BiH ostaje i dalje svojevrsnom eksplozijom, koja, ako se ne riješe ključna pitanja njezina ustroja i funkcioniranja, a u slučaju hrvatskoga naroda ne donese izborni zakon, uvede tv kanala na hrvatskom jeziku te povoljno riješi presuda u Haagu, može posti prijetnja široj europskoj i zapadnoj sigurnosti

Savezništvo Turske i Rusije, koje se očituje i u pregovorima oko turske nabave ruskih protuzračnih raketnih sustava S-400, obnove verbalnih prijetnji sultanata Izraelu te sve agresivnije politike Ankare prema Zapadu ne će imati samo dalekosežne posljedice za stabilnost Bliskoga istoka, nego i za sigurnost balkanskoga i srednjoeuropskog prostora.

Realizacija najavljene izgradnje ruske vojne baze u blizini Banja Luke na području Republike Srpske te unitaristička bošnjačka politika, koja kao produljena neosmanska ruka turskoga predsjednika Erdogana na pdručju Federacije BiH gradi prostor za stvaranje islamske države kako je to programatski u svojoj "Islamskoj deklaraciji" već odavno najavio Alija Izetbegović, mogle bi radikalno promijeniti geostratešku sliku današnje Europe.

Naime, bošnjački je ideolog zagovarao, a tijekom rata na području što ga je nadzirao i pokušavao uspostaviti islamski poredak sa značajkama kao što su "jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile." U poretku za koji se zalagao "nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih institucija", što je u potpunoj suprotnosti s tradicionalnim i tisućljetnim zapadnjačkim shvaćanjem odnosa države i vjere.

 U Izetbegovićevu programu nije teško razabrati opće nepriznavanje koncepta nacije na kojem počiva cjelokupna zapadna uljudba i stvaranje "ummeta", odnosno zajednice svih vjernika čitavoga islamskog svijeta.

Takav pak projekt, smatrao je Alija, moguće je ostvariti samo u uvjetima muslimanske prevlasti koja teži za panislamskim povezivanjem t. zv. zelenom transverzalom od Sarajeva do Teherana pa i dalje na istok.

 Ono što su više od stoljeća, u društvovnom razvoju bosanskih muslimana, zapadnjački, a posebice hrvatski politički teoretičari i sociolozi nazivali kolebanjem u nacionalnoj kristalizaciji nije bilo nikakvo kolebanje, nego potraga za procjepima u različitim sustavima i državama kako bi se i nakon 1878. i odvajanja od kalifata u Carigradu sačuvala mogućnost za neko buduće povezivanje u kalifat.

 Upravo zato bosanski muslimani nisu prihvaćali ni austrougarsko nametanje bošnjaštva, jer su u njem vidjeli nemogućnost "koegzistencije između islamske vjere i neislamskih institucija", jednako kao što ni nešto kasnije, zbog znatna etničkog podrijetla, nisu prihvatili ni pripadnost hrvatskoj naciji, koju je potkraj austro-ugarske vlasti i tijekom karađorđevićevske Jugoslavije promovirala većina njihove političke elite. 

 Ta duboko usađena čežnja za "ummetom" rezultirala je prividno Izetbegovićevim posvemašnjim nesnalaženjem devedesetih godina tijekom rata u BiH, o čemu je sjanu studiju napisao prof. Miroslav Tuđman.

 Odbojnost pak prema zapadnjačkim institucijama poticala je Izetbegovića na grozničavu potragu za zajedničkom suradnjom s orijentu bližim pravoslavnim Srbima protiv Hrvata, što je rezultiralo ne samo ratom protiv hrvatskoga naroda u BiH, nego i njegovu radikalnijem etničkom čišćenju na područjima što su ga zaposjele muslimanske postrojbe od područja koja su zaposjeli Srbi. 

 Ta se islamistička politika, unatoč davno završenom ratu i mirovnim sporazumima, ni za jotu još danas nije promijenila. Doduše, više ne govori oružje već politika i mediji, ali i brojčana nadmoć koju su smanjenjem ovlasti županijama u Federaciji BiH ostvarili muslimani nad Hrvatima, kao jedno od svojih načela iz "Islamske deklaracije".

 Nastavak te politike najbolje ilustriraju dva događaja. Onaj iz govora Alijina sina - Bakira Izetbegovića u Glamoču, u kojem je poručio kako "nam ne trebaju dvije škole pod jednim krovom, dvije televizije pod jednim krovom, ni dva Mostara, ni dva naroda. Drugi je pak događaj otvaranje islamskoga školskog centra u Pakistanu, koji nosi ime po Aliji Izebegoviću za čiju je izgradnju sredstva osigurao tamošnji bosanskohercegovački veleposlanik Nedim Makarević.

 Dok prvi slučaj ilustrira život u budućem "ummetu" u kojem su posve naravno ne mogu postojati hrvatske škole i mediji na hrvatskom jeziku, a onda ni hrvatski narod u BiH, otvaranje škole u Pakistanu manifestira čežnju za teritorijalizacijom "ummeta".

  Islamističkom konceptu, koji po svojim karakteristikama, ali i teritorijalnim zahvatima nije ništa drugo nego pokušaj obnove kalifata, potporu je pružila očito i njemačka kancelarka Angela Merkel. 

 U pozadini te potpore neosmanskim zahvatima turskoga predsjednika na balkanskom području može se vidjeti, ne samo slijepa i povijesna pruska bahatost, nego i pokušaj Berlina da s istočne strane Jadranskoga mora potisne utjecaj Sjedinjenih Američkih Dražava, ali i da osvetnički kazni hrvatski narod, a posebice onaj u BiH, zbog uloge Republike Hrvatske u projektu inicijative Triju mora, koju podupire Washington.

 Upravo zbog navedenih elemenata BiH i dalje ostaje svojevrsnom eksplozijom, koja, ako se ne riješe ključna pitanja njezina ustroja i funkcioniranja, može posti prijetnja široj europskoj i zapadnoj sigurnosti.

 Što se pak tiče hrvatskoga naroda u BiH ponajprije su potrebne promjene izbornoga zakona, kojim će se omogućiti hrvatskim biračima da sami biraju svoje političke predstavnike, a na taj način i onemogućiti bošnjačkoj politici da gradi infrastrukturu zelenoj transverazali utemeljenoj na "ummetu". 

 Druga je zadaća uspostava televizijskoga kanala na hrvatskom jeziku i očuvanje hrvatskoga školskog sustava, koji u nedostaku teritorijalnosti čuva i njeguje kulturni i politički identitet naroda.

 Posebna pak prioritet u sadašnjem trenutku jest briga za hrvatske haaške zatočenike iz BiH, čija bi možebitno nepovoljna presuda stvorila krila za posvemašnje širenje "ummeta".

 

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

Share
0