U više navrata bio sam poslovno u Beogradu, još u ono vrijeme dok se Titova Jugoslavija ubrzano urušavala. “Najveći bravar i najveći lažljivac svih naši naroda i narodnosti” bio je već napustio “svoju” zemlju i prešao u ateistički raj, a totalno nesposobnim komunističkim ulizicama i diletantima ostavio je kaos i bankrot.

Da, i političke fantazije o “bratstvu i jedinstvu”, “pokretu nesvrstanih”, o važnosti Jugoslavije u međunarodnim odnosima. Svi međunarodni prijatelji nasmijanog diktatora krvavih ruku, svi ti “ljudožderi i svežderi” bili su daleko, a svi međunarodni neprijatelji (čitaj bankari!) koji su došli naplatiti desetljeća buncanja zagorskog lukavca, posve blizu.

Trijumf mudre “Titine” politike vidi se u njegovoj prvoj posthumnoj ostavštini: nema kave, nema šećera, nema dtererdženta, nema benzina, nema struje, nema automobilskih dijelova, nema čokolade, nema žileta...

Nastavak trijumfa njegove svevremenske seljačke lukavosti vidi se u završnom poglavlju njegovog nepismenog testamenta: neme Jugoslavije! - tog partizansko-četničkog rugla, izraslog na ruskom oslobođenju Beograda i ruskom proboju Srijemskog fronta 1944., te srpskim pokoljima Hrvata 1945. godine. Leševi u temeljima zgrade uvijek su opasni, jer se naglo pojavljuju prilikom njenog rušenja.

Dakle, bio sam u više navrata poslovno u Beogradu i uvijek me je fascinirala jedna stvar: Srbija je “kafana”, “kafana” je Srbija! Sve srpske laži, a ima ih podosta, najživlje su u “kafanama”, a u njima se vodi i sva srpska politika. Problem Srbije je prizemnost njene velikosrpske (“kafanske”) politike, gdje nikad nisu važne činjenice, već nadmudrivanje, (ponekad izuzetno duhovito!), pripitih mitomana. Vulgarnosti svih vrsta su dobrodošle u tom ispraznom nadmetanju lažljivaca.

Cijela srpska vanjska politika je “kafansko” nadmudrivanje koje počiva na nekoliko suludih “kao što svi znaju” premisa. Dakle, “kao što svi znaju”: Srbi su najstariji narod u Svemiru; Srbi su najveći ratnici u povijesti; Srbi dobivaju u ratu i gube u miru; Beograd je centar svijeta; Srbija je gdje god je ikad neki Srbin prolazio (ili gdje je sahranjen); Srbija je sve između sjevernog i južnog pola; srpski jezik prvi je svjetski jezik, a srpska ćirilica prvo svjetsko pismo; svi srpski susjedi su ljubomorni lažljivci, koji žele Srbima ukrasti Jadran, Istru, Dubrovnik, Krajinu, Slavoniju, Kosovo, Makedoniju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru itd.

Svo to megalomansko ludilo može biti zabavno (na jedan prijeteće morbidan način!) u “kafani”, no na danjem svijetlu ili u ozbiljnoj politici to ludilo zahtijeva izlazak doktora na teren i luđačku košulju!

Cijela srpska vanjska politika, agresivna i mitomanska, počiva na ideji Velike Srbije, koja poput virusa povremeno malo mutira, ali uvijek ostaje pogubna - za Srbe. Od Velike Srbije do Srbijice kratak je put.

No, zašto se Srbi toliko trude oko Jasenovca (kod kojeg je jasno da puno toga namjerno nije jasno, od vremena prvog lažljivca svih naših naroda i narodnosti), tog “najvećeg srpskog grada” u kojem je pobijeno “milijun, što milijun - deset milijuna srpske nejači”!?

Jasenovac je ključni dokaz da Srbi imaju pravo na Veliku Srbiju, jer je Velika Srbija jedva dostatna naknada za srpska stradanja u Jasenovcu!

Istovremeno, tom vrlo opasnom konstrukcijom, u koju čak ni najveći lažljivac svih naših naroda i narodnosti nije odviše vjerovao, pa se klonio Jasenovca, prikrivaju se činjenice da nikakvog pokreta otpora nije bilo u Srbiji tijekom drugog svjetskog rata - do ruskog oslobađanja Beograda i amnestije četnika (na englesko inzistiranje!) koji su slobodno mogli preći u partizane 1944., te da su partizansko-četničke jedinice počinile zastrašujuće pokolje krajem rata i nedugo potom.

Jasenovac je onaj tip laži koje su najopasnije - u njoj je dovoljno istine, da bi bilo vrlo uvjerljiva, a dovoljno je umnogostručena da posluži sotoniziranju Nezavisne Države Hrvatske, i svake hrvatske Države općenito.

Svaka hrvatska država negacija je Velike Srbije i zato Srbi u partizansko-četničkim hordama jednako nasrću i 1945. i 1991. godine na Hrvatsku, zazivajući odmazdu. Jer, “kao što svi znaju, Hrvati su ustaše od stoljeća sedmog" i Srbi ih moraju privesti pravdi. I zato su tu sada Dačićeve partizansko-četničke cirkusarije u Ujedinjenim narodima s Jasenovcem, zato su tu i “kafanske” Frljićeve predstave u kojima on “hrabro”, pred partizansko-četničkom publikom, raskrinkava ustaše, zato se stalno nasrće na hrvatski jezik preko Snježane Kordić, ali i Srpske Akademije (koja uporno izdaje tzv. “Rečnik srpsko-hrvatskog književnog i narodnog jezika” od 1959. do danas!), zato Beograd ne želi ni čuti za Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Nezavisna Država Hrvatska (nezavisno od svojih brojnih problema) objektivno je bila najveća prijetnja fantaziji o Velikoj Srbiji, jer je Srbija bila svedena na svoju realnost - s kojom se Srbi ne mogu pomiriti. I zato će, dok i jedan Srbin bude disao, svako spominjanje Jasenovca biti poklič: “Srbi na okup za Veliku Srbiju!”

Srpska vanjska politika je “kafanska”, ali i precizno fokusirana, a hrvatska je fina i umivena (prepuna uglednih starih partijskih kadrova), koja u svojoj uljuđenosti izgleda posve neuvjerljivo pokraj agresivnih “kafanskih” mitomana!

Za hrvatsku politiku (vanjsku i unutarnju!) nužno je raščišćavanje s ostavštinom prvog lažljivca svih naših naroda i narodnosti, ali i s ostavštinom Budimira Lončara, te ostavštinom Ivice Račana, Vesne Pusić, Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Stjepana Mesića. Svi ti dragi ljudi proizvode i hrane srpske mitove preuzetim Titinim lažima.

Njihova ostavština su i ljudi iz medija poput Olivera Frljića, Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Ivice Đikića, Viktora Ivančića, Slavice Lukić, Heni Erceg, Borisa Dežulovića, Velimira Viskovića, Nikole Petkovića i brojni drugi drugovi koji su nedavno bili okupljeni na bizarnom projektu “U što vjerujemo mi koju u boga ne vjerujemo”.

I tako i u 21. stoljeću “Bog i Hrvati” ostaje nasuprot Velike Srbije. No, svejedno, jednom će se morati raščistiti i partizansko-četničke likvidacije 1945. godine. I definirati broj pogubljenih Hrvata koji je negdje između 50 i 500 tisuća.

 

F. Perić