Nepobitno je da razmatranje lika, (ne)djela i ostavštine hrvatskih predsjednika smijemo započeti tek nakon Tuđmanove smrti; prvi hrvatski predsjednik je iznjedrio neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku, pobijedio u Domovinskom ratu, izborio priznanje međunarodne zajednice, te suvereno vladao u praktički predsjedničkom sustavu.

Time su ostali svi, jer su izgledi da bi se ispunile objektivne pretpostavke tek za uvjete u kojima se takvo nešto uopće može postići (npr. drastične globalne geopolitičke promjene poput pada Berlinskog zida i sloma komunizma) jednostavno neznatni. Dakle, kad politolozi i povjesničari krenu u (povijesno-političko) razmatranje hrvatskih predsjednika, u startu moraju razlučiti dvije kategorije: prvu (Tuđman) i drugu (Mesić, Josipović, Grabar-Kitarović i svi koji će uslijediti)

Antihrvatske i veleizdajničke politike bivših predsjednika Mesića i Josipovića endemski su državno-politički fenomen u svjetskim razmjerima, pa bi trenutnoj predsjednici drugi mandat bio zajamčen samo da je činila sve suprotno od spomenutog dvojca, što isprva i jest: prvi predsjednički posjet u Sarajevo čime je najavila nacionalni prioritet – hrvatski narod u BiH – izbacila je bravarovu bistu s Pantovčaka, okrenula Hrvatsku prema zemljama Višegradske skupine, odnosno SAD-u i inicijativi Baltik-Jadran, istrgla Hrvatsku iz zagrljaja "regijona"...

Proteklo je dovoljno njezina mandata da bi se on mogao vrjednovati s obzirom na unutar-politički značaj, a potrebno je ocijeniti zaslužuje li trenutna predsjednica glas na predstojećim predsjedničkim izborima ili su se pojavili neki bolji kandidati.

Dakle, njezin je mandat krenuo dobro, a bivao je postupno umrtvljivan započev s pobjedom Hrvatske demokratske zajednice na prošlim lokalnim izborima. Plenković je na tim izborima premoćno pobijedio, što znači da je učvrstio položaj u stranci (ili je barem tako izgledalo), no bilo je to prije Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma, Junckerova štipanja…, a stanje u stranci i stranačko raspoloženje se određuje prema rezultatima prošlih izbora, ma o kojim se izborima radilo – tko osigurava vlast, taj vodi stranku – i ima stranački legitimitet koji se po inerciji iz ’90-ih godina preklapa s narodnim legitimitetom.

Pobjedu na lokalnim izborima je Plenković iskoristio da bi „pritisnuo“ Kolindu Grabar-Kitarović, što se očitovalo njezinom šutnjom i političkim nečinjenjem po pitanju ratifikacije Istanbulske konvencije, krađe glasova na referendumskim inicijativama, masovne pljačke u Agrokoru, općenito rastu korupcije i klijentelizma, bujanju činovničkog aparata te prepuštanju vanjsko-političkih uzdi briselskim poslušnicima, a njezina je podčinjenost Plenkoviću kulminirala smjenom savjetnika.

Međutim, svi smo slobodni, misleći i samosvjesni ljudi, pa je pitanje zdrave pameti (i političke pismenosti) je li oportuno pritisku popustiti ili mu se oduprijeti? Predsjednica je krivo procijenila, smatrajući da joj je za drugi mandat potrebna potpora HDZ-a, ali suverenističkog i državotvornog HDZ-a, a ne Sanaderovog ili Plenkovićevog. Također, nije stala u obranu ljudi, najzaslužnijih za njezinu pobjedu nad Josipovićem, kad se protiv njih vodila hajka te su se izmišljale svakodnevne afere. I kako sad od tih ljudi očekivati pomoć u borbi za drugi mandat, a bez njih ne će dobro proći jer su euroizbori pokazali da su Plenković i njegova briselska bojna vrlo slabi te nisu u stanju dobiti izbore.

Možda je najveću nervozu, kako kod aktualne predsjednice, tako i kod trenutnog vodstva HDZ-a izazvala kandidatura Miroslava Škore, kojemu je naklonjen golem broj hrvatskih građana, kako onih koji smatraju da je predsjednica iznevjerila svoj program i birače, ali i kod onih koje politika ne zanima.

Trenutnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović možemo zamjeriti nečinjenje, što je ipak manji grijeh od činjenja, primjerice Mesića i Josipovića. Isto tako, nakon svih njezinih vrludanja, posebno onih svjetonazorskih, pitanje je možemo li joj vjerovati, s obzirom na to da se (opet) odlučila okrenuti svojim biračima, prije svega najavivši kandidaturu u Hrvatskom tjedniku. Objektivno razmatrajući, osvoji li drugi mandat, Predsjednica će moći voditi politiku kakvu god hoće, neopterećena stanjem u HDZ-u, ali ni u vladajućoj koaliciji. Predsjednica se p(r)okazala kao oportunist, što nijednom političaru ne smijemo zamjeriti, posebno uzme li se u obzir gore navedeno, ali činjenica je da pripada "staroj gardi" hrvatske političke kaste, uz Plenkovića, Jandrokovića, Milanovića i Sanadera, sve odreda učenici Bude Lončara i Mate Granića.

Zato i jest donijela krivu odluku te je popustila Plenkovićevom pritisku, no trebala je uzeti u obzir ne samo hrvatske, već i europske nove političke trendove te iz njih iščitati što bi joj zaista bilo oportuno. Većinski se dio hrvatskoga puka opravdano boji dolaska na vlast Zorana Milanovića te uvijek može igrati na kartu "manjega zla", što trenutna predsjednica u svakom slučaju jest.

Nadalje, kao glavne ljude svoga izbornog stožera je postavila Ivana Anušića, Damira Jelića i Ivana Penavu, t.zv. "tvrdu", odnosno normalnu i suverenističku struju unutar samoga HDZ-a, čime je udarila kajlu Plenkoviću i briselskoj kliki, ali i Miroslavu Škori, koji računa na velik broj glasova u rodnoj mu Slavoniji.

Ne treba isključiti ni činjenicu da Kolinda Grabar Kitarović, za razliku od Plenkovića, Jandrokovića ili bilo kojeg diplomata, ima izvrsne i ponajbolje diplomatske kontakte, te može u svakome trenutku nazvati kako američkog predsjednika Trumpa tako i ruskog predsjednika Putina, o čemu ovi ne mogu ni sanjati.

S druge strane, Kolinda Grabar Kitarović je pokazala da oni koji joj pomognu pri osvajanju mandata ne mogu očekivati njezinu pomoć kad im bude potrebna (Tolušić, Brkić i sl.), odnosno da će ih se, ako se u danim okolnostima pokažu kao (politički) teret jednostavno riješiti (Radeljić, Galić), što se u politici ne radi, jer nikad ne grizeš ruku koja te hrani ili čuva.

Dakle, ima dosta razloga zašto zaslužuje, no čini se da ih ipak ima mrvičak više zašto ne zaslužuje povjerenje za drugi mandat. Došla je na Pantovčak kao "narodni" predsjednik, pa u ključnim trenutcima nije stala u obranu interesa svoga naroda, nego je kalkulantski šutjela. Miroslav Škoro se također predstavlja kao predsjednik koji će služiti narodu, pa se čini poštenije dati njemu priliku, nego nagraditi nekoga tko nije postupako korektno ni prema svom biračkom tijelu, ni prema svojim političkim zakrilnicima.

Ma koliko god predsjednica sad u kampanji skrene "udesno", svi će je uzimati sa zrnom soli i nemalom dozom nepovjerenja. Ako predsjednica zaista želi svomu narodu dati do znanja da će Hrvatsku voditi suverenističkim i državotvornim putem, to mora pokazati djelima, odnosno jednim jedinim potezom – smjenom Mate Granića – čime će potvrditi da je raskrstila s podaničkom europejskom politikom i da nije samo marioneta nikad lustrirane duboke države, nego da je ono što nitko od Tuđmanove smrti nije nažalost bio, ne samo predsjednik, nego i državnik.

 

L.C.