelovanja određene ličnosti? Mjerila i težina osude nisu za svakoga ista. Na takvim prijeporima zarađuju odvjetnici.

Vrijedi li pokajanje? Može li pokajanje donijeti stabilnost u duši osobe koja je učinila zločin, i nisu li mnogi zločinci oslobođeni? O tome nam govori autor. Nema izgrađenih jasnih kriterija. Čovjek to nikada ne će uspjeti. Sud Božji je konačan i pravedan. Za sve isti. Posljednje pomazanje!
 

12.

Koristeći metaforički plašt magle, autor nam otkriva zakulisne radnje oko ključnih radnji vezanih za domovinu nam Hrvatsku. Tu je goruća tema o gradu heroju, Vukovaru. I dok se građani bore oko jednoga fenomena, sivilo im nameće drugi, kao istospolne zajednice, brakove. I neka njih, ali da uspješno odgajaju djecu, da ih usvajaju, mnogima koji poštivaju bračnu zajednicu muškarca i žene, istospolne zajednice su neprirodne i neprihvatljive. Kroz maglu se provlače i pitanja o zločinima koje je osobno naređivao ili znao za njih Josip Broz Tito, a nije adekvatno valoriziran u tom segmentu.

»Ovih su dana u mjestu Sinac u Lici bagerima nasrnuli na jednu masovnu grobnicu. Iskopano su natovarili na kamione i odvezli na groblje. Nisu se udostojili svakom tijelu dodijeliti limeni sandučić, nego će im kosti poredati poput grana jednu s drugom i onda ih zajedno pokopati. Na taj način zaustavljeno je svako istraživanje. Misle, barem to, kada već ne mogu da kosti ispare. Nije puno drukčija ni neka mlađarija u Mostaru. Nazvali su se Antifa i sada bi između ostaloga htjeli promijeniti ime ulice bl. kardinala Alojzija Stepinca. Po njima on je zločinac. Svaki je komentar suvišan.« (str. 195. – 196.).

Često se pitamo: čiju podršku imaju rušilački mediji? Zašto mnogi od nas prihvate novo za gotovo, a svaku vijest prihvate kao istinu? Vjerujem kako je u pitanju određeni karakter ljudi. Ne mora se, i ne treba biti skeptik, ali današnje vijesti treba prihvatiti s određenom odgovornošću i provjerom. Imati drugo mišljenje, dobro je kod provjere osobnog zdravlja, a onda, zašto to ne bismo prihvatili kao redovitu provjeru i kada su dnevne vijesti u pitanju? Upravo na takvu, analitičku provjeru upozorava nas, skreće pozornost sam autor ove knjige.
 

13.

Vidljivo je kako trebamo pratiti vijesti, kako trebamo čitati, ali kako moramo biti konzumenti s oprezom. Moramo provjeriti što usvojiti, što procijeniti kao moguće, valjano i zadovoljiti znatiželju u pravednom i korisnom omjeru; i zbog nas samih i zbog istine koju moramo sami prenositi na druge, dajući toj istini valjanost i ozbiljnost, a nikako prenositi paušalne i neprovjerene informacije. Ako mi ne želimo pratiti informacije, onda postoje ljudi koji prate informacije o nama, tako da gubimo privatnost. Nemamo gdje i ne možemo se nigdje skriti.

»Neki talijanski i francuski izvori govore da će pipci novoga svjetskog poretka ubrzo vidljivo zahvatiti Europu. Sredinom 2014. svako bi novorođenče u EU trebalo dobiti svoj čip. Nije veći od zrna riže i ugrađuje se pod kožu. Sadržavao bi osobne podatke kao ime, prezime, krvnu grupu, nadnevak rođenja i sl. Sateliti bi odozgor sve pratili. Skriješ se mamici, a ona odmah javlja velikom bratu da te pronađe. I uspije, bez obzira na to što samo ti znaš kamo si se zavukao. Baš lijep život. Neprestano te prate da ne bi štogod zgriješio... Oprostite, ne bave se oni religijom, oni samo znaju pratiti i ništa više. Čovjeku dođe uzeti pušku i skinuti taj satelit s neba. (str. 139. – 140.).

Jasno je kako nema teme, informacije, koja nije sama po sebi intrigantna i podložna provjeri. Kako provjeravaju nas, tako i mi trebamo provjeravati druge; informacijske istine radi i donošenja našega suda koji mora biti baziran na dokazivosti putem jasnih detalja. Spomenuo sam samo neke od zanimljivosti koje su nagnale autora da o njima progovori na sebi svojstven način, bez uvijanja i podrobno analitički.
 

14.

S pravom se može reći kako autor sofisticirano upravlja svoj intelektualno-emocionalni suport spram aktualnih pitanja koja ga ne ostavljaju ravnodušnim, i koja prođu svoj životni vijek kao vijesti margine i malog interesa intelektualne sredine koja ostaje hladna, vjerojatno, svjesna kako svojim aktivnostima ne mogu promijeniti svjetske gibljivosti koja sve više i više urušava globalni svjetski poredak koji se želi prikazati kao neminovnost i zajedništvo koje okuplja i donosi prosperitet. Pri tome mu ne manjka humanističkog opreza i uljudbe. Iako je crkveno lice, on u svim segmentima, svim pitanjima, ne brani stav Crkve, nego zaključuje da su i tamo samo ljudi.

Iako je ovo skup objavljenih tekstova, razmišljanja o dnevnoj ili aktualnoj politici koja traje duže vremensko razdoblje, u koricama knjige dobiva novu dimenziju, nova krila prema čitatelju. Može se, sukladno tome, promatrati i kao određeni vremeplov događanja koja je autor, slušajući radio emisije ili čitajući dnevni tisak, stavio pod osobnu lupu. Nedvojbeno, odavno prepoznat i cijenjen u književnim krugovima, Miljenko Stojić samo potvrđuje svoje književno, intelektualno, crkveno i analitičko umijeće.

 

Fabijan Lovrić