S obzirom da je danas, nakon izdavanja „Crne knjige komunizma“ i otkrića brojnih stravičnih zločina komunizma, koji sežu do čak 150 milijuna ubijenih, postalo nemoguće negirati komunističke zločine, i pritom ostati ozbiljan sugovornik, bivši komunisti, marksisti, staljinisti, titoisti itd. za te zločine nastoje pronaći različita opravdanja.  Neki se tako danas nastoje prikazati kao „antifašisti“, neki pak te zločine smatraju sporadičnim ekscesima u biti „plemenite ideologije“, dok neki zagovaraju tezu da pretjerano naglašavanje komunističkih zločina dovodi do „reletivizacije zločina nacizma“ itd itd.

Takva patogena klima, koja u samome korijenu uništava svaku ozbiljnu, objektivnu i argumentiranu raspravu o zločinima komunizma, karakteristična je i za Hrvatsku, s obzirom da bivši komunisti u Hrvatskoj i dalje drmaju svim bitnim polugama državnoga i društvenog života. Posve očekivano, u  takvom je zatrovanom društvenom i političkom ozračju teško očekivati da će kapitalne knjige koje objektivno razrađuju komunističku ideologiju i praksu, dobiti potrebnu medijsku pozornost. Susljedno, takvu pozornost nije dobila niti knjiga „Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.)“  francuskog filozofa Alaina de Benoista, koja je 2005. objavljena u nakladi Hasanbegović.

Riječ je, u biti, o 25 eseja koje je ovaj francuski filozof i intelektualni „vođa“ tzv. Europske nove desnice objavio na temu sličnosti i razlika komunizma i nacional-socijalizma, a popraćeni su i odgovarajućom znanstvenom aparaturom. Predgovor knjizi napravio je poznati povjesničar i ponajbolji poznavatelj fašističke ideologije uopće, berlinski profesor Ernst Nolte.  Budući da ova izvrsna knjiga odlično raskrinkava brojne mitološke postavke i sofizme kojima je komunizam/marksizam post facto nastojao opravdati svoju ulogu i praksu, a koji se i u hrvatskom medijsko-političkom prostoru često povlače u različitim raspravama, u ovome ćemo se osvrtu pozabaviti najvažnijim takvim komunističkim mitovima, kao i argumentima kojima ih de Benoist uspješno dekonstruira i delegitimira.

U pokušajima relativiziranja komunističkih zločina vrlo se često kao argument poteže tvrdnja da je komunizam „trebao biti vođen ljubavlju prema čovječanstvu“, dok nacizam odbacuje i svaku pomisao na humanost. Tako Jean-Jacques Becker tvrdi da je u „osnovi komunizma humanizam, te da je nacizam sasvim suprotan“.  Roland Lery dodaje da je u osnovi nacizma „mržnja prema ljudima“, dok je u osnovi komunizma „ljubav prema ljudima“.  Guy Konopnicki pak piše:“ Nacistom se postajalo zbog mržnje prema ljudskom  rodu. Komunistom se postajalo iz potpuno suprotnih  razloga“.  Slijedom toga, komunizam sam po sebi predstavlja „ideal ljudske slobode“ i on je „zločinački greškom jer je svoja obećanja i programe prekršio“, dok su Hitlerovi zločini proizlazili ravno iz nacističke ideologije, koja je otvoreno destruktivna i puna mržnje. Figurativno govoreći, nacizam se može usporediti sa serijskim ubojicom, a komunizam sa zlosretnim altruistom koji ubija one kojima je zapravo htio pomoći.  Za Jeana Ellensteina staljinizam je tako „obična nezgoda“, dok Jean-Jacques Becker smatra da je sovjetski teror proizišao iz potpune „nesposobnosti njegovih vođa da drugačije ustoliče“ ideal koji ostaje „zasnovan na socijalnoj pravdi i na sreći življenja“.

Suprotstavljajući se takvim obrazloženjima, de Benoist piše kako se ona svode ne samo na makevijalističko načelo da cilj opradava sredstva, nego i na to da „sredstva isto tako ne mogu diskreditirati taj cilj“. Citirajući Stephanea Courtoisa de Benoist s pravom postavlja pitanje „zbog čega je čin ubijanja potaknut nadom u 'bolje sutra', opravdaniji od ubojstva povezanog s rasističkom doktrinom“. I dalje: zašto je  manje strašno, ili zaslužuje manju osudu, ubijati one kojima se obećavala sreća, od ubijanja onih kojima se takvo što nije obećavalo. „Po čemu su zločinci koji se pozivaju na dobro manje kažnjivi od zločinaca koji se pozivaju na zlo“, zapitat će se dalje Jacques Julliard. Istina je upravo suprotna:  činiti loše u ime dobra nije bolje no činiti loše u ime zla; uništiti slobodu u ime slobode nije bolje od njezina uništenja u ime nužnosti dokidanja slobode - rezolutan je de Benoist. U tom smislu Alain Besancon zaključuje:“ Komunizam je perverzniji od nacizma, jer se služi pravdom i dobrotom da bi širio zlo“.

U kontekstu svega navedenog, postavlja se i pitanje mora li se političke poretke suditi po njihovim namjerama ili po njihovim djelovanjima. „ Kad neki idealist čini zločine punih osamdeset godina, i odbija da ga se naziva zločincem, zbog svoje početne namjere, može se pomisliti da su njegove namjere samo loš izgovor“, primijetio je Chantal Delsol, na što je pak de Benoist duhovito nadodao:“ ... Ako se u ime 'velikodušne' ideje može masakrirati više ljudi nego u ime doktrine mržnje, vjerojatno će doći i vrijeme da se čuvamo svake velikodušnosti“. „Kad se koriste ista sredstva, razlika se u konačnici briše“, jasan je autorov zaključak.

Politički se sustavi moraju suditi prema onom što jesu, a ne u usporedbi s drugim sustavima, čije bi pogrješke navodno ublažavale  grješke prvog sustava. „Svaka usporedba prestaje biti valjana kad postaje izgovorom“.

Obje utopija, i ona komunistička i ona nacistička, u biti slično funkcioniraju, jer njihovo ostvarenje podrazumijeva uklanjanje svih „nepoćudnih“ pojedinaca, koji smetaju pri uspostavi proklamiranog utopističkog društva. De Benoist o tome piše:„Utopija besklasnog društva i utopija čiste rase, obje, zahtijevaju uklanjanje pojedinaca koje se smatra preprekama ostvarenju 'grandioznog' projekta, u ovom slučaju nastanku radikalno boljeg društva. U oba slučaja, ideologija (rasna ili klasna borba) vodila je do isključenja jednog lošeg načela koje je utjelovljeno u kategorijama ('inferiornih rasa' ili 'štetnih' klasa), a koje čine pojedini čiji je jedini zločin njihova pripadnost, dakle njihova egzistencija. U oba slučaja, označen je apsolutni neprijatelj, s kojim je bilo nezamislivo nagoditi se. U oba slučaja, učinak je bilo jednako planirano nasilje“.

Komunist Maksim Gorki tako je rekao:“ Klasna mržnja mora se njegovati organskim odbijanjem neprijatelja, kao nižeg bića. Osobno sam uvjeren da je neprijatelj doista inferiorno biće, izrod u tjelesnom, ali i u moralnom smislu“. Između ovakvoga stava i stava jedoga Adolfa Hitlera o „nižim rasama“ teško da ima bitnih razlika. Žrtva ih svakako ne vidi.

I u jednom i u drugom totalitarnom sustavu – kojima de Benoist korijene traži u tekovinama Francuske revolucije - neprijatelj predstavlja „cjelokupno i uvijek opasno zlo. Ukratko, nešto neljudsko. Bilo koji dogovori su nemogući jer zabrane koje neprijatelj prihvaća ili predlaže, nastoje nas isključivo zavarati. Želi se silno prikazati da je pred takvim protivnikom sve dozvoljeno“. (...) Protivnika, se dakle, odmah smješta uz nebitak, on je strano tijelo koje nužno remeti Istost; koje priječi logički predodređeno biće u pobjedi; koje čini zapreku u dovršenju  velikog ujediniteljskog cilja“. Dakako, jednom kad se iskorijene svi neprijatelji, s terorom  ne treba stati, nego valja izmisliti novoga neprijetlja. Tako Lenjin 1919. kaže:“ Kakva bi sramota bilo pokazati se neodlučnim i prestati sa streljanjem, zbog nedostatka okrivljenih“.

S obzirom da apologeti komunizma ne mogu dati razuman odgovor na pitanje kako je moguće otvarati logore te ubijati i progoniti „u ime dobra“, obično lenjinističke zločine proglašavaju posljedicom carskog nasilja, tj. opravdavaju ga potrebom otpora prema Bijeloj armiji u vrijeme građanskoga rata. „Dokopavši se vlasti u zemlji bez demokratske tradicije, boljševici su, protiv svoje volje, uvučeni u krug nasilja koje nisu mogli zaustaviti“, piše Michel Dreyfus. Suprotno pak tome, staljinistički teror predstavljao je „odstupanje ili radikalnu korupciju ruskog komunizma“. Takvi su odgovori, dakako, posve neutemeljeni. Naime, sustav nasilja u Sovjetskom savezu uveden je već nakon Lenjinova dolaska na vlast. Lenjin je tako već 1914. zapisao:“ Suština naše zadaće jest (...) težnja za preoblikovanjem rata u građanski rat“, koji je i sam samo „produžetak, razvitak i prirodno naglašavanje rata među klasama“. Utemeljitelj Crvene armije Lav Trocki pak izjavljuje:“U manje od tjedan dana teror će poprimiti vrlo nasilnički oblik, poput onoga koji se dogodio za vrijeme Velike Francuske revolucije“.  I doista je tako bilo: dok je između 1825. i 1917. carski režim dosudio 6321 smrtnu kaznu, od čega je dobar dio bio ublažen na kaznu prisilnog rada, u ožujku 1918. Lenjinov režim, nakon što je na vlasti bio tek 5 mj., pobio je već 18 000 osoba. Godine 1921. u zemlji je već bilo sedam koncentracijskih logora u kojima su uglavnom bile žene i starci. Njih 65 izbrojano je 1923., kad je već bilo ubijeno 1.8 milijuna protivnika.

Prozivati stoga lenjinizam reakcijom na carsko nasilje, potpuno je deplasirano, dok je staljinizam vrlo teško proglasiti devijacijom komunizma, s obzirom da je gdje god došao na vlast komunizam bio destruktivan; na koji god dio zemaljske kugle pogledali, komunizam je svagdje donio nasilje, teror i neslobodu. Pored toga, primjećuje de Benoist, „u nasilju je teško vidjeti učinak neke 'devijacije' ako se ona javlja u sustavu već na samom početku“.

Odbijajući usporedbu komunizma i nacizma, neki od autora tvrde kako postoje razlike u motivaciji i ponašanju tih dvaju režima.  Jean Daniel tako piše da „mlad čovjek, nadahnut komunizmom, traži u najmanju ruku zajedništvo. No, mladi fašist opčinjen je samo dominacijom“.  Jean Jacques Becker dodaje slično:“ Čist obraz komunizma postojao je u milijuna i milijuna komunista, običnih pristaša, koji su bili spremni žrtvovati se za ono u što su vjerovali (...) I zbog tog čistog obraza, između ostalog, komunizam se ni u kojem slučaju ne može uspoređivati s nacizmom“. Međutim, takvi su argumenti jalovi, jer, kako piše de Benoist „... To što su prvoborci nekog totalitarnog sustava mogli pokazati  junačko ponašanje nimalo ne uljepšava ideju koji su branili. Upravo suprotno; narav ideje ne briše ništa od njihovog junaštva. Ljudske vrline ne čine vrlima i doktrine na koje se one pozivaju“. Jednako tako, netočna je i tvrdnja da „nacizam ili fašizam nikad nisu izazivali jednak ushit“ kao komunizam, s obzirom da je u Waffenn-SS-u bilo 368 000 stranih dobrovoljaca,  dok je u Internacionalnim brigadama bilo njih svega 35 000.

Kakvim se sve bizarnim kvaziargumentima služe komunistički apologeti, najbolji je primjer tvrdnja Rogera Martellia koji piše kako je bilo „antistaljinističkih komunista, no nikad nisu postojali antihitlerovski nacisti“. Taj „argument“ koristi i Nicolas Wert koji tvrdi kako nacistički aktivisti nikad nisu kritizirali hitlerizam ili „nastojati reformirati sustav iznutra“. Dakle, postojanje komunista koji su bili žrtve staljinističkog sustava, ili onih koji su se usprotivili „izobličavanju“ svojih ideja od strane sovjetskog režima, tako bi trebala svjedočiti o izdaji komunističkog ideala od strane „službenog komunizma“.  Ta je „argument“ pogrješan već i iz razloga što je svakom „političkom sustavu svojstveno u sebi stvarati različite rascjepe. Ali to ne znači da su njegovi disidenti stoga odmah u pravu u odnosu na svoje nekadašnje drugove“. Također, netočno je da nije bilo antihitlerovskih nacista. Pored ljudi koji su 1933. željeli „nacionalnu revoluciju“ u Njemačkoj, i koji su bili ne samo razočarani, već ih je često Treći Reich progonio, može se spomenuti primjer braće Otta i Gregora Strassera ili žrtava čistke u siječnju 1934. Tu su i oporbene jezgre unutar SS ili SD postrojbi itd. Uostalom, da je Treći Reich potrajao više od dvanaest godina tijekom kojih je vladao, vjerojatno bi se takvi rascjepi  produbili i bili puno češći.

Nacizam doista jest ubio manje nacista, nego što je komunizam ubio komunista, no kao što piše de Benoist:„neobično je oslanjati se na porast nečovječnosti da bi se onda zaključilo kako je komunizam bio čovječniji“.

Usporedba komunizma i nacizma željela se je onemogućiti i pozivanjem na stravične progone Židova od strane Trećeg Reicha. S obzirom da je proglašen „jedinstvenim“, taj bi progon po naravi bio neizmjeran, a kome još i „nezamisliv“. No, proglašavanje nacističkog fenomena „jedinstvenim“ zapravo onemogućuje njegovo razumijevanje. Naime, događaj koji se ne dovodi ni u kakav odnos s drugim događajima zapravo postaje nerazumljiv. Prestaje biti povijesnim događajem koji je nužno smješten u kontekst, i postaje čista ideja. Zamisao pak da bi se nacističke zločine banaliziralo time što se odbija u njima vidjeti „jedinstven“ događaj, također je neprihvatljiva, zato što podrazumijeva da se zločini poništavaju, ili da ubojstva, iznova vraćena u svoj kontekst, postaju manje strašna.  Valja nadalje upozoriti i na to da ako se od jednoga sustava učini „apsolutno zlo“ to znači relativiziranje svih ostalih sustava. „Ako ukazivanje na komunističke zločine vodi do banaliziranja nacističkih, podsjećanje na nacističke zločine nužno banalizira sve ostale zločine“.

Predstavljati mučitelja kao predstavnika apsolutnog zla, jednako je besmisleno kao prikazivati žrtvu predstavnicom apsolutnog dobra. „U protivnom bi valjalo podržati tezu po kojoj je teže oprostivo uklanjanje nekih života (onih koji predstavljaju apsolutno dobro) od života nekih drugih. U pravo su tu ideju podržavali nacisti govoreći o 'životima bez životne vrijednosti'“. Nadalje, „izdvojiti totalitarni sustav da bi ga se prikazalo apsolutnim zlom vodi konačno do zaborava da su totalitarni sustavi sami svoje protivnike označavali kao apsolutno zlo“.

Razloge činjenici da se je u određenim povijesnim trenutcima bilo kakvo odlučnije protivljenje komunizmu smatralo sumnjivim, tj. potencijalnim fašizmom de Benoist pronalazili u savezu koji je SSSR 1941. sklopio sa Saveznicima protiv nacista. „Iz toga je izvukao moralno jamstvo koje kasnije nije prestajao iskorištavati. Nakon 1945., pobjeda nad nacizmom zabranila je svako propitkivanje o pobjedničkom totalitarizmu, svako dovođenje u pitanje njegove političke i moralne legitimnosti“.  Kako piše Alain Besancon, „sklapanjem vojnog saveza između demokracija i Sovjetskog Saveza, rat je, oslabio imunitet zapadnjačke obrane od komunističke ideje“. Slijedom toga, zbog zajedničke borbe Sovjetskog saveza i zapadnih demokracija tijekom rata, ostaje „neizbježno da je Hitler bio gori od Staljina, pa je dakle Staljin morao biti bolji“. Tako imamo paradoks da je SSSR uživao najjači moralni ugled u svijetu u trenutku kad je staljinistički teror dosezao svoj vrhunac. Godine 1942., kad se odvijala bitka za Staljingrad, smrtnost u gulagu, gdje svaki peti zatvorenik umire od gladi, potukla je sve rekorde.  Drugi je pak paradoks taj da  – kako primjećuje Rene Girard – „prestiž staljinizma, posebice među zapadnjačkim intelektualcima, opada od trenutka kada se smanjio stupanj njegova nasilja“.

„Sudjelovanje komunista u ratu i pobjedi nad nacizmom“ – piše Stephane Courtois – „definitivno je dovelo do pobjede pojma antifašizma kao kriterija istine na ljevici. Komunisti su se, razumljivo, postavili kao najbolji predstavnici i najbolji branitelji takvog antifašizma. Antifašizam je za komunizam postao stalni zaštitni znak. Komunizmu je, u ime antifašizma, bilo lako utišati neposlušne“. To što su komunisti demokraciju postovjećivali s fašizmom, nazivajući ih dvama oblicima diktature kapitala, i to što su socijal-demokraciju nazivali alter egom fašizma, nije ih sprječavalo da padom komunizma postanu najveći demokrati. Dakako, svoje će neprijatelje i dalje uvijek – kako to piše Andre Malraux – nazivati fašistima, neovisno kojoj opciji oni pripadali.

De Benoist u tom kontekstu dalje primjećuje:“Mit o SSSR-u kao 'bastionu antifašizma' omogućavao je, s druge strane, poistovjećivanje komunizma, kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom planu, s obranom demokratskih vrijednosti. Podržavala se i zamisao da je komunizam bio uzvišeni ili savršeni oblik demokracije.  Antifašizam je konačno omogućavao i diskreditiranje antikomunizma. Ako se komunisti suprotstavljaju fašizmu čak i snažnije od drugih, svaki antikomunizam objektivno je zapravo igra s fašizmom (silogizam u sastavljanju alternativne otpužbe). I budući da je nacizam antikomunistički, lako je povući zaključak da je svaki antikomunizam u službi nacizma, a samim time i da je svaki antikomunizam jače zlo od samog komunizma“.

De Benoist u knjizi  analizira i brojne druge sličnosti komunizma i nacizma, te delegemitira brojne druge mitove komunističkih historiografa i hagiografa, koje ovdje radi prostorne ograničenosti ne ćemo spominjati. No, već iz navedenog vidljivo je  da su komunizam i nacizam itekako usporedivi, a po mnogo čemu i bliski totalitarni sustavi.

Knjiga Alaina de Benoista „Komunizam i nacizam“ nesumnjivo predstavlja važan i velik prilog borbi za slobodu govora i slobodu istraživanja, koja se – barem je to nama u Hrvatskoj dobro poznato – obično nastoji diskreditirati etiketiranjem i drugim sličnim metodama. To što bivši komunisti ne vole govoriti o sličnostima komunizma i nacizma, kao što ne vole govoriti i o povijesnoj činjenici da su do napada Njemačke na SSSR s nacistima bili u bratskome savezu, to je stvar uljepšavanja njihovih biografija ili biografija njihovih očeva i stričeva. Znanost je pak nešto sasvim drugo: ona se temelji na činjenicama, a one nedvojbeno pokazuju da su sličnosti komunizma i nacizma mnogo veće od njihovih razlika.

 

Davor Dijanović

 

Share
0