Prije nekoliko dana, na jednom od najprometnijih zagrebačkih trgova (onome koji nosi naziv „Trg žrtava fašizma“) održan je opskurni protestni skup „antifašista“ u režiji i organizaciji mentalnih i ideoloških sljednika zločinačke Komunističke partije (Bernardićevog SDP-a).

Dominirale su zastave SSSR-a iz Staljinovog razdoblja, a kako i ne bi kad je sovjetski mega-zločinac bio ideološki tata Josipu Brozu ispod čijeg su šinjela kao pilići iz inkubatora izlazili: Vladimir Bakarić, Stipe Šuvar, Milka Planinc, Ivica Račan i druge ikone današnje „ljevice“ u Hrvata. I naravno, nigdje nije bilo nikakvog državnog znamenja Republike Hrvatske a kamo li stijega, no, zar to koga još uvijek čudi?

Oni Hrvatsku priznaju jedino kad dižu s računa „ustaške“ kune (kunu je prvi put u povijesti u platni promet kao monetu uveo poglavnik NDH dr Ante Pavelić – samo podsjećanja radi), u svim drugim slučajevima ne mogu je vidjeti ni na zemljopisnoj karti.

Današnje „antife“ (osim što jako vole kune), laju na zvijezde i progone vještice tragajući za „fašizmom“, „ustaštvom“ i „nacizmom“ u hrvatskom društvu, a usput, po potrebi SLAVE NAJVEĆI ZLOČIN U POVIJESTI LJUDSKOG RODA. Njihov idol Staljin pobio je između 41 i 66 milijuna ljudi u vlastitoj zemlji pod egidom „klasne borbe“ i stvaranja „besklasnog društva“, u ime „svjetske revolucije“, „pravde“, „humanizma“ i „socijalne jednakosti“! Osim zastrašujućeg i zdravom razumu nepojmljivog broja žrtava (preko 120 milijuna a vjerojatno i više) komunističku ideologiju čini posebno monstroznom činjenica da se tako užasna i zastrašujuća pojava, taj Levijatan koji se hranio ljudskom krvlju i leševima, krio iza humanističkih teorija i ideja.

Eto, to je slavljeno na Trgu žrtava fašizma, ove 2017. godine, u 19,00 sati, pred očima civiliziranog svijeta i usred hrvatske prvostolnice, u državi članici EU koja niti ne pomišlja ispoštivati europske deklaracije o osudi komunističkog totalitarizma!?

I TO SE ZOVE ANTIFAŠIZAM?!

Staljina je Edvard Radzinski, koji je napisao jednu od do sada najboljih i najcjelovitijih knjiga na temu sovjetskog mega-zločinca i njegovog sustava (naslovljenu jednostavno: Staljin), usporedio s Luciferom u Paklu, koji stalno razgara plamen i budno pazi da ne oslabi, ali ga u isto vrijeme i drži pod kontrolom, kako vatra ne bi progutala i njega i bolesni svijet koji je stvorio.

Veliki književnik Danilo Kiš, pak, iznosi tezu po kojoj je komunizam staljinističke provenijencije u nekim aspektima čak i gori od nacizma, jer se krije iza humanističkih teorija, dok razloge koje su ga naveli da konačno dotakne i temu komunizma, objašnjava ovako:

“(…) biti savremenikom dvaju sistema opresije, dveju krvavih istorijskih zbilja, dvaju sistema logora uništenja duše i tela a da se pri tome u mojim knjigama pojavljuje samo jedan od njih (fašizam), dok se drugi (staljinizam) previđa po sistemu psihološke slepe mrlje – ta opsesivna intelektualna ideja, ta moralna i moralistička mora pritiskala me je u poslednje vreme takvom silinom da sam morao da pribegnem tom ‘puštanju lirske krvi’ na žili kucavici. Iščitavši obilje literature, leve i desne, uglavnom nebeletrističke, na temu staljinističkih čistki i logora, u meni je narasla do stida i kajanja ta opsesivna misao da se mi manje-više svi ponašamo kao Pavlovljevi psi, da su naši uslovni refleksi još jedini pravi spiritus movens-i našim lirskim i epskim (književnim) postupcima, da mi balimo kao ti psi na zvuk posmrtnih zvona i na danse macabre logorskih (aušvicovskih) orkestara, a ti nam uslovni refleksi ponašanja i mišljenja diktiraju i onu po literaturu najopasniju rabotu koja se sastoji u ponavljanju stereotipija, mišljenja, stavova, likova, odnosa. Kada je ova misao dobila lirsku težinu, kadaje narasla do stida i kajanja, do saznanja, ja sam počeo da pišem svoje price u nekoj vrsti pesničkog grča, relativno lako i brzo, kao kad se čovek oslobađa more sna, sa osećanjem neke lagodnosti (uprkos temi) koja me je oblila. To je bila neka vrsta duhovnog olakšanja kakvu osećaju možda samo teški grešnici posle ispovesti na samrtnom času.”

(Danilo Kiš, Čas anatomije, Sarajevo, 1990., str. 74-75.)

Neposredni poticaj za pisanje Grobnice za Borisa Davidoviča (knjige novela zbog koje su ga jugoslavenski neo-staljinisti progonili u drugoj polovici 70-ih godina) dobio je u vrijeme dok je predavao na sveučilištu u Francuskom Bordeauxu, kad je shvatio da većina njegovih studenata (mahom ljevičarski opredijeljenih), uopće ne vjeruje u to da su postojali staljinistički logori (gulazi). Oni, dakle, 70-ih godina XX stoljeća nisu vjerovali u istinu o sustavu koji je uništio više od sto milijuna života, držeći da je sve to bila propaganda konzervativaca i antikomunista!?

I nacisti i komunisti ubijali su i dušu i tijelo…ali, postojalo je još nešto: komunisti su čovjeku još za života odricali čak i“pravo na dobro sjećanje”. Žrtve su se, naime, morale pismeno i javno odricati sebe i svakog ljudskog dostojanstva i potpisivati priznanja kojima su na sebe prihvaćale najgnjusnije optužbe; one su ih pretvarale u monstrume, krvnike, izdajnike, ubojice, narodne neprijatelje i kao takvi ostajali su zabilježeni u povijesti i sjećanju svojih potomaka…

Stavljali su ih u položaj da optužuju i druge nevine ljude, pri čemu su ako su odbijali priznanja krivnje morali gledati kako zbog toga ubijaju njihove supatnike. Samo u bezuvjetnom priznanju nepostojeće krivnje pronalazili onu slabašnu, varljivu nadu, da će im nakon toga možda poštedjeti obitelj…No, cijena je bila užasna, zastrašujuća: potpisivanjem takvih montiranih izjava, oni su se unaprijed odricali svoje prošlosti – časti, ponosa, ljudskog dostojanstva, samopoštovanja i prava da ih djeca i unuci pamte kao moralne i poštene ljude…

Duševna patnja uzrokovana takvom torturom neusporediva je s bilo kojim vidom tjelesnog kažnjavanja i mučenja, a slom ideala, identiteta i poništenje ljudske osobe ubijanjem svakog traga njezina samopoštovanja, ljude su dovodili u takvo stanje svijesti da su priželjkivali smrt kao jedino olakšanje i izlaz iz tog pakla.

Zato mnogi tvrde da je u nekim svojim aspektima (osim višestrukog većeg broja žrtava što se također ne smije zanemariti) komunizam čak gori sustav od nacizma i fašizma.

Mnogi od starih prekaljenih komunista za revoluciju su dali sve i vjerno, do kraja služili ideji komunizma, ali taj okrutni stroj koji se hranio ljudskom krvlju, proždirao ih je nesmiljeno i surovo, ne ostavljajući im nikakvu nadu i gazeći sve za što su živjeli i u što su vjerovali.

Velika znanstvenica židovskog podrijetla Hannah Arendt, koja je cijelu svoju karijeru posvetila traganju za korijenima Zla izučavajući mehanizme koji od čovjeka stvaraju zločinca i narav totalitarističkih sustava i napisala vrijedna djela na tu temu (među ostalim i knjigu Izvori totalitarizma), ne pravi međutim nikakvu distinkciju između „staljinizma“ i „komunizma“, jer ona u biti nikad nije ni postojala – to je izmišljotina samozvanih „antifašista“ i njihov manevar kojem je cilj skriti sve tamne mrlje komunizma i zaštititi prije svega Tita koji ih je u krajnjoj liniji doveo u položaj povlaštene kaste u ovom društvu (i tu povlaštenost oni po biološkoj i ideološkoj nasljednoj liniji i danas prenose svojoj djeci, unucima...) To je po prilici kao kad bi pokušali izdvojiti „hitlerizam“ iz nacizma.

Tito i njegovi suradnici bili su ROBOVI KOMINTERNE, kao i svi drugi Staljinovi eksponenti. Bio je to jedan jedinstveni zločinački sustav koji je u XX stoljeću progutao između 120 i 150 milijuna života (samo u Kini i SSSR-u sasvim sigurno preko 100 milijuna).

To je Hannah Arendt jako dobro znala, otuda ona njezina poznata krilatica:

„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, ako u isto vrijeme nije i antikomunist“.

No, komu to govoriti danas u Hrvatskoj?

Ideolozima ove rulje (Mirjani Krizmanić, Ivi Josipoviću, Stjepanu Mesiću, Davoru Bernardiću, Hrvoju Klasiću, Rajku Ostojiću, Radi Borić) i drugim opskurnim neo-staljinistima iz njihovog tabora koji su pripravni braniti najgore monstrume i pljuvati po Hrvatskoj dan i noć samo da bi u ovom društvu zadržali status privilegirane društvene kaste, u isto vrijeme se predstavljajući „demokratima“ i „zaštitnicima ljudskih prava“? Ne smeta im rasizam i šovinizam koji šire srpske Novosti i pro-četnički krugovi u Hrvatskoj pljujući ovom narodu u lice i vrijeđajući ga na najprimitivniji i najprizemniji način, nego neumorno tragaju za „fašistima“ i „ustašama“ i traže ih među onima koji su ginuli za slobodu ove zemlje dok su oni bili u mišjim rupama!

Drže Staljina kao slijepci, jer jako dobro znaju, ako padne ovaj planetarni mega-zločinac, efektom domina na red dolazi regionalni zločinac Josip Broz Tito, pa i njegovi šegrti – poput Ivice Račana (oca SDP-a) koji u cijeloj toj igri također nisu nevini...

Kad bi istina o prošlosti izašla na vidjelo, sve njihove laži i konstrukcije o Drugom svjetskom ratu, NDH, Jasenovcu, manipulaciji žrtvama, masovnim zločinima što su ih planski činili a pripisivali drugima, o njihovoj pljački i otimačini i svim zlodjelima počinjenim „u ime naroda“ razgolitile bi se, a njihova ideologija pretvorila bi se u prah i pepeo.

A onda je pitanje što bi bilo s kućama, luksuznim stanovima i drugom imovinom koje je KPJ otela tijekom i nakon rata od onih koje je pobila i u njih uselila svoje kadrove i „prvoborce“, kakav bi društveni prestiž i položaj imale njihove partijske škole, „magisteriji“ i „doktorati“ stečeni po kriterijima političke podobnosti i koliko bi njihove djece i dalje ostalo na Filozofskom i drugim fakultetima na temelju istih sinekura – po nasljednoj, biološkoj ili ideološkoj liniji.

To oni čuvaju...Bore se za bolju prošlost svojih očeva i djedova i paničnom grajom koju dižu žele pokriti sve krvave tragove komunističkog režima koji im je osigurao ovo što imaju danas. I nema tako velikog zločina i zločinca u čiju obranu neće skočiti, samo ako je u pitanju njihov interes.

Izmišljaju „nacizam“ u Hrvatskoj i kleveću nas po svijetu samo kako bi sakrili tu istinu i spriječili da izađe na svjetlo dana.

Maske su spale i prije nekoliko dana na Trgu žrtava fašizma...

Taj ljudski ološ i polusvijet koji se okuplja na opskurnim predstavama koje veličaju zločin i zločince svojom je prljavom kampanjom koju već mjesecima vodi, od HOS-ove ploče u Jasenovcu napravio svjetski problem i nemilice blati Hrvatsku pred svijetom potežući to kao argument „fašizacije“ i „uastašizacije“ naše zemlje... Bolesnici od kojih bi se morao ograditi svatko tko imalo drži do sebe – neovisno o svjetonazoru i političkom uvjerenju – rovare nesmetano i za to su još dobro plaćeni iz državne kase! Ima li toga igdje na svijetu?

Je li ta ploča dovoljno velika da se iza nje skriju svi zločini komunističkog režima, od Križnog puta, preko Macelja, Jazovke, Kevine jame, Golubnjače, Gračana, Dotrščine, Gornjeg Vrapča, Bukovečke šume, Čučerja, Horvata, Maksimirske šume, Miroševca, Remeta, Sesveta, Šestina, Jastrebarskog, Velike Gorice, Brdovca, Žumberka, Samobora, do Bleiburga, Hude jame i svih drugih stratišta kojih je u Sloveniji i Hrvatskoj preko 1.700?

Zar taj ološ doista misli da se istina može prekriti galamom, zločinačkim Staljinovim zastavama, lažnim antifašizmom i obranom najkrvavijeg režima u povijesti ljudskog roda?

 

Zlatko Pinter

Share
0