Operacija Jasenovac u UN-u ima i svoje geopolitičko značenje. Ona je pokriće Vučiću da Erdoganovu protuameričku i neoosmansku tursku politiku dovede duboko u balkansko područje, odakle bi zajednički, bez obzira na motive, destabilizirali Hrvatsku kao američkoga saveznika na istočnoj obali Jadranskoga mora. Zato se, bez obzira na međusobne razlike, u odnosu prema Hrvatskoj podudaraju muslimansko-bošnjački, velikosrpski i slovenski politički probitci

Beograd je postavljanjem propagandne velikosrpske izložbe o Jasenovcu u Ujedinjenim narodima manifestirao moć kojom raspolaže u toj međunarodnoj organizaciji, na čelu koje se nalazi Portugalac kao jedan od EU-nijskih dužnosnika.

 Naime, po svemu sudeći, ta se europska potpora najbolje može odčitavati po karakteru same izložbe, kojom organizator, u maniri bivših kolonijalnih velevlasti pokušava hrvatski narod, koji se iščupao iz njegovih velikosrpskih pandža optužiti u međunarodnoj javnosti za navodno neviđene masovne zločine nad „nedužnim Srbljama“.

 Ozbiljan narod, kao i čovjek pojedinac, propituju vlastite zablude, krive odluke, grijehe pa i počinjene zločine nad drugima, za razliku od Srbije koja se, nota bene, zahvaljujući tehnici dušegupki i logora Sajmišta prva u nacističkoj Europi pohvalila Hitleru da je svoju državu očistila od Židova.

 S druge pak strane Brozov jugoslavenski komunistički pokret prožet zločinačkom velikosrpskom ideologijom ne samo da je 1945. srušio ustaški režim, nego i cjelokupnu hrvatsku državu, počinivši pritom masovne zločine nad hrvatskim narodom, teško mjerljive u razmjerima i s nacističkim zločinima nad Njemačkoj nesklonim narodima.

 Budući da je taj velikosrpski režim pola stoljeća krvavo vladao bivšom SFRJ, prikrivajući naravno sve tragove svojih masovnih zločina, onda je posve razumljivo da je zločine svojih političkih protivnika, kao i svi komunistički režimi, umnožavao razmjerno vlastitim zločinima što ih je počinio nad svojim političkim protivnicima.

 Uostalom, sve je to poznato međunarodnoj javnosti jer su o masovnim srbokomunističkim i velikosrpskim zločinima nad zarobljenim civilima i razoružanom hrvatskom vojskom svjedočili neposredni krvnici, ali i međunarodni čimbenici, koji su Hrvate izručili Titovim razbojnicima.

Nedostatak osjećaja za suočavanje s vlastitom prošlošću gurnuo je Srbiju i srpski narod u ponavljanje masovnih zločina što su ih počinili nad susjednim narodima u velikosrpskoj agresiji i ratovima potkraj devedesetih godina 20. stoljeća.

 Srbija se, naravno, s tim svojim zločinima, kao ni sa zločinima i genocidom iz Drugoga svjetskog rata te srbokomunističkoga poraća nije suočila, a izostanak denacifikacije u poslijeratnom vremenu ostavit će Srbe i dalje slijepe i gluhe za sve patnje što su ih nanijeli drugim narodima.

 Kad je takvima masovno ubijanje navika, a nedostatak savjesti politika, onda se Hrvatska s razlogom treba pitati, što stoji u pozadini ove agresivne propagandne operacije u Ujedinjenim narodima?

Neprijateljske optužbe što ih Srbija poduzima protiv Hrvatske na međunarodnoj se političkoj razini smatraju kao stvaranje političkoga alibija u pripremi za napadaj na protivničku državu, a uporaba prostora UN-a za ovakve prijetnje i znakom da bi Ujedinjeni narodi tu novu agresiju mogli, unatoč svojoj Deklaraciji, bar prešutno poduprijeti.

 Operacija Jasenovac u UN-u ima i svoje geopolitičko značenje. Ona je, naime, pokriće Aleksandru Vučiću da protuameričku i neoosmansku politiku Regepa Tayipa Erdogana dovede duboko u balkansko područje, odakle bi zajednički, bez obzira na motive, destabilizirali Hrvatsku kao američkoga saveznika na istočnoj obali Jadranskoga mora.

 Zato se, bez obzira na međusobne razlike, u odnosu prema Hrvatskoj podudaraju muslimansko-bošnjački, velikosrpski i slovenski politički probitci.

 Slovenska najava međunarodnoga priznanja palestinske države kao i pokušaji Ljubljane da se istodobno dokopa dijela hrvatskoga morskog teritorija ucjenjivačka je poruka izraelskoj državi da zamrzne odnose s Hrvatskom.

Osim već spomenutih uloga, gotovo istovjetnu poruku slovenske  vlade Jeruzalemu je trebalo uputiti i postavljanje velikosrpske izložbe o Jasenovcu u UN-u, koja naravno predstavlja agresivnu politiku Beograda.

 Bošnjačke pak strategije u političkom su smislu usredotočene za osvajanjem dijela hrvatske obale, južno od ušća rijeke Neretve. Tom pothvatu, moleći se ovih dana masovno po svojim džamijama za Erdoganov uspjeh u ratu protiv sirijskih Kurda, nadaju se vođe bošnjačke Islamske zajednice na čelu s reisom Kavazovićem da će im Ankara priskočiti u pomoć kad sami krenu u rat protiv Hrvata.

 A koliko muslimanska strana čine na stvaranju povoda za novi rat protiv hrvatskoga naroda svjedoči i parlamentarna inicijativa za zabranu imena Hrvatske Republike Herceg-Bosne te inicijativa za zabranom spominjanja HVO-a kao oružane sile hrvatskoga naroda.

Bošnjačke parlamentarne inicijative teže ukidanju hrvatske teritorijalnosti, što ih jamči čak i Daytonski sporazum preko županijskoga ustroja Federacije, a donošenjem zakonskoga okvira kojim bi se onemogućilo sudjelovanje Hrvata u postrojbama oružanih sila pokušavaju parlamentarnim nasiljem zapravo realizirati svoje ratne mudžahedinske i islamističke ciljeve.

Javni prijepori s neprijateljskim strategijama, kako to pokadšto čini hrvatska diplomacija, znak su samo slabosti i potvrda neprijatelju da je svojom operacijom nadigrao protivnika.

 Moć se, naime, u politici ne mjeri ispraznim riječima, nego dovoljnom količinom kvalitetnoga „olova“. Ma što to značilo!

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo