Uz povratak Darija Kordića – snaga argumenata i argument snage
Ovih dana svjedoci smo različitih reakcija na povratak Darija Kordića, ratnog dopredsjednika Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna koji je čitav muslimansko-hrvatski rat proveo u enklavi Novi Travnik - Vitez - Busovača. Za one koji ne znaju značenje pojma "enklava" riječ je o malom džepu otpora koji je sa svih strana okružen neprijateljem, dakle o prostoru koji je u okruženju, u obruču, i koji se napada sa svih strana.
Reakcije na povratak Darija Kordića, kao i na njegov doček u Zagrebu dvojake su i može ih se svrstati u dvije osnovne vrste. Jednu vrstu nazvat ćemo vrsta Višnje Starešine:
>>Višnja Starešina: Hrvatska mora tražiti međunarodnu ekspertizu presude Dariju Kordiću
Drugu pak vrstu nazvat ćemo vrstom Vedrane Rudan:
Razlika između Višnje Starešine i Vedrane Rudan je u slijedećem. Višnja Starešina se kao novinarka Večernjeg lista dugo bavila haškim procesima, pogotovo procesima Blaškiću i Kordiću. Ona je sve sjednice na tim suđenjima pratila u haškoj sudnici uživo, pregledala je sve zapisnike i dokumente koji su izlistani na tim suđenjima, ukratko, bavila se time profesionalno i točno zna o čemu govori. To se zove snaga argumenta.
Vedrana Rudan, pak, je jedna isfrustriana „starija dama“ koja je ljuta do podne na čitav svijet a nakon podne i na samu sebe. Ona ne samo da nema pojma što je bio predmet haških suđenja i presuda, koji dokazi i činjenice kao i podmetanja i falsifikati su korišteni u tim postupcima, nego ona ne bi znala naći Busovaču ili Novi Travnik na zemljopisnoj karti. Ona uopće nema predodžbu kako je ta situacija izgledala na terenu, ali ju to ne smeta da kaže na svom profilu na facebooku kako mrzi i Darija Kordića kao i one koji su ga dočekali. To se zove argument snage. Kad god se sukobe snaga argumenta i argument snage to vam izgleda isto.
Oni koji koriste snagu argumenta ponašaju se poput Višnje Starešine: strpljivo i dugo nižu činjenice i dokaze, ne podižu glas uvjereni u snagu svoje argumentacije, ne psuju, ne mašu rukama, ne kočijaše, ukratko, ne ponašaju se kao Vedrana Rudan. S druge strane svi oni koji koriste argumente snage koriste se opisanim način "argumentiranja". Da ne bi ostalo ovo sve na sučeljavanju dvije ženske osobe, pokazat ćemo vam jednim kratkim videom kako to izgleda kad se sretnu dva muškarca, od kojih jedan koristi snagu argumenta a drugi argument snage.
Mi sad namjerno nećemo reći tko u ovom videu koristi argument snage a tko snagu argumenta, jer smatramo da ćete svi jasno vidjeti tko ovdje galami a tko govori smirenim glasom, tko drugom upada u riječ, tko laže itd. Mi ćemo sad, i ne samo sad, ojačavati snagu argumenta, čime ćemo automatski pobijati ove bukadžije i kavgadžije koji koriste argument snage, demagogije, površnosti i neukosti.
Kao što smo obećali u prvoj bilješci na ovoj temi na Šestorci Hercegbosna, mi ćemo se detaljno baviti dijelovima preseda Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović u onom djelu koji se odnosi na kvalifikaciju međunarodnog sukoba, jer je međunarodni sukob najvažnija spona između istine kakva je bila i laži kakvu nam na silu nameću ovi s argumentom snage. Važno je da obrane generala Praljka i ostalih optuženika u predmetu u Haagu sruše maloumnu, idiotsku i ničim dokazanu tezu o "međunarodnom sukobu Hrvatske i BiH" jer time automatski svi dosad osuđeni Hrvati iz BiH mogu tražiti revizije svojih presuda, dakle ne samo Darijo Kordić nego i Naletilić, Martinović, Aleksovski ali i sam Blaškić (čime bi skinuo bar dio ljage za sramno ponašanje njegova odvjetnika Ante Nobila koji je nepostojeću Blaškićevu krivnju sručio na leđa Darija Kordića). S tim u svezi, a zbog boljeg razumjevanja činjenica, podsjetit ćemo se na priznanje krivnje u Haagu još jednog optuženog Hrvata, ratnog zapovjednika u enklavi Kiseljak - Kreševo, Ivice Rajića.
Iz njegovog podužeg izlaganja, do kojeg je došlo uz dogovor s tužiteljstvom, Ivica Rajić ide crtom manjeg otpora kad priča o tome tko je počeo rat u srednjoj Bosni. Dakle, tu se očito radi o dogovoru s tužiteljstvom. Međutim, čak ni u takvom, dogovorenom iskazu, nije se uspjelo izbjeći dvije ključne teze, koje ćemo doslovno citirati: Prvi: "Nije bilo nikakve dvostruke linije zapovijedanja niti prekida u komunikaciji između nalogodavca i onog što se događalo. Sve se odvijalo upravo onako kako je tražio Blaškić, po njegovoj odluci ili po nečijem nalogu. On će to, nadam se, morati objasniti. Druga linija je osmišljena u glavama kukavica, kada je trebalo pobjeći od odgovornosti za vlastite postupke i katastrofalne posljedice."
I drugi: "Napad Armije Bosne i Hercegovine na Vareš trajao je već nekoliko dana. HVO Vareša tražio je pomoć, a ja sam izvršavajući naređenja svojih nadređenih pokušao učiniti sve što sam mogao. Nažalost, neki pojedinci i grupe nisu poštivali instrukcije svojih zapovjednika i u tom teškom i nepredvidivom razvoju događaja se dogodio zločin. Ipak, on nije smio biti opravdanje za teške zločine koje je na tom prostoru kasnije pretrpio hrvatski narod.Časni sude, iz svega što vam je predočeno posve je razvidno da taj zločin nisam zapovjedio, niti se on dogodio uz moje znanje i pristanak. Ali – dogodio se. Njega su počinili pojedinci i grupe kojima sam bio nadređen. I za to sam odgovoran i kriv. Kao što zapovjedniku pripada zaslužena čast i slava za dobra djela koja ostvari sa svojim vojnicima, tako mu vojnička etika i čast nalažu da prihvati odgovornost za ono što su učinili loše."
Dakle, jasno je da je Blaškić bio zapovjednik OZSB i da je bio stacioniran u Viteškoj enklavi, da je izdao ne jednu nego tri zapovjedi za napad na Ahmiće, da te zapovjedi nisu bili potpuno u skladu s ratnom etikom, i da bi onda trebao snositi zasluge da je ta zadaća obavljena kako treba, a kad se dogodilo to što se dogodilo, onda treba snositi i odgovornost, a ne je prebacivati na leđa Darija Kordića koji nije bio zapovjednik niti je bio dio zapovjednog lanca.
Međutim, Nobilo je baš to učinio. Dva su osnovna elementa montiranja presude Kordiću kroz žalbeni postupak Blaškiću. Prvi je bio "nalaženje novih dokumenta koje je prijašnja vlast skrivala a koji bi pomogli Blaškiću" kako su to tad prezentirali Nobilo i režimski mediji iako je notorna činjenica da je riječ o običnim falsifikatima:
S tim da ne smijemo izgubiti iz vida nikad glavnu činjenicu, a ta je da su ovi falsifikati samo inicijalno korišteni protiv Kordića, jer su posredno, a to im je i bio cilj, korišteni u suđenju za oba "zločinačka poduhvata", dakle kako za ovaj protiv šestorke, tako i za onaj protiv operacije Oluja:
Drugi element montaže je promijenjeni iskaz jednog zaštićenog svjedoka čiji identitet se može isčitati iz haške presude Kordiću, ali ga mi svejedno ne smijemo objaviti jer bi nam se moglo dogoditi isto što i novinaru Slobodne Dalmacije Josipu Joviću ili novinarima Hrvatskog lista Ivici Marijačiću i Markici Rebiću. Uglavnom taj svjedok je skriven pod šifrom AT i mi ćemo sad navesti sve djelove presude koji se odnose na njegov promjenjen iskaz kojim je natovarena, uz Nobilove falsifikate, nepostojeća krivnja Dariju Kordiću:
626. Prema iskazu svjedoka AT, napad na selo izvela je jedinica vojne policije iz “Bungalova” (njih 75) uz pomoć lokalnih pripadnika HVO-a. Njegov opis napada i događaja toga dana je sljedeći. Napad je trebao započeti u 05:30 sati, a početni signal za napad je trebao biti hitac iz artiljerijskog oruđa. Grupe vojne policije napustile su Bungalov između 04:30 i 04:45 sati, sa međusobnim razmakom od otprilike 20 metara. Svjedok AT otišao je sa svojom grupom u Ahmiće i čučnuo iza neke šupe. Ispaljena je jedna granata kao signal i njegova grupa je otrčala do jedne kuće gdje su zalupali na vrata. Posvuda je započela pucnjava. Međutim, svjedoka je prepoznala žena koja je izašla iz kuće i počela vikati na njega. Svjedok se uspaničio i sakrio iz zida kuće. (Niko nije bio maskiran, no Paško Ljubičić rekao im je da uklone sve oznake i bijele opasače što su i učinili.) Svjedok nakon toga više nije sudjelovao u akciji. Cilj artiljerije HVO-a bio je da pruži podršku pješadiji i uništi objekte koje pješadija nije mogla uništiti. Kad god bi neko vozilo UNPROFOR-a došlo u selo, pucnjava bi prestala. Džamija je bila utvrđena i vatra sa džamije nije prestajala sve dok nije pogođena nekim težim oružjem. (Kasnije su Bralo i Jukić digli minaret u zrak.) Četvorica pripadnika HVO-a su poginula, a nekoliko ih je ranjeno. Svjedok je vidio zarobljene automatske puške, značajnu količinu municije i mine. Svjedok je procijenio da su poginula 72 Muslimana. 1190 Hapšenja su izvršili lokalni pripadnici HVO-a iz Viteške brigade.1191
627. Vjerodostojnost svjedoka AT osporena je na osnovu toga što je on bio učesnik u napadu te je kao takav proglašen krivim od strane Međunarodnog suda za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon i ubistvo, za što mu je izrečena znatna kazna (na koju je uložio žalbu). Nadalje, iako on sam nije svjedočio na svom suđenju, iznio je lažnu odbranu alibijem, a čak i sada odbija priznati bilo kakvo učešće u ubistvu. Odbrana tvrdi da je prilikom svjedočenja lagao da bi mu se smanjila kazna. Suočen sa tim navodima, svjedok je prilikom svjedočenja izjavio da ne pokušava izbjeći odgovornosti nego olakšati savjest i reći istinu.1192 Njegova odbrana alibijem je povučena i nije istinita. Međutim, kad se nalazio kod kuće svjedokinje EE (žene koja ga je prepoznala), nije učestvovao u odvođenju njenog muža iza šupe gdje je ovaj ustrijeljen.1193 Svjedok je porekao da svjedoči u nadi da će mu kazna biti smanjena.1194 Rekao je da nije napravio nikakav sporazum s optužbom, nego osjeća da više ne može živjeti u “mraku” skrivajući istinu.1195 Istina je bila sakrivena, i oni među Hrvatima koji su željeli reći istinu nisu mogli biti stavljeni na liste svjedoka (odbrane). On je sam primio jedno pismo “kao neku vrstu pritiska da svjedoči za odbranu” putem g. Šuška (advokata suoptuženog na njegovom suđenju). To je pismo navodno poruka od g. Nobila (jednog drugog advokata) o tome kakvu proceduru valja slijediti prilikom davanja njegove izjave (a to treba hitno obaviti jer bi moglo doći do hapšenja i neko bi mogao progovoriti). U poruci se dalje kaže da bi njegova izjava trebala sadržavati sljedeće: da je u noći 15/16. aprila održan sastanak u Kordićevoj kući u Busovači gdje je donešena odluka da se spale kuće i pobiju Muslimani u Ahmićima, i da je, kad je rečeno da bi civili mogli poginuti, Kordić rekao “pa šta”.1196 Svjedok je rekao da se on nije složio sa tom verzijom “jer nisam više mogao sve to držati tajnom” i “nisam mogao nastaviti s tim, bez obzira šta mi se dogodilo”.1197 (Optužba se oslanja na taj iskaz u podršku vjerodostojnosti svjedoka jer pokazuje da se on odupro pritisku da lažno svjedoči protiv Kordića.)Svjedok AT je rekao da ranije nije imao hrabrosti da kaže istinu ili da svjedoči na svom suđenju, i da nije došlo do promjene vlasti u Republici Hrvatskoj niti sada ne bi sakupio hrabrost da to učini.1198
628. U common law sistemima svjedočenje svjedoka AT smatralo bi se svjedočenjem saučesnika i prišlo bi mu se uz veliki oprez. Tako je sve do nedavno englesko pravo zahtijevalo potkrepu svjedočenja saučesnika. Iako je taj uslov sada ukinut, porotama se mora ukazati pažnja na opasnost oslanjanja na neko svjedočenje ako postoji rizik da je ono kontaminirano nedoličnim motivom svjedoka.1199 Stoga, kad svjedok ima izglede da mu se smanji kazna, važno je da se potencijalna pogrešivost svjedoka i njegovi skriveni motivi jasno daju do znanja poroti.1200 No, porota može donijeti osuđujuću presudu na temelju nepotkrepljenog iskaza takvog svjedoka. Isto tako, talijanski Kasacioni sud je prihvatio iskaze svjedoka optužbe (pentiti ) pod uslovom da su ispunjeni određeni zaštitni uslovi.1201 Evropska komisija za ljudska prava slično je zaključila da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje po članu 6 EKLjP-a u predmetu u kojem je svjedočio “superpokajnik”, ali gdje je više elemenata indiciralo da je optuženi imao pravi čno suđenje, to jest sud je bio svjestan posebne prirode dokaza, porota je obaviještena o poteškoćama povezanim sa procjenom pouzdanosti, odbrana je imala punu mogućnost da ospori dokaze i to nije bila jedina osnova za odluku suda.1202
629. Osim toga, to je zapravo pitanje zdravog razuma: svjedok koji ima svoj interes u predmetu (posebno interes da mu se smanji kazna) mogao bi nastojati okriviti druge a sebe osloboditi krivice.S druge strane, to ne mora značiti da je svjedok nesposoban da govori istinu. U svakom predmetu potrebno je razmotriti svjedočenje svjedoka i sve okolnosti, a posebno u kojoj mjeri je to svjedočenje potvrđeno.
630. Prema tome, prilikom odlučivanja o tome da li da prihvati svjedočenje svjedoka AT, Pretresno vijeće mora utvrditi u kojoj mjeri je njegovo svjedočenje potvrđeno drugim dokazima. U stvari, ne postoje nikakvi direktni dokazi koji podržavaju njegov iskaz o sastanku. Međutim, postoje okolnosni dokazi koji to čine. Prvo, kao što ćemo vidjeti, događaji tog dana u Ahmićima odigravali su se prema planu koji je on opisao. Drugo, takav plan ne bi se mogao sprovesti bez prethodnih sastanaka i političkog odobrenja. Zatim, tako važan sastanak političara u Lašvanskoj dolini ne bi se održao bez prisustva Darija Kordića. Te stvari same po sebi ne bi bile dovoljne da navedu Pretresno vijeće da prihvati svjedočenje tog svjedoka. Međutim, njegov prikaz bio je suvisao i ispričan je tečno (na način osobe koja se prisjeća događaja, a ne nekoga ko ih izmišlja), te nije uzdrman unakrsnim ispitivanjem. Nekonzistentnosti na koje se oslanja odbrana nisu tako značajne da bi njegovo svjedočenje učinile nevjerovatnim. Nadalje, Pretresno vijeće je čulo i vidjelo svjedoka dok je svjedo čio i imalo je prilike osmotriti njegovo držanje. Iako se on nije mogao odlučiti da kaže punu istinu o svom učešću u napadu, i Pretresno vijeće smatra da je pogriješio u iskazu o korištenju džamije u odbrambene svrhe (što ne podržavaju iskazi drugih svjedoka), Pretresno vijeće se uvjerilo da on jeste rekao istinu o pripremama za napad na Ahmiće, uključujući sastanke u hotelu “Vitez” i kasnije brifinge.
631. U tim okolnostima, i u nedostatku suprotnih dokaza, Pretresno vijeće je uvjereno da je Dario Kordić bio prisutan na sastancima političara na kojima je odobren napad od 16. aprila 1993. On je kao viši regionalni političar učestvovao u planiranju vojne operacije i napada na Ahmiće (i druga sela Lašvanske doline), operacije kojoj je cilj bio ’čišćenje’ tih područja od Muslimana. Vijeće se uvjerilo da bi se na takvom sastanku odobrilo Blaškićevo naređenje da se ubiju svi vojno-sposobni muškarci, protjeraju civili i zapale kuće. Takvo naređenje ne bi se moglo izdati bez političkog odobrenja. Kordić je tako bio povezan s izdavanjem tog naređenja. (Međutim, Vijeće ne može biti sigurno da drugo naređenje, da ne bude živih svjedoka, nije bilo Ljubičićevo vlastito naređenje izdato bez pozivanja na neko ranije naređenje.) Vijeće je takođe uvjereno da je Mario Čerkez, kao komandant Viteške brigade, bio prisutan na vojnom sastanku koji je održan nakon sastanka političara.
634. Uloženo je nešto napora da se selo odbrani, kao što pokazuje svjedočenje svjedoka AT. ... Odbrana se takođe oslanja na iskaz svjedoka AT o sljedećem: (a) da je HVO zatekao oružje i veliku količinu municije;1226 (b) o otporu muslimanskih snaga;1227 i (c) da je ABiH granatirala trupe HVO-a u napadu.1228
Izvor: Presuda u predmetu Kordić - Čerkez
Mi nemamo kompletan iskaz svjedoka AT jer je on zaštićeni svjedok koji je svjedočio pod punim zaštitnim mjerama što znači da njegov iskaz nije dostupan javnosti. Zato se moramo osloniti na ovo što je navedeno u presudi.
Dakle, već u paragrafu 626 vidimo da je svjedok rekao kako "Džamija je bila utvrđena i vatra sa džamije nije prestajala sve dok nije pogođena nekim težim oružjem. (Kasnije su Bralo i Jukić digli minaret u zrak.) Četvorica pripadnika HVO-a su poginula, a nekoliko ih je ranjeno. Svjedok je vidio zarobljene automatske puške, značajnu količinu municije i mine. Svjedok je procijenio da su poginula 72 Muslimana." Sve ove činjenice idu u prilog obrani, ali ih sud nije uzeo u obzir. A svjedok je ili vjerodostojan ili nije vjerodostojan, a ne može se dogoditi ono što se dogodilo ovdje, da je dio njegova iskaza koji ide u prilog tužiteljstvu uzet u obzir a da onaj dio koji ide u prilog obrani nije uzet u obzir. Ahmići su, (za razliku od recimo Grabovice ili Miletića u kojima su Muslimani poklali Hrvate) bilo utvrđeno i vojno branjeno selo koje se nalazi blizu same prometnice Vitez-Busovača i kao takvo je predstavljalo legitiman vojni cilj za preventivni napad u sklopu aktivne obrane.
U paragrafu 627. kao što i sami vidite, sudsko vijeće samo piše kako je svjedok u svom slučaju iznio lažnu obranu alibijem i kako ni sad to ne priznaje, kako obrana tvrdi da je lagao kako bi mu se smanjila kazna (bio osuđen na 24 pa mu je kazna nakon ovog iskaza smanjena na 18 godina) na što je svjedok AT rekao da nije nego da želi "olakšati savjest i reći istinu". Odmah zatim vidi se da je svjedok svjedočio da mu je Nobilo preko odvjetnika njegovog suoptuženika u njegovom slučaju, a riječ je o ovom slučaju poslao poruku o tome što treba navesti u svom iskazu.
Pritom se u zagradama spominje i ovo "(a to treba hitno obaviti jer bi moglo doći do hapšenja i neko bi mogao progovoriti)". Ovdje je riječ o klasičnoj udbaškoj prijetnji gdje mu se poručuje ako on ne izvrši ono što on traži da bi se moglo dogoditi nešto što njemu neće ići u prilog. To ne mora značiti da se on mora bojati da bi "netko mogao progovoriti", jer se ovo, kad se dešifrira i prevede s udbaškog jezika na jezik normalnih ljudi može shvatiti kao polivalentna prijetnja, između ostalog i prijetnja obitelji svjedoka AT.
Sud, kojem je na čelu totalno bolesni Englez Richard May radi dvostruki salto mortale. Kaže da već to što svjedok nije htio teretiti Kordića po naputku Nobila pokazuje da je svjedok predan istini, da bi na kraju manje-više optužio baš onako kako mu je uz prijetnju savjetovao Nobilo. Može li perverznije? Naravno da može. U zadnjoj rečenici paragrafa 627. spominje se kako je svjedok rekao da ne bi promjenio iskaz da se u Hrvatskoj (3. siječnja 2000. godine op. a) nije promjenila vlast !? Možemo li se mi priupitati, a bez da nam zapjenjeni bukači tipa Vedrana Rudan i slični ne zašiju etiketu ustaštva i fašizma, kakav je to svjedok čiji iskaz na sudu ovisi o tome tko je na vlasti u Hrvatskoj i kakva je vjerodostojnost tog svjedoka?
Pokazat ćemo vam tog suca koji je vodio proces Kordiću na jednom primjeru iz procesa Miloševiću, pa sami procjenite radi li se tu o uravnotežem čovjeku koji je u stanju vladati svojim emocijama i razmišljanjem, ili je možda riječ o kandidatu za ludnicu:
Dalje se u paragrafu 628. objašnjava praksa međunarodnog pravosuđa kod ovakvih slučajeva, pa tu ni ne treba nešto posebno tumačiti, iako je teško ne primjetiti kako se i ta i takva praksa i ovdje nateže u korist tužitelja, što se može tumačiti i kao povreda prava na pošteno suđenje.
U paragrafu 629 isto, s tim da i sam sud priznaje da je pitanje zdravog razuma to što bi svjedok koji ima svoj interes u predmetu mogao teretiti druge. Šteta što sud nije ostao pri zdravom razumu.
Zatim ide paragraf 630 u kojem ne samo da sudsko vijeće nije ostalo pri zdravom razumu, nego upravo zdrav razum podcjenjivački vrijeđa. U prvom odlomku ovog paragrafa sud praktički sve zasniva na pretpostavkama. Sud tvrdi da se plan odvijao kao što je svjedok naveo, a onda nabraja ne činjenice nego pretpostavke kao "to nije moglo ići bez sastanaka i političkog odobrenja, a takvi sastanci se nisu mogli održati bez Darija Kordića". Dakle ponavljamo, tu nije riječ ni o kakvim činjenicama nego o pretpostavkama. Ostatak tog paragrafa također ne govori o činjenicama nego o dojmu, dakle o dojmu kojeg je ovaj tajni svjedok u svom svjedočenju ostavio na sud. Pretpostavka + dojam, to su argumenti s kojima nekog šaljete na robiju od 25 godina? Na kraju tog paragrafa zaključuje kako je svjedok lagao o tome da su se Muslimani zabarikadirali u džamiji, jer to ne ide u prilog tužiteljstvu. A samo sudsko vijeće na čelu s Richardom Mayom tvrdi kako je "njegov prikaz bio je suvisao i ispričan je tečno (na način osobe koja se prisjeća događaja, a ne nekoga ko ih izmišlja)..." Mislimo da ovome nije potrebit nikakav dodatni komentar.
Paragraf 631 počinje djelom rečenice koji glasi: "U tim okolnostima, i u nedostatku suprotnih dokaza...". Kakvih to "suprotnih dokaza"? Čovjek mora dokazati da negdje nije bio, odnosno obrana mora dokazivati nevinost iako se ovdje nigdje ne spominje nikakav dokaz već samo pretpostavke i dojmovi koji terete Darija Kordića. Zatim se ovo sudsko vijeće ruga zdravom razumu do maksimuma, jer kako inače protumačiti iduću rečenicu: "Vijeće se uvjerilo da bi se na takvom sastanku odobrilo Blaškićevo naređenje da se ubiju svi vojno-sposobni muškarci, protjeraju civili i zapale kuće. "
Dakle, vijeće je utvrdilo da je Kordić kriv jer je neku zapovjed izdao Blaškić? Usput budi rečeno, nikad nitko nije iznio niti jedan dokaz da je Blaškić izdao takvu zapovjed, ali sad, rasprave radi, recimo da jest. Pa zašto je onda kriv Kordić a ne Blaškić? Odgovor sudsko vijeće daje u idućoj rečenici: "Takvo naređenje ne bi se moglo izdati bez političkog odobrenja." Dakle opet pretpostavka a ne činjenica ili dokaz, i onda na temelju takvih pretpostavki zaključuju: "Kordić je tako bio povezan s izdavanjem tog naređenja." I ovo je u tolikoj mjeri bolesno da smatramo kako ovome nije potrebit nikakav poseban i dodatni komentar.
Konačno, u paragrafu 634. konačno su prihvaćene neke teze svjedoka AT, iz kojih je jasno da Ahmići nisu bili nebranjeno selo bez vojske, i da nije istina ovo što bulazne razne Vedrane Rudan i slične kreature koje kako rekosmo, ne bi znali pokazati Busovaču ili Vitez na karti, a kamoli da mogu pozicionirati Ahmiće. Priča o Ahmićima i taktičkom značenju pozicije tog sela je malo duža priča, o tome ćete čitati i steći više znanja u sljedećoj bilješci s velikom količinom argumenata, dokumenata, karata, ukratko, sve će biti pisano snagom argumenata a ne argumentom snage kao što to ovih dana čine kojekakvi ratni dezerteri, ali i oni orjunaši, rekomovci-rektumovci, samoprozvani "humanitarci" koji sebe u ovom slučaju nazivaju "aktivistima" a o čijem smo licemjerju pisali u našoj zadnjoj bilješci. Pogledajte ih sad:
>>Kordiću viknuo 'Sotono, ubojico' pa zaradio prekršajnu prijavu
Piše za ovog glavnog vikača i bukača da je "Zagrebčanin sa sarajevskom adresom". Što je i odakle je njegova prijateljica i pratiteljica Sabina Šabić to ne piše, ali možemo pretpostaviti. Dakle, oni su nama došli iz BiH u Hrvatsku izvoziti taj i takav svoj "aktivizam" ali u svezi ubijanja Hrvata po srednjoj Bosni šute kao zaliveni. Dakle, kad "aktivisti" koji djeluju u Hrvatskoj trebaju osuditi svakodnevno maltretiranje, premlaćivanja i ubojstva Hrvata u srednjoj Bosni njih to "nije briga jer je to u drugoj državi". Ali kad treba pljunuti na Hrvate onda pljunu i na Hrvate iz BiH bez problema.
Štoviše, kad treba pljunuti na Hrvate vidimo da im nije problem ni iz BiH uvesti "aktiviste". Prema tome, tu samo slijepac ne vidi da se tu ne radi ni o kakvom aktivizmu kojeg pokreće humana želja za poštivanjem žrtava i promicanjem ljudskih prava, tu se radi o jednoj bolesnoj mržnji prema svemu što je hrvatsko, prema svim Hrvatima, od ljudi koji se sakrili iza aktivizma ili su umislili sami sebi da je aktivizam blatiti Hrvate gdje kod se stigne, optuživati ih i osuđivati bez dokaza, a u isto vrijeme mučki i šutnjom podupirati sve vrste nasilja nad Hrvatima.
E pa Gospodo, i Hrvati su isto ljudi, i njima su potrebna ljudska prava kao i ostalima, a to što ih vi smatrate da nisu ljudi pa se iz tog razloga očito ne borite i za njihova ljudska prava, to će samo pokazati vašu pravu rasističku i šovinističku narav prema Hrvatima.
Slijedi: Taktički značaj pozicije Ahmića
Vezani članci: