Yugoslavenski komunistički medijski ološ izrastao je u prvi problem Hrvatske! Naime, ti dragi ljudi od svakog događaja nastoje napraviti senzaciju u kojoj će Hrvatska biti prikazana u najgorem mogućem svjetlu.

Cilj je, prema naputcima iz Beograda, stvarati histeriju i prikazati Republiku Hrvatsku kao prvi izvor nestabilnosti na prostoru Velike Srbije, dakle od “srpskog Vardara do srpskog Triglava”!

Kako to funkcionira u praksi? Vrlo jednostavno... Ako turistička sezona u Hrvatskoj krene malo lošije, odmah se govori o “katastrofi”! Ako se ispostavi da je sezona dobra, onda se piše o tome kako Jadranom plivaju fekalije, kako se turisti varaju, kako je sve preskupo, kako Hrvati tuku nedužne strance (čitaj Srbe!)...

Kako treba čitati takve tekstove?

Samo treba pogledati podatke i naći da je u Srbiju ušlo (kako bi kroz nju čim brže prošlo!) 5% manje vozila i ljudi u ovoj godini i sve će dobiti jednostavno objašnjenje. Kad se tome doda da su prvi turisti u Srbiji - Kinezi, jasno je da ta država ima velikih problema s time što nitko tamo uopće ne želi otići! Drugi dragi gosti u Srbiji su Rusi, a treći Turci (koji prolaze kroz Srbiju na putu do Njemačke i natrag!). Broj noćenja u Srbiji je, u odnosu na Hrvatsku, beznačajan i zbog toga treba hrvatski turizam pljuvati, kako se ne bi vidjelo da srpski turizam uopće ne postoji! Jedini dragi gosti iz nekadašnje Velike Srbije druga Tita, koju je on od milja zvao Jugoslavijom, Srbi su iz Bosne i Hercegovine!

Srbija bez Jadrana, jednostavno je nikom potrebna, zaboravljena, balkanska nedođija! Od tuda proizlazi potreba za histerijom u hrvatskim medijima!

Kako to ide na području ekonomije?

Tu je poučan primjer nekadašnja kragujevačka “Crvena zastava”, a današnji “Fiat Crysler Srbija”. Komunistički medijski ološ pisao je o fantastičnim uspjesima Srbije u automobilskoj industriji, a o hrvatskom krahu na tom području.

No, u stvarnosti što se događa?

Odgovor je u “Politici” od 3. rujna 2019.:“Rаdnici Fiat Crysler Srbija u Kragujevcu vratilisu se danas na posao poslije trotjednogkolektivnog godišnjeg odmora. U sindikatu “Nezavisnost” u toj tvornicikažu da će do kraja godine imatijoš oko 25 radnih dana (?!), za koje će im biti isplaćena puna dnevnica, dok će za ostale dane biti plaćeni 65% prosječne zarade. Predsjednik sindikata “Nezavisnost” kragujevačkog FIAT-a Zoran Stanić rekao je za Tanjug (hej?! - “Telegrafska agencija nove Jugoslavije”?!) da će do Nove godine radnici raditi u dvije smjene za proizvodnju Fiata 500 L, a da službenih najava poečetka proizvodnje novog modela za sada nema. On dodajeda proizvodnja svake godine opada ali da nije bilo otpuštanja radnika, jer oni sami odlaze zbog smanjenih dnevnica!!!”

Gdje je sada hrvatski medijski ološ?! A Srbija je već izgubila stotine milijuna Eura na propalom projektu Fiat Srbija!

Srbi, koji vole izmišljati svoju povijest, podigli su “veličanstveni” Andrić-grad uglednog Muslimana-Srbina Emira Kusturice, kao kičasti zabavni park na Drini, posvećen hrvatsko-jugoslavenskom piscu Ivi Andriću, kojeg su u Beogradu svi zvali fra Ivo, jer su ga odgojili i školovali bosanski franjevci.

Srbi su svojoj beogradskoj zračnoj luci dali ime “Nikole Tesla”, po hrvatsko-američkom izumitelju, koji je tijekom života, točnije 1892. godine, u Srbiji proveo 48 neugodnih sati, što su zabilježili i tadašnji beogradski mediji.

Teslina obitelj zapravo je vezana uz obitelj Fausta Vrančića, ali je u jednom trenutku prešla na pravoslavlje. Kad je Tesla govorio: “Ponosan sam na svoj srpski rod i hrvatsku domovinu”, to je u osnovi značilo nešto drugo od onog kako se to interpretira u Srbiji.

Kako je Srbija zemlja koja uporno živi košmar svojih fantazija i kako se tamo za doručak jede megalomanija, a za večeru teško ludilo, koje vodi u nesanicu, onda se sve frustracije jedne male i beznačajne zemlje nastoje prebaciti susjedima, a tim istim susjedima uzeti čim više njihove povijesti i sadašnjosti. Problem s Beogradom bez Jugoslavije je sličan problemu Beča bez Austro-Ugarske 1918. godine. No, Beč se uspio redefinirati i presložiti kao glavni grad Austrije, a Beogradu to nije pošlo za rukom!

I zato se u Beogradu uporno izdaje “Rečnik srpskohrvatskog (?) književnog i narodnog jezika” (započeto 1959., planirani završetak za 50 godina?!), zato beogradski muzeji imaju zbirke jugoslavenske (čitaj hrvatske!) i srpske umjetnosti, zato su kralj Alekasandar i Josip Broz Tito, partizani-četnici, Velika Srbija-Jugoslavija jedan košmar ideologija i laži - koje trebaju opravdanje za svoj logički besmisao!

Ako je Beč bez Monarhije postao jedan vrlo ugodan europski velegrad, fokusiran na austrijsko-njemački dio svoje povijesti, uz uvažanje i svih drugih segmenata, Beograd se odlučio za posve suprotan pristup: Beograd ne želi mijenjati svoju velikosrpsku politiku i pseudojugoslavensko ludilo, već želi promijeniti sve svoje susjede, pa ih od “milošte” zove “Regijon”! Pojedinačno: Sjevernu Makedoniju zovu “Stara Srbija”, Kosovo je “srce srpske države”, Bosna je Srbija, Crna Gora je Srbija, a o Hrvatskoj se govori kao o “srpskoj Slavoniji, srpskoj Krajini, srpskoj Dalmaciji, srpskoj Istri, srpskoj Rijeci i srpskom Dubrovniku”! Dok Beograd ne postane glavni grad Srbije, dok se u Srbije ne počne izdavati “Rečnik srpskog književnog jezika”, dok se Srpska pravoslavna crkva ne posveti vjeri unutar Srbije - u Hrvatskoj će “divljati ustaše i Jasenovac će biti najveći srpski grad” (s milijun izmišljenih mrtvih!).

U svemu tome glasnogovornici velikosrpskog stila života bit će yugoslavenski komunistički ološ: od Budimira Lončara, preko Stjepana Mesića, Ive Josipovića i Damira Grubiše, do kojekakvih piskarala Večernjeg, Jutarnjeg i Novog lista, srpskih zagrebačkih Novosti, te raznih portala.

Nije problem u “Ustašama” (za Srbe su Hrvati i Ustaše sinonimi!), već u velikosrpskom ludilu i korisnim - i beskorisnim! - budalama koje vjeruju da Titina Jugoslavija nije bila Velika Srbija, a da 1944. (nakon što su Rusi oslobodili Beograd!), nisu (gotovo) svi četnici prešli u partizane!

 

F. Perić