Štićenik Istambulske konvencije, osuđeni ratni zločinac i bjegunac, Branimir Glavaš poznatiji pod imenom „selotejp“ i jedan od mnogih HDZ-ovih otpadnika opet želi jahati slavonskim ravnima i na svoj prevarantski način traži mrvice s gospodareva stola u najsitnijim kovanicama.

Nije mu do kraja jasno tko bi to trebao biti gospodar, a tko njegov šaptač, jer Glavašu je glavno da mu se ime vuče po medijima. Provjerenom smutljivacu i osobi iznimno niskog morala nakon propale političke karijere ne preostaje drugo nego za svoje usluge laganja i prozirnih intriga tražiti naknadu u podgrijanoj medijskoj pozornosti.

Dvije su stvari ipak neobične i govore koliko su mediji i politika uzajamno iskvareni i povezni, jer kakavi su to novinari koji su se srozali i stavili mikrofon pred takvu kreaturu i zar shemama vladanja nad ovom priprostom neukom svjetinom još uvijek uključuje usluge kažnjavanih i kompromitiranih osoba poput Branimira Glavaša?

U borbi za ojačavanje vlastite političke pozicije od Andreja Plenkovića ipak se očekivalo više i sofisticiranije s ponešto pametnijim i kreativnijim majstorima zanata, a ne traženje usluga lažnog generala i isluženog ratnog zločinca. Zar njegov politički savjetnik, Vladimir Šeks, nije iz šešira mogao izvuki vjerodostojniju figuru ili je osječki mučitelj najbolje iz pričuve tajnog oružja protiv političkih protivnika? Zbog Branimira Glavaša i njemu sličnih danas je Slavonija napušteno i prezreno mjesto. Takvi poput Glavaša, slavonskih autonomaša, svim protivnicima Republike Hrvatske samo daju gorivo i zbog sličnih hrvatska javnost upire u hrvatsku vlast i krivi je za iseljavanje slavonske mladosti.

Branimir Glavaš je svoj vrhunac političke karijere doživio kad je na 7. Općem saboru HDZ-a uz pomoć „Borbaš Security“ u travnju 2002. omogućio Ivi Sanaderu postati predsjednikom HDZ-a i predsjednikom Vlade. Agresivnim izbornim manipulacijama na licu mjesta i uz pomoć militantnih i nasilnih Borbaševih redara Branimir Glavaš postao je za jedan trenutak gospodar igre, ali je kratko trajalo i više nikad nije dosegnuo takav „politički uspjeh“.

Ne postoji nikakva „afera SMS“; ni pritvoreni Varga ni itko drugi nisu pomogli Zdravku Mamiću sms porukama promijeniti sudsku presudu. Presuda je bila napisana dva tjedna prije službene objave, tj. čitanja i kako bi objava sms-a dva dana prije bilo što promijenila u presudi?

Isto tako elektronski mediji i njihov pravni status, naročito kad je riječ o „krivotvorinama“ u Republici Hrvatskoj nije pravno valjano definiran, a ono što se zna o elektronskim medijima i pravna praksa još su itekako u sivoj zoni USKOK-ove i DORH-ove selektivnosti. Koliko vidimo politička volja interpretira pravni status elektronske pošte, a to nije demokracija već podsjeća na praksu Aleksandra Rankovića.

Postoji samo jedna jedina afera koja se provlači čitav niz godina, a to niti jedna Vlada do sada nije riješila: kako iz USKOK-a informacije neprestano cure u medije i tko to iz USKOK-a novinare opskrbljuje relevantnim podacima i na taj način kontaminira cijeli slučaj? I nikad se ne pronađe izvor curenja i nitko nikad nije kažnjen! Možda informacije cure u dogovoru s naručiteljem, a to je uvijek politika, tj. onaj tko je trenutno na vlasti?

To je pravo pitanje za predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra Unutarnjih poslova Davora Božinovića, a ne lov na vozače službenih vozila. Ili treba javnosti skrenuti pozornost da svim ministrima čim uđu u službeno vozilo treba staviti "brnjicu" kako ne bi svojim monolozima i razgovorima pokušavali zadiviti vozača dajući do znanja koliko su važni i moćni. Činjenica je da ministri ne zatvaraju usta u nazočnosti vozača, upravo suprotno: vozači su im najdraža publika. I to je tako na ovim prostorima samoupravljača i dogovorne ekonomije već desetljećima. Naravno profesionalni vozač Ljubo Ćesić-Rojs o tome ne zna mnogo, ali se iz vozačke perspektive i deseteračkim izričajem priključio onima što u medijima traže pet minuta slave. I bit če ih još, svatko po svojoj pameti i ambiciji.

Mandat Andreja Plenkovića zaskočen je mnogim poteškoćama i krivim političkim procjenama, previše za premijerov diplomatsko-činovnički um. Afera Agrokor i ruska penetracija u hrvatsko gospodarstvo ni izdaleka nisu blizu rješenja i političko-gospodarske posljedice još se ne mogu naslutiti. „Uljanik“ i hrvatska brodogradnja su pravi mlinski kamen hrvatskog gospodarstva. Naslanjanje na neučinkovitu i birokratsku briselsku administraciju ne daje dobre rezultate, čak i kad premijerova prisnost s Junkerom šalje obećavajuće poruke. Pa zar strah od vukovarskog prosvjeda doista treba riješavati intrigama preko ovih i onih vozača, uplitanjem „novinara na vezi“, bjeguncima, ratnim zločincima i ocvalim savjetnicima.

Nakon svega, a tek je počelo, može se dogoditi da vukovarski prosvjed motiviran dobrim razlozima preraste u referendum o Plenovićevoj protuprirodnoj koaliciji s deklariranim protivnicima hrvatske države. A to baš nitko nije planirao.

 

Damir Nuić