Obilježavanje 70. obljetnice bleiburške tragedije je iza nas. Više od pedeset tisuća nazočnih, kao i milijunski auditorij koji je komemoraciju pratio preko malih ekrana, bilo je u prigodi svjedočiti dostojanstvenom odavanju pijetetama žrtvama komunističkog režima.

Slušajući propovjed kardinala Josipa Bozanića, kao i govornike na komemorativnom skupu, stekao se dojam da cijela Hrvatska napokon zrelo promišlja i složno osuđuje zločine počinjene u ime komunizma i Jugoslavije. Međutim, pri povratku u Hrvatsku vijesti koje smo pratili putem radija i internet portala pokazivale su surovu stvarnost i postojeće podjele između međusobno suprotstavljenih - hrvatstva i jugoslavenstva, na kojima neki mediji sustavno pokušavaju osigurati opstanak svojih političkih sponzora.

Slušajući prve informacije ostali smo iznenađeni pokušajem umanjivanja značaja ovog skupa kroz otvoren pokušaj umanjenja broja nazočnih koji je u uredničkim najavama bio dvostruko manji nego u izvješćima novinara koji su se javljali s lica mjesta te austrijske policije prema čijim je procjenama na Bleiburškom polju nazočilo preko 50.000 ljudi.

Drugo neugodno iznenađenje bio je značaj koji su mediji pokušavali dati jednom drugom događaju. Riječ je naravno o prigodnoj akademiji na Petrovoj gori i obljetnici partizanske akcije - proboja na Biljegu, koja je 1942. donijela navosni spas od "ustaških vlasti za 10000 progonjenih Srba i 730 partizana", održanoj u organizaciji Pupovčevog Srpskog narodnog vijeća (SNV), Fumićevog Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i općina Vojnić, Krnjak, Gvozd i Topusko, u čemu su mnogi vidjeli i "prste" dvojice bivših predsjednika.

Uporedo s tim, na izjavu Tomislava Karamarka o odgovornosti Josipa Broza reagirao je Peđa Grbin, otkrivši neizravno da je Brozu i njegovim sljedbenicima 1945. godine ključni problem bila Hrvatska država a ne nacizam ili tada već poraženi fašizam.

Potpuno ista stvar dogodila se u tiskanim izdanjima koje su nas dočekali po povratku u Zagreb. Tako je jedan utjecajni dnevni list kojim ravna jedan kontroverzni katolički svećenik - znatno bliži neokomunističkim strukturama i određenim gospodarskim i interesnim lobijima nego kardinalu koji je propovjedao na Bleiburgu - naslovnicu dodjelio obljetnici djelovanja svog karikaturiste, uz istodobno sarkastično ismijavanje  samog pojma tragedije. Bleiburške naravno!

Vrhunac nas, ipak, čeka u nedjelju, za kada nam je predstavnik jugoslavenskog "vučjeg čopora" Aleksandar Stanković, putem malih ekrana, u dnevne boravke instalirao svog istomišljenika Hrvoja Klasića. Riječ je o povjesničaru rođenom 1972. godine, koji je i unatoč 30 dana sudjelovanja u borbenom sektoru MUP-a, godine 1997. uspio diplomirati na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na istom fakultetu je magistrirao i doktorirao, a od 2003. zaposlen je na Odsjeku za povjest tog istog Filozofskog fakulteta.

Klasić je u prvom redu razočaran činjenicom da su Hrvati bili u prigodi gledati televizijski prijenos iz Bleiburga.

- Dogodili su se stravični zločini i dehumanizacija, međutim ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Nitko u govoru nije spomenuo niti jednu riječ ustaša, bilo je puno više vojske i nisu svi bili nevine žrtve - istaknuo je Klasić.

Teško se miri i s činjenicom da su ubojstva ratnih zarobljenika i civila težak oblik zločina, što nije ništa drugo nego pokušaj zataškavanja zločina, što je također kazneno djelo.

-Josip Broz Tito nije bio dikatator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije. Bio je autokratski vladar i imao je moć, ali ju je znao upotrijebiti da ne izgleda kao dikatatura - izjavio je Klasić koji je očito imao političku zadaću relativiziranja onoga što se u subotu čulo i vidjelo u Bleiburgu.

Prateći reakcije na Klasićev nedjeljni istup, za oko mi je zapela prosudba Josipa Jurlevića, objavljena na portalu Direktno.hr.

-Takvi poput Klasića, daju intelektualnu potvrdu, pristaju služiti zlu i to najprije kada se zlo događa te ga onda pravdaju višim interesima. Još tragičnije je kada dođe do suočavanja sa zločinima, ubojice za pisaćim stolom na vrijeme sele u nove okolnosti i polako relativiziraju zločine i tu je opasnost ljudi poput Klasića. U Hrvatskoj postoje organizirane naslijeđene strukture iz komunizma i Jugoslavije, koje su preuzele moć u svakom obliku. S jedne strane relativiziraju, banaliziraju i opravdavaju zločine iz totalitarnog vremena te simboliku, slijednike i metodologiju stavljaju u položaj da opet izvrše zločine - objasnio je prof Jurčević.

Pojasnio je i odgovornost HRT-a koji, kao javna televizija, daje prostor osobi koja pokušava opravdati masovne egzekucije na Bleiburgu, Macelju, Teznom, Jazovci i stotinama drugih mjesta, počinjene u ime komunističke ideologije i "opstanka Jugoslavije".

Uistinu je šokantno slušati mladog profesora, rođenog 1972. godine, koji bez imalo morala opravdava jezive zločine od kojih svakoj normalnoj osobi zastaje dah. S tim se slaže i profesor Jurčević.

-Danas kada vidimo mladog čovjeka, poput Klasića, koji je rođen 70-ih i formira se 90-ih, a posjeduje čvrstu pripadnost ubojicama za pisaćim strojem trebamo se zabrinuti za hrvatsku budućnost. Tu je riječ o javnoj televiziji koja šalje ubilačke poruke i afirmira ubojice za pisaćim stolom... Svi su totalitarni režimi bili zločinački i radili masovna pogubljenja čime je kršeno niz prava - zaključio je Jurčević.

Na koncu sam u dvojbi kako završiti ovaj tekst. Vjerujem da nikome dobronamjernom nema potrebe bilo što objašnjavati. Dovoljno je na koncu kazati: Ukoliko hrvatski narod želi sačuvati svoju nacionalnu državu onda se žurno mora obračunati sa ostacima jugoslavenske postkomunističke hobotnice u politici, gospodarstvu i medijima. Predstojeći izbori su prigoda za to.

U protivnom, neka nam je Bog na pomoći!

 

Josip Zdunić

Share
0