Čak i ovako nedostatan dokument, poput nacrta strategije za proširenje EU na zapadni Balkan, bit će samo formalno pokriće za provedbu berlinske politike, prividno za potiskivanje s Balkana ruskoga, turskoga i kineskog, a u stvarnosti i zapravo samo američkoga interesa

Nacrt dokumenta Europske komisije o proširenju EU na zemlje zapadnoga Balkana, koji se u javnosti pojavio i prije svoga službenoga oživotvorenja, osim najave ubrzanoga primanja balkanskih država u bruxellesko članstvo, predviđa i institucionalni preustroja Europske unije.

 Naime, kako bi se spriječila možebitna blokada ulasku pojedinih kandidata u EU, odluke će se ubuduće, namjesto jednoglasno, donositi kvalificiranom većinom.

 Na razini hrvatskih nacionalnih probitaka to bi u stvarnosti moglo značiti da će primjerice Srbija, unatoč postojanju velikosrpske strategije, postati članicom EU te uz pomoć kvalificirane većine članica nastaviti provedbu osvajačke politike, koju je hrvatskim vojnoredarstvenim pothvatima Bljesak i Oluja 1995. zaustavila Hrvatska vojska.

 U slučaju pak Bosne i Hercegovine, ako se ta tvorevina uopće održi do završetka pregovaračkih procesa, opet je uz pomoć lobističkih skupina unutar EU moguće ugurati i tu tvorevinu u bruxelleski sklop, unatoč tomu što proislamistička bošnjačka politika na području Federacije BiH zakonski snažno nastoji zanijekati postojanje hrvatskoga naroda naroda u BiH, što se očituje u pokušajima očuvanja monstruoznoga zakona po kojem hrvatskom narodu većinski Bošnjaci biraju političke zastupnike.

 Osim aktualnoga pokušaja da se zbog odluke Ustavnoga suda o jednakopravnosti promijeni sadašnji izborni zakon, što proislamističku bošnjačku politiku vodi u stanje bjesnila iz kojeg izlaz vidi samo u pokretanju novoga rata, kako bi valjda teritorijalne koncesije „miniisilu“ nadoknadila za neostavrenu ratnu strategiju iz devedesetih godina.

Otvaranje pak rasprave o rezolucijama Europskoga parlamenta koji zbog jednakopravnosti naroda i funkcionalnosti višenacionalne države preporučuje federalno ustrojavanje BiH u krugovima militantnijega dijela Islamske zajednice BiH odgovaraju fetvom, a u bošnjačkim politikama džihadom.

 Treća politička protežnost odluke o institucionalnom preustroju Europske unije svojevrsno je ozakonjenje t. zv. Unije više brzina, što će velikim državama omogućiti povlašteni položaj u stvaranju političkih odluka, kako bi širile i štitile prostore svojih sebičnih nacionalnih interesa.

 Najrazvidniji primjer takvoga političkog odnošaja jest bruxellleska politika, dirigirana uglavnom iz Berlina, prema Poljskoj, inače povijesnoj žrtvi dvaju imperijalizama – njemačkoga i ruskoga – koju danas po potrebi jednako iz Bruxellesa kao i iz Moskve optužuju za nacizam, a po potrebi i za komunizam.

 Institucionalni preustroj EU omogućio bi zemljama zapadne EU i ucijenjenih zemalja članica da različitim pritiscima, blokadama, kaznama i isključenjima oblikuju prema svojim nacionalnim potrebama politike srednjoeuropskih država na uspravnici Baltik – Jadran.  

 U zaključnom dijelu novoga dokumenta izričito stoji kako je pridruživanje EU izbor pa je za to  „potreban politički i društveni konsenzus i potpora naroda dušom i srcem“.

 Riječ je o idealistički postavljenom načelu, po kojem bi onda, osim Crne Gore, članstvu EU teško mogla pristupiti bilo koja balkanska zemlja kandidatica.

 Kako su političke, a uistinu birokratske elite Europske unije miljama udaljene od srca i duša vlastitih naroda, onda su pozivi balkanskim državama za potporom „naroda srcem i dušom“ nekakvoj babilonskoj kuli u Bruxellesu tek načela demagoške naravi. Oni, naime služe samo za prividno potiskivanje s Balkana ruskoga, turskoga i kineskog, a u stvarnosti i zapravo samo američkoga interesa.

 Trgovačko poigravanje Bruxellesa srcima i dušama balkanskih naroda podsjeća na faustovsku trgovinu. Naime, ako išta imaju balkanski narodi, onda je to njihova stvarna ili fiktivna tradicija, koja ih je očuvala tijekom više stoljeća. Napustiti tu tradiciju, u bošnjačkom slučaju to bi značilo odreći se „osmanizma“, bez kojeg svojedobna skupina bosanskih prevjrenika na islam postaje siva areligiozna i anacionalna masa, jednako kao što bi i napuštanje svetosavlja Srbima značilo, ako ne kraj, onda sigurno početak izgradnje novoga identiteta.

U međunarodnim odnošajima to bi za Srbiju značilo prekid odnosa s Rusijom, što za Srbe ne bi bilo ništa posebno novoga pod uvjetom da im se osigura provedba velikosrpske politike, koju će Beograd i Banja Luka i deklarativno predstaviti na srpske državnosti.

 U bošnjačkom slučaju povezivanje s EU znači kidanje islamističkih veza s određenim arapskih skupina, a ponajprije prekid nekadašnjih kalifatskih veza s Turskom, na čijem se čelu sada nalazi Erdogan.

U dokumentu se izričito naglašava međusobno rješavanje graničnih sporova prije ulaska u članstvo, što svakako treba pozdraviti, kako bi se onemogućilo pojedinim državama da poput Slovenije vode agresivnu i osvajačku politiku prema susjednim državama.

 Premda u zaključnom dijelu nacrta stoji kako je ulazak u EU ujedno i ulazak u zajednicu „vladavine prava“, rješavanje bilateralnih pitanja moguće je samo na arbitražnim povjerenstvima, a ne na Međunarodnom sudu, što je potpuno u suprotnosti s pravom jer Europskoj komisiji i kvalificiranoj većini zemalja omogućuju umjesto pravnih donošenje političkih odluka.

 Po svemu sudeći, čak i ovako nedostatan dokument bit će samo formalno pokriće za provedbu berlinske politike prema balkanskim državama.

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo