Jure Vujić: Naslijeđe revolucionarne 1968. u Hrvatskoj
Uspostavom demokracije u Hrvatskoj, a pogotovo od 2000, postšezdesetosmaške snage razbuktale su se unutar sektora nevladinih udruga i militantnih skupina koje unutar institucija nastavljaju na istim društveno-ideološkim zasadama 1968.
Godina 1968. uvijek se poistovjećuje s velikom revolucionarnom političkom i epohalnom prekretnicom u društvenom svjetonazoru. Međutim treba imati na umu da su se te godine izražavala dva različita tipa društvenih aspiracija. Svibanj 1968. bio je ponajprije, bez dvojbe, protestiranje protiv politike spektakla, „društva zabave“ i carstva tržišta i robe te povratak duhu izvornoga francuskog socijalizma, uz radikalno optuživanje i opovrgavanje dominantnih buržoaskih vrednota. Ali postojao je također i jedan drugi svibanj 1968, koji je imao isključivo individualističku i hedonističku inspiraciju, a ograničavao se na pobunu protiv moralnog poretka tadašnjeg vremena, kojega je nastanak razdoblja tzv. slavnih tridesetih u Francuskoj već započeo narušavati.
Jedni su branili kritičku misao i revolucionarni voluntarizam, dok su drugi najprije htjeli „uživati bez zapreka“. Međutim ovi drugi ubrzo su shvatili da neće revolucijom i služenjem narodu moći zadovoljiti svoje želje. Naprotiv, oni su ubrzo razumjeli da će takve želje biti bolje zadovoljene u individualističkom i permisivnom, odnosno popustljivom društvu. Zbog toga je šezdesetosmaška skupina u početku prirodno prigrlila liberalni kapitalizam, što ne znači da su bili manje sektaški nastrojeni. Upravo sloj hedonista-liberala i zagovornika tržišnog tipa socijalizma ili humaniziranog neoliberalizma koji je proizašao iz 1968. danas tvori političku oligarhiju na globalnoj razini.
Spektakularna društvena psihodrama
S određenom povijesnom distancom, razvidno je kako je ta šezdesetosmaška pobuna poprimala oblike simulakruma – „spektakularne psihodrame“. Veliki intelektualci ljevice toga vremena, Jean-Paul Sartre, Roland Barthes. Michel Foucault, Louis Althusser, Pierre Bourdieu i drugi, danas su mrtvi. Većina sudionika mjeseca svibnja postali su „pokajnici“ i pretvorili se u „nove reakcionare“. Nakon što su izdali skoro sva ranija uvjerenja, priklonili su se dominantnom društvu jer su u njemu našli brojne prednosti i povlastice. Napustivši „pravo naroda“ kako bi branili ideologiju ljudskih prava, koja je danas najvažnija poluga pretvorbe planeta u veliki supermarket, oni su se hotimično stavili u službu vladajuće ideologije. To je ono što im je omogućilo postizanje nužnog kulturnog kapitala kako bi se integrirali u novu političko-medijsku klasu. Njihova temeljna zabluda u početku bila je krivo percipiranje tadašnjeg povijesno-društvenoga konteksta. Nastojanje da se na teatralan način ponove velike epizode političke povijesti, od pariške Komune do kineske „kulturne revolucije“, nije bilo u skladu s francuskim društveno-povijesnim kontekstom. Nesposobnost točnog procjenjivanja povijesnog trenutka u kojem živimo predstavlja jednu od klasičnih pogrešaka političke djelatnosti. Susrećemo se s njom na desnici kao i na ljevici.
Dekonstrukcija identiteta
Queer teorija koja se pojavljuje posljednjih desetljeća 20. stoljeća pod jakim utjecajem poststrukturalizma trebala je poslužiti za provođenje svjetonazorske strategija permisivnog, sve dopuštajućeg društva. Preko poststrukturalitičke egzegeze djela ruskog književnog kritičara Mihaila Bahtina i njegove teze o heteroglosiji (raznolikom višeglasju unutar jednoga jezika) queer teorija ispituje ulogu želje (libida) u heteroglosiji teksta, odnosno društva, a s vremenom je mutirala u militantnu društvenu teoriju kao mješanac raznih oblika psihoanalize, marksizma, kulturnog materijalizma, semiotike, socijalnog konstruktivizma, strukturalizma i feminizma. Ona je trebala detabuizirati tzv. homosocijalno društveno povezivanje i detronirati patrijarhalne obrasce društvene kulture utemeljene na heteroseksualnom modelu prijenosa moći kroz žene, brak, porađanje itd. Djelo Judith Butler, Jacquea Lacana, Michela Foucaulta, Monique Wittig, Julije Kristeve i Luce Irigiray nastoji antropološki dekonstruirati heteroseksualni rodni identitet putem konceptualnih konstrukata, kao što su subverzivne performativne strategije, kako bi nadigralo društvene kodove roda i tako oblikovalo identitet u njegovoj najsubverzivnijoj i denaturaliziranoj formi. Cilj queer teorije jest promicati postmoderni skepticizam prema postojanja utvrđenih identiteta i promicati nove modele seksualnog identiteta.
Simptomatično je da je ključni teoretičar queer teorije, Guy Hocquenghem (autor Homoseksualne želje iz 1972), bio pod snažnim utjecajem francuske ljevičarske pobune iz 1968. i teorije shizoanalize Gillesa Deleuzea i Félix Guattaria iz djela Anti-Edip. Hocquenghem nastoji na marksistički način revidirati frojdovsku analizu te preispituje povijesnu i psihološku konstrukciju „homoseksualca“ kao potiskivanje i represiju homoseksualne želje društva. Šezdesetosmaški „sve dopuštajući“ liberalni model ujedno sadržava i ideju uzvišene „želje“ i libidinalne ekonomije kao društvenog fenomena. Prema njoj bi kapitalizam proizlazio iz produktivne i reproduktivne funkcije, a seksualnost stoga ne bi bila prirodni fenomen nego učinak i posljedica ekonomskih odnosa dane društvene kulture. Međutim, društvene i ekonomske činjenice neoliberalnog dominantnog tržišnog modela dokazuju suprotno predviđanjima queer teorije: postupna genderizacijadruštva, seksualna tribalizacija, a i potrošački individualizam jako se dobro uklapaju u neoliberalno društvo „festiviteta“.
Komunizam protiv devijacija
Godina 1968. nije izrodila očekivane velike društvene i ekonomske promjene u smjeru većeg socijalizma ili pak utopijskog uvođenja maoističkog ili trockističkog modela u zapadnoeuropske demokracije. Međutim, očito je kako je ova druga permisivno-hedonistička struja, došla nakon 1968, koja se nije pomirila s tzv. tradicionalnim svjetonazorima istih društava, nastavlja pod okriljem liberalne i tržišne demokracije rastvarati iznutra strukture društva i njegove institucije. To je kulminiralo s prisvajanjem društva zabave i poluga kulturne vlasti i medijske hegemonije.
Nositelji sličnih „subverzivnih lijevo-anarhoidnih ideja“ u Hrvatskoj nisu imali dovoljno hrabrosti u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća istupati u javnosti sa svojim društvenim „genderskim“ prohtjevima i zadovoljavali su se sa svojim sinekurama unutar komunističkog establišmenta jer su znali da tadašnji komunistički titoistički sustav, iako je bio protuvjerski i protutradicionalan, nije priznavao teške društvene devijantnosti poput homoseksualnosti. Za vrijeme SFRJ homoseksualnost je bilo kazneno djelo. Savezna skupština Jugoslavije je 1951. u novom Kaznenom zakonu člankom 186. predvidjela da se za „protuprirodni blud između osoba muškog spola učinilac kazni zatvorom do dvije godine“. Suzbijanje nacionalnog pitanja i negiranje nacionalnih identiteta bilo je tada sasvim dovoljno tim krugovima, jer su bili opijeni internacionalizmom i bratstvom i jedinstvom. Uspostavom demokracije u Hrvatskoj devedesetih godina, a pogotovo od 2000. nadalje, te su se post-šezdesetosmaške snage razbuktale unutar sektora nevladinih udruga i militantnih skupina koje unutar institucija nastavljaju na istim društveno-ideološkim zasadama 1968.
Hrvatska i Europa
Teško je usporediti zbivanja iz 1968. iz Francuske, Njemačke i općenito iz Zapadnoga slobodnog svijeta sa 1968. u Hrvatskoj koja je bila sastavni dio jugoslavenske totalitarne komunističke države. U tom kontekstu, velik je paradoks šezdesetosmaških zbivanja da na jednoj strani imamo protuamerički antiburžoaski pokret u Francuskoj, koji se bori protiv potrošačkog društva i zagovara komunističku i maoističku kulturnu revoluciju, te pokrete iz zemalja komunističkog bloka poput Praškog proljeća, u kojem se tražilo oslobođenje od sovjetske čizme, ili Hrvatskog proljeća iz 1971, u kojem se zagovaralo priznanje hrvatske nacionalne samobitnosti i liberalizacije centralističke jugoslavenske politike, daleko od maoističkih utopija i kritika potrošačkog društva razmažene zapadne dječice.
Istina je da su svjetska zbivanja 1968. također imala određen utjecaj u tadašnjoj SFRJ-u u obliku studenskih demonstracija u lipnju iste godine. Za razliku od protesta na Zapadu gdje su protagonisti tražili ukinuće kapitalizma, njihovi su kolege u Jugoslaviji imali druge zahtjeve jer su bili u drugom kontekstu. Dok se na Zapadu ljevičarska terminologija radikalizirala i bila uperena protiv kapitalizma i potrošačkog društva, u Jugoslaviji tu je terminologiju i slogane već koristila komunistička vladajuća klasa i zato su zahtjevi studenata u Jugoslaviji bili vrlo slični programu vlasti, koja je djelomično, barem na deklarativnoj razini, i podržavala njihove zahtjeve. Problem je bio samo u tome primjenjuje li državni vrh u praksi socijalistička načela ili ne.
Revolucija ili terorizam
Kad se govori o 1968. u Hrvatskoj, onda neminovno treba spomenuti 1971. i Hrvatsko proljeće kao kulminaciju slobodarskoga nacionalnog pokreta te naglasiti kako je to bio heterogeni pokret koji je obuhvaćao niz strujanja od studenata, čelnika Matice hrvatske, Katoličke crkve, praksisovaca i reformista unutar Saveza komunista Hrvatske koji nisu bili homogeni u pogledu onog što se zahtjeva. Slična podjela između radikalnih i umjerenih reformističkih strana dogodila se i u Srbiji. Godina 1968. bila je odskočna daska za studenske nemire 1971. i beogradski šezdestosmaši podijelili su se po istom ključu. Umjerenu struju vodila je Latinka Perović, a radikalni pristaše završili su u velikosrpskom nacionalizmu 1990. godine, poput Mihaila Markovića i Ljubomira Tadića, koji su postali ideolozi srpskog šovinizma i Miloševićeva režima.
Kad je riječ o 1968. u Hrvatskoj, unatoč heterogenosti struktura i zahtjeva ne može se ni u kakvu smislu govoriti o revolucionarnom pokretu jer su svi protagonisti tražili reforme unutar postojećih vladinih i studenskih struktura, kako bi se postiglo priznanje hrvatske samobitnosti i ravnopravnosti unutar federalnog sustava Jugoslavije, a nitko osim Brune Bušića i njegove revolucionarne frakcije nije se osudio dovesti u pitanje postojanje jugoslavenskog poretka. Tako je paradoksalno uočiti kako su tadašnji marksisti, danas reciklirani u lijeve liberale, podržavali oslobodilačke fronte po Južnoj Americi ili u zemljama Trećeg svijeta, nazivajući njihove vođe „borcima za slobodu“, a bugojansku revolucionarnu skupinu iz 1972, kao prvi revolucionarni pokret na djelu u modernoj hrvatskoj povijesti, nazivaju terorističkim. To samo govori o dosljednosti i pristranosti tih mislioca.
U Hrvatskoj naslijeđe 1968. slično je onome na Zapadu s određeni razlikama zbog Domovinskoga rata i tranzicijskoga razdoblja. Međutim, razvidno je kako su se bivši marksisti generacije 1968. također reciklirali u organske intelektualce liberalnog dominantnog sustava (a još su jučer bili lojalni organski intelektualci jugoslavenskog sustava) te s ključnih mjesta medijskog, političkog i kulturnog života također provode politički korektne dogme prema kojima u društvu nema mjesta za „arhaična“ nacionalna isticanja i heteroseksualni patrijarhalni model.
Na kraju, možda bi konačno trebalo izvući pouke iz šezdesetosmaškog pokreta i promisliti o Orwellovoj rečenici iz Životinjske farme: „Zamjena jedne ortodoksije drugom ne predstavlja napredak. Istinski neprijatelj je duh koji se reducira na gramofon i to ostaje istinito slagali se ili ne s pločom koja se vrti u danom trenutku.“
Jure Vujić / Vijenac
