Podignuta je optužnica protiv Franje Varge i Blaža Curića zbog afere SMS i to zbog počinjenja kaznenih djela sprječavanja dokazivanja, članak 306. stavak 2. Kaznenog zakona, a sve u svezi članka 21. stavak 2. točka 4., u svezi stavka 2. točke 1. Zakona o USKOK-u, i pomaganja u sprječavanju dokazivanja, članak 306. stavak 2. Kaznenog zakona u svezi članka 38. Kaznenog zakona (KZ/11), a sve u svezi članka 21. stavak 2. točka 4., u svezi stavka 2. točka 1. Zakona o USKOK-u.

Optužnicom se Vargi stavlja na teret da je, od sredine 2017. godine do 20. rujna 2018., na području Belišća i Zagreba, u namjeri onemogućavanja i znatnog otežavanja dokazivanja u sudskom postupku koji se vodi pred Županijskim sudom u … kao i postupku predaje povodom EUN-a izdanog od strane Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu protiv I. T. pred nadležnim sudom u Velikoj Britaniji, izrađivao lažnu korespondenciju navodno vođenu putem elektroničkih uređaja te prijepis i analizu navodne komunikacije između visokih dužnosnika i drugih osoba u Republici Hrvatskoj iz koje proizlazi kako pojedini državni dužnosnici dogovaraju neosnovano pokretanje kaznenog progona protiv navedenih osoba ili kako pojedini pravosudni dužnosnici vrše pritiske na druge pravosudne dužnosnike da se te osobe u kaznenim postupcima bez ikakve osnove i dokaza osude, a sve kako bi se to koristilo kao dokaz teškog kršenja njihovog prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Blaža Curića se tereti da je dostavljao potrebne podatke u vidu telefonskih kontakata pojedinih dužnosnika i drugih osoba, odnosno tereti ga se da je s Vargom djelovao u svojstvu pomagača.

Nije lako državi, jer, sve ovo što su naveli treba i dokazati, a kako će dokazati namjeru (nehaj nije kažnjiv) da su Varga i Curić baš smjerali sprječavanju dokazivanja ili onemogućavanju dokaza, u što spada i krivotvorenje, to ćemo tek vidjeti. No, osim što će teško biti dokazati namjeru, ima u ovoj priči još problema, govorimo o onim pravne naravi, počev od samog kaznenog djela za koje ih se tereti, pa do (ne)zakonitosti dokaza.

Čl. 306. st. 2. Kaznenog zakona glasi: „Tko s ciljem da spriječi ili znatno oteža dokazivanje u postupku pred sudom … ošteti ili uništi predmet ili ispravu koji služe dokazivanju, krivotvori dokaz, ili tko podnese takav dokaz znajući da je riječ o krivotvorini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Dakle, da bi biće predmetnog kaznenog djela bilo ostvareno, potrebna je namjera sprječavanja ili znatnog otežavanja dokazivanja, u postupku pred, u ovom slučaju sudom, a kazneno djelo se ostvaruje oštećenjem/uništavanjem dokaza/isprave, odnosno krivotvorenjem ili podnošenjem takvog dokaza. Ne radi se o oštećenju ili uništavanja, već eventualno o krivotvorenju, pa čak ne ni o podnošenju krivotvorenog dokaza.

S jedne strane, jasno je da uništavanje predmeta predstavlja sprječavanje ili otežavanje dokazivanja, no, s druge strane, kako se krivotvorenjem dokaza (dakle, stvaranjem „novog“ dokaza) sprječava ili znatno otežava dokazivanje – jedno prilično zdravorazumsko pitanje. Pretraživanjem sudske prakse ne može se naći puno tumačenja kada se "sprječava ili znatno otežava dokazivanje", napose ne u kontekstu s krivotvorenjem, a k tomu niti u jednom komentaru KZ-a ne piše što znači znatno otežavanje dokazivanja.

Kad smo kod dokazivanja, valja naglasiti da će se koplja lomiti i oko SMS poruka, po kojima je ova „afera“ dobila naziv u medijima. U „parničnom postupku unutar kaznenog postupka“, kako se to u žargonu naziva, odlučivat će se o zakonitosti dokaza, odnosno izdvajanju iz spisa tih SMS poruka.

U tom smislu, treba istaknuti da je dopuštenost dokaza – SMS prepiska – također upitna, budući da, prema dostupnim podacima, nije pribavljena na zakonit način. Naime, kada bi ovakve isprintane SMS poruke bile podnesene u postupku, ne bi mogle biti korištene jer bi bile ocijenjene kao nezakoniti dokaz jer se ovakva vrsta podataka može prikupiti samo radnjom nadzora komunikacija (čl. 332. st. 1. toč. 1. ZKP), koja spada u posebne dokazne radnje za koje je potrebno ispunjavati posebne uvjete (sudski nalog i sl.), pa bi se radilo o povredi prava iz čl. 36. Ustava. Kada bi se takvi podaci predložili u dokaznom postupku, a nisu ih pribavile redarstvene vlasti po čl. 337. st. 1. ZKP, bili bi izdvojeni po općenitoj odredbi čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP, te ne bi mogli biti korišteni za dokazivanje u skladu sa čl. 335. st. 7. ZKP.

Sudska praksa Vrhovnog suda (na pr. U presudama Kž 144/05, Kž 172/01, Kzz 38/11, Kž-Us 148/17 i t.d.) također potvrđuje ovakvo mišljenje, napose u odnosu na drugog optuženika Blaža Curića, jer je on optužen u svojstvu pomagača, te SMS korespondencija, ukoliko bi bila prihvaćena kao valjan i zakonit dokaz, ni na koji način ne bi dokazivala ništa osim da je optuženi dvojac prikupljao saznanja o određenim dužnosnicima i da su komunicirali, što nije nikakvo kazneno djelo, a kamoli da iz toga proizlazi "pomaganje" s ciljem da je "spriječio ili znatno otežao dokazivanje". Štoviše, iz same korespondencije ne proizlazi ništa osim da su Curić i Varga "korespondirali", što, na žalost nekih, još uvijek nije nikakav crimen.

Treba još nešto kazati i o samoj formi dokaza SMS prepiske, kojoj, kako ispada, nedostaje forma u kakvoj se inače takvi dokazi izvode. Ukoliko je taj dokaz pribavljen tajnom mjerom nadzora, onda bez ikakve sumnje mora biti podastrt u odgovarajućoj formi. Nadzirani sadržaj SMS poruka se prikuplja jedinstvenim MUP-ovim softverskim sustavom izrađenim specifično za te potrebe, dok se u kaznenom postupku rezultati koriste kroz izvješća o provedenim mjerama. Sporne poruke nemaju obilježja niti jednog dopisa ni obrasca tipičnog za taj softver, što znači da nije krivotvorena forma dokaza koji bi mogao obmanuti sud ili tijelo pred kojim se vodi postupak u smislu 306. st. 2. KZ-a. Rezultati softverskih alata se vizualiziraju u raznim tablicama sa naznakama pozivnih brojeva, vremena ostvarene komunikacije i sadržaja poruka. U postojećoj neozbiljnoj formi, sporna prepiska nije podobna za dovođenje suda u zabludu na razini koja bi spriječila ili otežavala dokazivanje, jer ništa ne dokazuje, nego dovodi u zabludu.

To što se unutar predmetne SMS prepiske nalaze zanimljiva imena ljudi i osoba, to samo po sebi nije inkriminirajuće i ne dokazuje ništa. Ukoliko se pak, s druge strane, do SMS prepiske došlo uobičajenim pregledom zaplijenjene, u ovom slučaju, pokretnine, to bi moglo ići kao dokaz, ali pitanje je čega? Poznanstva i rada koji rade i djeluju kao privatni istražitelji te svoje usluge naplaćuju?!

Naposljetku, dokazni postupci na koje se referira optužnica su u predmetu vezanom uz transfere u nogometu i drugi uz poslovanje koncerna, te je potrebno utvrditi mogu li sporni materijali o SMS korespondenciji utjecati na činjenice u ta dva dokazna postupka. Uvidom u sadržaj spornih SMS poruka, vidljivo je da se uopće ne odnose na činjenična pitanja koja su bila utvrđivana u navedena dva predmeta, nego se odnose na navodnu prepisku nekih pravosudnih dužnosnika. To, pak, nije ni na koji način vezano niti može biti vezano uz sprječavanje ili otežavanje dokazivanja, nego bi eventualno moglo biti korišteno kao politički pritisak (kojeg pravni poredak ne poznaje) ili eventualno prilikom izjavljivanja pravnih lijekova, jer je predlaganje novih dokaza u žalbenom postupku zabranjeno, stoga se ne može raditi o sprječavanju ili otežavanju dokazivanja.

Zbog činjenice nepostojanja neovisnog sudstva u Republici Hrvatskoj te političkog petljanja u rad suda, DORH-a i USKOK-a, a što vidimo iz primjera sudskog procesa protiv Ive Sanadera, ne mogu se voditi normalni postupci, odnosno pravosuđe nije prepušteno samo sebi, a sudbena je vlast izuzetno nesamostalna. Kad vidimo da je nadležan Sud u Osijeku, onda je svima jasno koliko je sati. U Njemačkoj, primjerice, država ni ne pokreće postupak dok nema apsolutne sve materijale i dokaze, a suđenje je tek zadovoljenje forme, dok je u Hrvatskoj sve naopako.

Već je u ovom stadiju postupka jasno da motiv za kazneni progon nije časne ili uopće zakonite naravi. U Hrvatskoj se po nalogu politike kazneni postupci započinju i onda se sve radi s nogu, krpajući i griješeći, pa se postupci ponavljaju i zato sve traje po dvadesetak godina. K tomu, išlo se s ovim kaznenim djelom koje je, po prirodi stvari, sporedne naravi na neko "glavno" kazneno djelo, jer se radi o uništavanju dokaza, no ovdje je, u odsutstvu činjenica (!) ono glavno djelo za koje se tereti Vargu i Curića, što će biti izrazito teško dokazati, a ako se i "dokaže", epilog će imati na Europskom sudu za ljudska prava.

 

Josip Gajski