Riječ je o knjizi: Žilava boljševička filozofija
Osvrt na knjigu: Dominik Barač, Socialna filozofija boljševizma, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 1944.
Premda je boljševizam kod nas s posvemašnjim posljedicama gotovo pola stoljeća bio primijenjena ideologija, čak je i dvadesetak godina nakon njegova sloma teško pronaći u našoj literaturi tako temeljitu raščlambu njegovih zabluda o čovjeku, prirodi i povijesti kao što je to u svojoj studiji "Socialna filozofija boljševizma" pravodobno upozoravao dominikanac Dominik Barač (1912.-1945.).
Upravo zbog te analize i gotovo proročkoga navještaja nacionalne kataklizme boljševici su ga strijeljali nakon prevratničkoga preuzimanja vlasti. Barač ne promatra boljševizam, poput nekih svojih suvremenika, isključivo kao političku ili sociološku pojavu. Naime, zbog ugroženosti čovjeka, koji je unutar boljševičkoga kolektiva izgubio svoju posebnost i osobnost, on tom gubitniku individualnosti, koja ga određuje, ali i osobnosti po kojoj je sličan Bogu stvoritelju, suprotstavlja tomističkoga čovjeka koji je biće sa samostalnom vrijednošću, ali i nositelj osobnoga djelovanja, za koje je uvijek odgovoran.
U prvom dijelu knjige Barač je posegnuo također za tomističkim instrumentima kako bi na podlozi duše ruskoga čovjeka obrazložio preduvjete za pojavu i razvoj boljševizma. Manipulirajući osjećajima ruskoga čovjeka boljševici su uspjeli prevratnički zaposjesti vlast pa su se obećanja ubrzo pretvorila u iluziju, noćnu moru te na kraju u nacionalnu i ljudsku katastrofu. U oblikovanju ruske duše koju su zaposjeli boljševički prevratnici, sudjelovali su različiti zemljopisni, klimatski, religiozni i povijesno-kulturni čimbenici, koje Barač gotovo filigranski obrađuje.
Podsjeća i na razvoj socijalističkih ideja u Rusiji te prvu pojavu marksizma, kojeg kao ideologiju posebno raščlanjuje u njezinim zabludama i logičkim sofizmima. Napominje kako Marx logičku shemu za svoje materijalističko shvaćanje povijesti kao i dijalektički materijalizam, uz pojedine preinake, preuzima iz Hegelove filozofije te na mjesto njegova apsolutnoga duha stavlja materiju koja se dijalektikom kreće. Kad je u takvu sustavu postalo sve materijom koja se kreće, ideja je bila osuđena na smrt, pa premda Barač ne ulazi u izravne političke posljetke takvoga svjetonazora, nije teško zaključiti zašto su masovna ubijanja, radi osvajanja i očuvanja vlasti, bila sastavni dio boljševičke ideologije. Kako je pak u boljševizmu sve podređeno kolektivu, pojedinac je, osim kao ekonomski čimbenik, izgubio svaki smisao postojanja, a obitelj, koju su boljševici smatrali jednim od prvih modela iskorištavanja čovjeka, postala je gotovo nezakonita kategorija.
Masovnom proletarizacijom društva, premještanjem iz radnih skupina, kao i raspoređivanjem u stalno različite kolhoze nastojalo se potpuno uništiti brak kao prirodnu zajednicu muškarca i žene. U svemu tom posebnu je ulogu imalo obrazovanje, a totalitarni jednoumni oblik vlasti roditelje je isključivao od bilo kakva utjecaja na odgoja djece. Za razliku od boljševičkoga kolektivizma, koji je uništavao čovjekovu individualnost i osobnost, kapitalistički je sustav počivao upravo na ljudskoj individualnost, nu u odnosu prema radništvu, od kojega se u boljševizmu tražila maksimalna uloga u proizvodnji, kapitalizam je u bitnom na istovjetan način, doduše, drukčijom metom jednako izrabljivao radništvo pa su se u tom naoko dvije suprotstavljene ideologije gotovo dodirivale.
Danas više uglavnom nema službeno održavana boljševizma pa ipak nas mnoge pojave u suvremenim društvima, ne bez razloga, podsjećaju na sličnosti s njegovim metodama. Riječ je upravo u dodirnim točkama dvaju sustava, a u zemljama koje su preživjele boljševičku pošast može se govoriti i svojevrsnom nasljeđu, koje bi radi očuvanja mentalnoga zdravlja još i danas trebalo liječiti. Ta se prikrivena ideološka simbioza možda ponajbolje očitovala u odnosima mnogih zapadnih zemalja prema nositeljima otpora boljševičkom jednoumlju tijekom Proljeća naroda, koje je potkraj osamdesetih i početkom devedesetih zahvatilo bivše komunističke zemlje. Naime, nakon početnoga oduševljenja prema demokratskom zanosu porobljenih naroda mnogi su se na Zapadu u svojim političkim projekcijama počeli oslanjati upravo na pripadnike propalih boljševičkih režima. U temelju današnjega juriša na obitelj kao prirodnu bračnu zajednicu muškarca i žene ne počiva više protuburžujska filozofija, nego svjetonazor koji utemeljenje pronalazi u materijalizmu, iz kojega je i poniknuo današnji konzumerizam, na čemu bi rani boljševici mogli pozavidjeti sadašnjem svijetu.
Baračeva analiza boljševizma tankoćutno se naslanja na nekoliko hrvatskih političkih raščlamba tog nastranoga svjetonazora, koji je potkraj prve polovice 20. stoljeća prijetio svjetskim prevratom, a kao glavni instrument u tom pothvatu služila mu je t. zv. Kominterna, čiji su agenti u mnogim zapadnim zemljama legalno djelovali, a uz vreće novca kao članovi različitih komunističkih partija pokretali tiskovine u kojima su s posebnim ciljem poticali i razvijali ono što se danas zove socijalnom književnosti. Modele i metodologiju Kominternina djelovanja moguće je i danas pronaći, a najuočljiviji su u radu kvazinevladinih udruga. Kako je u boljševičkoj ideologiji, zbog proleterskoga internacionalizma, koji je bio podloga za širenje SSSR-a, domovina bila jedan od najomraženijih pojmova, boljševici su promicali apatridstvo prema svojim državama, jednako i kao i prijezir prema nacionalnoj kulturi, koja je bila vezana uz tradiciju. Svi su ti elementi bili ugrađeni i u boljševičkom pokretu u Hrvatskoj, koji je opravdavajući sovjetsku ideologiju, srušio vlastitu državu i svoj narod podredio jugoslavenskim boljševicima.
U tom se kontekstu mogu gledati i masovna smaknuća hrvatske vojske i civila poslije Drugoga svjetskog rata, kad je Jugoslavenska armije, u ime pantareizma pretvarala Hrvate samo u novi oblik materijalnoga stanje. U razumijevanju polustoljetne boljševičke povijesti u Hrvatskoj, ali i one koja se kao boljševičko mentalno nasljeđe nastavlja i danas u nekim svojim elementima, znatnim bi dijelom mogla pomoći i Baračeva studija "Socialna filozofija boljševizma", koja ne ostaje samo na kritici boljševizma, nego na temelju tomističke filozofije nudi i danas najbolja rješenja za čovjekovu egzistenciju u suvremenom svijetu.
Mate Kovačević